Broj: Gž-2305/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. J. iz O. G., K. P.. K. I. br…., OIB …, zastupane po punomoćnici J. M., odvjetnici u S., protiv tuženika T.T. d.o.o. za trgovinu i usluge, u stečaju, S., K. M. …, OIB …, zastupanog po stečajnoj upraviteljici S. M., a ova po punomoćniku B. R., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude i rješenja Općinskog sud u Splitu poslovni broj Pi-981/14 od 25. veljače 2016.godine, u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2017. godine,

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog sud u Splitu poslovni broj Pi-981/14 od 25. veljače 2016.godine u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za više zatraženu tražbinu u iznosu od 683.938,20 kuna.

 

II. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje pobijana presuda u dijelu kojim je utvrđena osnovanost tražbina tužiteljice koju je u svojstvu vjerovnika drugog višeg isplatnog reda, prijavila prema tuženiku u stečajnom postupku br. 4 St- 416/2013 u iznosu od 1.031.882,64 kune.

 

r i j e š i o  j e

 

Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačava odluka o trošku sadržana u točki II. izreke pobijanog rješenja na način da je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici u roku od 15 dana parnični trošak u iznosu od 4.769, 38 kuna dok se za više priznati trošak u iznosu od 71.853,12 kuna tužba sa zahtjevom tužiteljice za naknadu troškova odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je osnovana tražbina tužiteljice D. J., koju je u svojstvu vjerovnika drugog višeg isplatnog reda, prijavila prema tuženiku u stečajnom postupku br. 4 St- 416/2013 u iznosu od 1.031.882,64 kune, dok se za više traženo u iznosu od 683.938,20 kuna, tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

 

Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je osnovana tražbina tužiteljice u iznosu od 245.288,00 kuna (točka I izreke) dok je u odluci pod točkom II. izreke naloženo tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 76.622,50 kuna i to sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja 25. veljače 2016. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

Žali se tužiteljica pobijajući presudu suda  prvog stupanja u dijelu kojim nije prihvaćen njen tužbe zahtjev te odluku o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim navodima , podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na suđenje.

 

Žali se i tuženik pobijajući presudu suda prvog stupanja u dijelu kojim je prihvaćen  tužbeni zahtjev tužiteljice te odluku o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim navodima , podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tužiteljice nije osnovana dok je djelomično osnovana žalba tuženika.

 

Tužiteljica je u ovom postupku ustala sa zahtjevom za isplatu iznosa od 103.500,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na ime povrata iznosa s osnove isplaćene kupoprodajne cijene za stan anagrafskih oznaka D. … u S. položen u zgradi označenoj kao čest. zgr. 72/7 ZU 3879 K.O. S..

 

Tužiteljica svoj zahtjev za povrat utužene tražbine temelji na tvrdnji da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove budući nije ostvarena svrha predmetnog ugovora o kupoprodaji, a to je stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne Novine RH br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09-dalje ZV).

 

Utoliko je predmet spora bilo raspraviti s aspekta primjene odredbe članka 137. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN RH br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), koji se primjenjuje u ovom predmetu temeljem odredbe čl. 1163. st.1 Zakona o obveznim odnosima (NN RH br. 35/05, 41/08), kada ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postane nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a  ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.

 

Suglasno izloženom pravnom shvaćanju ovoga suda u ranijem ukidnom rješenju ovoga suda od 14. lipnja 2013. godine pod posl. br. Gžo-194/12, trebalo je stoga ispitati osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva zbog nemogućnosti ispunjenja, a o tomu se radi budući tuženik zbog gubitka prava nije u mogućnosti prenijeti pravo vlasništva u odnosu na predmet kupoprodaje,te s tim u svezi i pitanje povrata na ime izvršene isplate te naknade štete s tim u svezi, a koju tužiteljica postavlja u ovom postupku.

             

Raspravljajući po konačno uređenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, prvostupanjski sud je u nastavku postupka u bitnom utvrdio sljedeće:

 

- da je na temelju Ugovor o kratkoročnom kreditu 08-0367 od 24.03.1998. godine i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva predmetnog stana od 24.03.1998.g. solemniziran od strane javnog bilježnika pod brojem OU-69/98 od 24.03.1998.g., rješenjem tog suda broj Z-2480/98 od 02.02.2000.g. kao fiducijalni vlasnik predmetnog stana u zemljišnoj knjizi upisana Š. S.-d. d.o.o. (čiji je pravni slijednik B. S.-d. d.d.);

 

- da je protiv citiranog rješenja broj Z-2480/98 od 02.02.2000.g. žalbu podnio N. T., koja je zabilježena u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-1331/00, stoje sud utvrdio pregledom spisa ovog suda broj Z-2480/98 (čija preslika prileži spisu);

 

- da je na temelju rješenja tog suda broj Z-5080/99 od 13.04.2000.g. kao punopravni vlasnik predmetnog stana uknjižena Š. s.-d. d.o.o temeljem Zapisnik s potvrdom javnog bilježnika broj OU-44/99 od 16.06.1999.g., protiv kojeg je rješenja N. T. podnio žalbu, odbijena rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-3198/00 od 13.06.2003.g.;

 

- da je na temelju Kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 03.12.2004.g. između društva T.T. d.o.o. S. kao kupca i B. s.-d. kao prodavatelja, rješenjem tog suda broj Z-14002/04 od 07.04.2005.g. kao vlasnik predmetnog stana uknjižen tuženik u ovom postupku društvo T.T. d.o.o. S., uz brisanje prava vlasništva na tom stanu na ime Š. s.-d. d.o.o.;

 

- da je na temelju Ugovora o kupoprodaji sklopljenog između parničnih stranaka u ovom postupku dana 21.07.2005.g.te ovjerenog kod javnog bilježnika pod br.Ov-8425/05, rješenjem tog suda broj Z-9620/05 kao vlasnik predmetnog stana uknjižena tužiteljica u ovom postupku;

 

- da je dana 28.04.2006.g. Županijski sud u Splitu, br. Gž-269/05 odlučujući povodom žalbe protivnika predlagatelja upisa N. T. protiv rješenja ovog suda br. Z-2480/98 od 02.02.2000.g. (kojim je Š. s.-d. d.o.o. uknjižena kao fiducijalni vlasnik ovog stana) donio rješenje kojim prihvaća žalbu N. T. te preinačuje pobijano rješenje prvostupanjskog suda na način da odbija prijedlog Š. s.-d. d.o.o. za uknjižbu fiducijalnog prava vlasništva predmetnog stana, nalaže brisanje upisa određenog na temelju pobijanog rješenja i uspostavu prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja;

 

- u provedbi gore naznačenog drugostupanjskog rješenja br. Gž-269/05 Općinski sud u Splitu, zemljišnoknjižni odjel donio je rješenje br. Z-7192/06 od 24.05.2006.g. kojim poništava upis prava vlasništva predmetnog stana na ime Š. s.-d. d.o.o. (pod br. Z-2480/98), na ime tuženika u ovom postupku (pod br. Z-14002/04) i na ime tužiteljice u ovom postupku (pod br. Z-620/05) te se pravo vlasništva istog stana vraća na ime N. T.;

 

- da je citirano rješenje ovog suda br. Z-7192/06 od 24.05.2006.g. baš kao i drugostupanjsko rješenje br. Gž-269/05 dostavljeno, između ostalih, i tužiteljici u ovom postupku, a iz dostavnice koja prileži spisu ovog suda broj Z-2480/98 proizlazi da ga je ista zaprimila 30.05.2006.g. (ovo je sud utvrdio pregledom dostavnice koja prileži preslici spisa Z-2480/98 koji prileži ovom spisu),

 

- da je nakon toga presudom tog suda broj IIP-1246/06 od 18.10.2007.g. u pravnoj stvari tužitelja T.T. d.o.o. S. (ovdje tuženika) protiv tuženika ad 1) R. i ad 2) N. T., odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva i predaje tabularne isprave u odnosu na predmetni stan.

 

S obzirom na izloženo prvostupanjski sud je utvrdio osnovanost tražbine tužiteljice na ime isplaćene kupoprodajne cijene stana uz pripadajuće kamate, koju tužiteljica potražuje od 28.06.2005.g. do otvaranja stečajnog postupka, držeći utvrđenim nemogućnosti ostvarenja svrhe zaključenog ugovora o kupoprodaji u smislu članka 115. ZV-a, utvrđujući  pak visinu iste sukladno odredbi članka 77. Stečajnog zakona ( “Narodne novine”, broj 44/96, 161/98 – Zakon o bankama, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 117/08 - Zakon o kreditnim institucijama, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13 – Rješenje USRH- dalje: SZ) prema kojoj se tražbine izražene u stranoj valuti ili u obračunskoj jedinici obračunavaju u valutu RH po tečaju mjerodavnom za mjesto plaćanja u vrijeme otvaranja stečajnog postupka.

 

Naime, rješenjem Trgovačkog suda u Splitu pod posl. br. 18 St-416/2013 otvoren je stečaj nad tuženikom T. T. d. o. o. S. te je tužiteljica nakon što joj je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu br. 4 St-416/2013 od 20. listopada 2014.g. osporena tražbina u drugom višem isplatnom redu u iznosu od 1.961.108,84 kune, u skladu s odredbom članka 179. SZ-a predloži nastavak već započete parnice prekinute zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom rješenjem suda prvog stupnja od 30. svibnja 2014. g. pod posl. br. Pi-702/13.

 

Pri tom se prvostupanjski sud pozvao na odredbe članka 137 st.1 i čl. 210 ZOO-a ocjenjujući zahtjev tužiteljice za povrat iznosa koje je isplatila tuženiku u ispunjenju ugovorne obveze, odnosno kupovne cijene  osnovanim do iznosa od 784.530,00 kuna.

 

              Gornja utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud jer je ocjena provedenih dokaza utemeljen i logična, a prvostupanjski sud je u tom smislu dao valjane i iscrpne razloge, koji, suprotno žalbenim navodima tuženika predstavljaju uvjerljivu i kompleksnu ocjenu izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

 

Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je vlasništvo prodane nekretnina tuženika, uspješno osporeno u pravomoćno okončanom postupku Općinskog suda Splitu koji se vodio pod brojem II P-1246/06, koje okolnosti nisu predmet osporavanja u ovom postupku.

 

Iz stanja spisa je razvidno da je u trenutku zaključenog ugovora o kupoprodaji tuženik bio upisan kao vlasnik predmetnog stana, a da je sada i pravomoćnom sudskom odlukom tuženiku osporeno pravo vlasništva, na koji način nema mogućnosti ostvarenja svrhe zaključenog ugovora o kupoprodaji u smislu odredbe čl. 115 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne Novine RH br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14-dalje ZV).

 

U trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji od 21. srpnja 2005. godine tuženik je bio upisan u zemljišne knjige tog suda kao vlasnik predmetnog stana, pa u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredba o prodaji tuđe stvari. Naime, pravo vlasništva na nekretnini stječe se u smislu odredbe članka 119. stavka 1. ZV-a upisom u zemljišne knjige, a ne pravomoćnošću rješenja o uknjižbi, pa je utoliko za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice za povrat isplaćene kupoprodajne cijene pravno neodlučna okolnost što je u predmetnom ugovoru stipulirana odredba o postojanju žalbe na rješenje o upisu pravnog prednika prodavatelja.

S druge strane po ocjeni ovoga suda nedvojbena činjenica da je pravomoćnom presudom osporeno pravo vlasništva prodavatelja , koje je kao takvo bilo upisano u zemljišne knjige u trenutku prodaje, otklanja mogućnost ostvarenja svrhe zaključenog ugovora o kupoprodaji tek s danom pravomoćnosti odluke a to je u konkretnom slučaju presuda Općinskog suda u Splitu broj IIp-1246/06 od 18. listopada 2007., koja je stekla svojstvo pravomoćnosti s danom 22. studenog 2007. Naime, tek s pravomoćnošću predmetne odluke, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tuženika za priznanje prava vlasništva predmetne nekretnine, tužiteljica gubi bilo kakvu mogućnost ostvariti svrhu navedene kupoprodaje od kada je i promatrati dospijeće zahtjeva tužiteljice u ovom postupku.

 

Naime, u smislu odredbe 115. ZV-a svrha sklapanja pravnog posla o kupoprodaji nekretnina jest stjecanje prava vlasništva odnosno prelazak s dotadašnjeg vlasnik na stjecatelja. S obzirom da se u konkretnom slučaju nesumnjivo nije mogla ostvariti svrha ugovora, tužiteljici pripada pravo tražiti povrat iznosa kojeg je isplatila tuženiku u ispunjenju ugovorne obveze, a to je upravo utuženi iznos, plaćen s naslova kupovne cijene.

 

Utoliko su u tom pravcu istaknuti prigovor zastare ukazuje kao neosnovan jer je opći zastarni rok iz odredbe članka 375. ZOO-a promatrati od dana pravomoćnosti predmetne odluke. Naime, iako pobijana presuda ne sadrži razloge o istaknutom prigovoru, na što žalitelj s pravom ukazuje u žalbenim navodima, temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 373.a st. 3. ZPP-a žalbeni sud je ovlašten temeljem stanja spisa odlučiti o istom.

 

Stoga je obzirom na utvrđeno činjenično stanje tuženik temeljem odredbe članka 210. ZOO-a bio dužan tužiteljici izvršiti povrat nedvojbeno isplaćene kupoprodajne cijene za predmetni stan, a za koji se iznos se tuženik neosnovano obogatio.

 

Naime, u sustavu ZOO-a pod stjecanjem bez pravne osnove podrazumijevamo izvan ugovorni obvezni odnos između stjecatelja, koji je obvezan na povrat imovine ili ako to nije moguće naknadu vrijednosti postignute koristi dijela imovine ili naknadu vrijednosti postignute koristi dijela imovine koju je stekao od osiromašenog bez pravne osnove u pravnom poslu ili zakonu ili odluci suda, time da stjecanje nije poteklo od građanskog delikta.

 

Opseg pak vraćanja stipuliran je kroz odredbu članka 214. ZOO-a prema kojoj kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

Utvrđujući da je tuženik bio savjestan, jer je u trenutku prodaje stana bio vlasnik stana ( bio je uvjeren da će tako i ostati, kako su to iskazale i tužiteljica i svjedokinje), pravilno je prvostupanjski sud priznao tužiteljici pravo na tijek kamate od dana podnošenja zahtjeva, odnosno tužbe s danom 18.07.2011.g. do otvaranja stečajnog postupka 04.03.2014.g. u iznosu od 247.352,64 kune kako je tužiteljica u spis dostavila obračun, kojem obračunu tuženik nije prigovarao te ga je sud prihvatio jer se radi o obračunu kamatne stope u skladu sa čl. 29 ZOO-a/05 prema eskontnoj stopi uvećanoj za 5% poena.

 

U navedenom pravilno je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 1.031.882,64 kune (784.530,00 kuna na ime kupovne cijene i 247.352,64, kune na ime obračunate kamate od dana podnošenja tužbe do otvaranja stečajnog postupka), usklađen s odredbom članka 180. SZ-a na utvrđenje osnovanosti novčane tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 1.031.882,64 kuna, dok je za više traženo u pogledu obračunate kamate od 28.06.2005.g. do 17.07.2011.g. u iznosu od 683.938,20 sud zahtjev tužiteljice pravilno odbio kao neosnovan u smislu odredbe čl. 214 ZOO-a.

 

Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, pobijanu presudu je valjalo potvrditi i odlučiti kao u izreci.

 

S pravom, međutim, tuženik osporava pravilnost odluke suda o visini dosuđenih troškova. Naime, u parničnom postupku pokrenutom zbog osporavanja tražbine vjerovnik traži deklaratorno utvrđenje da je njegova tražbina osnovana u smislu odredaba Stečajnog zakona koji je u tom slučaju u primjeni kao lex specialis. Tužba koju vjerovnik podnosi mora međutim biti identična prijavi tražbine u stečajnom postupku kako glede osnove potraživanja tako i glede iznosa tražbine i isplatnog reda, jer nikakve izmjene nisu dozvoljene ( članka 180. SZ-a). Stoga stečajni vjerovnici koji imaju imovinsko-pravnu tražbinu prema njemu dužniku u vrijeme otvaranja stečaja svoje potraživanje prema dužniku mogu namirivati samo u okviru stečajnog postupka, neovisno o vrsti tražbine. No, ukoliko potraživanje nastane nakon otvaranja stečajnog postupka, onda su oni vjerovnici stečajne mase u smislu članka 85. SZ-a, a ne stečajni vjerovnici koji su dužni prijaviti nastala potraživanja do otvaranja stečajnog postupka. Utoliko je u ovom dijelu valjalo prihvatiti žalbu tuženika i tužiteljici ne priznati troškove postupka nastale do otvaranja stečajnog postupka budući ista nedvojbeno nije prijavila uz glavnicu i nastale troškove iz postupka u tijeku.

 

Stoga je tužiteljici valjalo priznati tek pravilno obračunati trošak, temeljem odredaba članka 154. stavak 2. u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12) koji je nastao nakon otvaranja stečaja, a koji se odnosi na sastava dva podneska od 06. studenog 2014. i 16. studenog 2015. godine temeljem Tbr. 8 točka 1. od pod 9.850,00 kuna bez troškova PDV-a jer punomoćnik tužiteljice nije u sustavu PDV-a, što pomnoženo s vrijednošću boda predstavlja iznos od 19.700,00 kuna. S druge strane tuženiku je pravilno obračunati trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 79.837,50 kuna. No, kako je uspjeh tužiteljice u postupku cijeniti i kroz osnovu, a ne samo visinu priznate tražbine to je po ocjeni ovoga suda njen sveukupnih uspjeh u omjeru od 85% dok je uspjeh tuženika u omjeru od 15% pa je u navedenim omjerima tužiteljici valjalo priznati trošak u iznosu od 16.745,00 kuna dok trošak tuženika razmjerno uspjehu iznosi 11.975,62 kune pa kada se navedeni iznos prebiju proizlazi da je trošak tužiteljice u iznosu od 4.769, 38 kuna koliko je na ime parničnog troška istoj i valjalo dosuditi radi čega je, temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ovog rješenja jer tužiteljica nije bila ovlaštena ustati s kondemnatornim zahtjevom za naknadu parničnih troškova nastalih do otvaranja stečajnog postupka. Pri tom tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer isti nije uspio u žalbenom stadiju postupka u odnosu na glavnu tražbinu koja je bila predmetom pobijanja.

 

U Splitu, 16. veljače 2017. godine