Broj: Gž-3006/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja D. O. iz Đ., S. … (OIB …), koga zastupa punomoćnik S. Č., odvjetnik iz V., protiv tuženika Republike Hrvatske za Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, U. grada V. …, Z. (OIB …), zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu u K., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici pod poslovnim brojem 12P-414/2014/23 od 6. svibnja 2016. dana 22. veljače 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se prihvaća se žalba tužitelja i preinačava presuda Općinskog suda u Koprivnici pod poslovnim brojem 12P-414/2014/23 od 6. svibnja 2016., te sudi:

 

              "I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvo pravosuđa, U. grada V. 49, Z., OIB …, da tužitelju D. O. iz Đ., S. …. (OIB …), isplati iznos od 11.400,00 kn na ime naknade neimovinske štete sa zakonskim zateznim kamatama počev od 27. travnja 2013. g. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01.08.2015.g. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena pa do isplate, dok je za više zatraženo u iznosu od 17.100,00 kuna zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

 

II. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka „

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tužena obveže isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 28.500,00 kn uz pripadajuću zateznu kamatu i naknade troškova postupka (točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženoj parnični trošak u iznosu od 5.250. kn.

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 28.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2013. g. do isplate zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvora od 22.01.2013. g. pa do 26.04.2013. g., odnosno ukupno 95 dana.

 

Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće:

 

- da je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Kir-25/13. od dana 22. siječnja 2013. g. protiv ovdje tužitelja kao osumnjičenika određen istražni zatvor zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine 125/11 i 144/12),

- da je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Kv-8/13-2 od 01. veljače 2013. g., odbijena žalba ovdje tužitelja protiv naznačenog rješenja o određivanju istražnog zatvora,

- da je rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Kovz-15/13. od 26. travnja 2013. g. ukinut istražni zatvor protiv tužitelja D. O. koji je određen rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Kir-25/13. od 22. siječnja 2013. g. te je isti pušten na slobodu;

-da je rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici broj K-30/13. od 26. travnja 2013. g. obustavljen je kazneni postupak protiv tužitelja D. O. zbog odustanka državnog odvjetništva od daljnjeg kaznenog progona;

- da je tužitelj proveo 95 dana neosnovano određenog istražnog zatvora u razdoblju od 22. siječnja do 26. travnja 2013. g.

- da je tužitelj uputio tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora 25. studenog 2013. g., ali da je tuženik svojim dopisom od 20. ožujka 2014. g. odgovorio kako je zahtjev previsoko postavljen, te da bi tužitelju pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 11.400,00 kn.

 

Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 1110. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), primjenom pravila o teretu dokaza pozivom na odredbe članka 7. i 219. ZPP-a, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja držeći kako tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da bi povreda prava osobnosti zbog neosnovanog lišenja slobode tužitelju opravdavala zahtjev za pravičnu novčanu naknadu.

 

S pravom žalitelj žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost odlučnih činjeničnih utvrđenja pa s tim u svezi i pravilnost primjene materijalnog prava od suda prvog stupnja u pobijanoj odluci.

 

Naime, pravo na naknadu štete zbog nezakonitog lišenja slobode predstavlja ustavno zaštićenu kategoriju predviđenu odredbom čl. 25. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske, kojom je propisano da svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima u skladu sa zakonom pravo na odštetu i javnu ispriku.

 

Tako je u skladu s odredbom članka 498. st. 1. toč. 1. u svezi s člankom 573. alineja 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, dalje ZKP), a na koju primjenu se poziva i tuženik u rješavanju odštetnog zahtjeva tužitelja u dopisu od 20. ožujka 2014.godine, propisano pravo na naknadu štete neosnovano lišenom slobode za vrijeme provedeno u pritvoru ukoliko je, između ostalog, pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni postupak.

 

              Dakle, upravo značaj povrijeđenog prava na slobodu kao temeljnog ljudskog prava (članak 22. stavak 2. i članka 24. i 25. Ustava Republike hrvatske) daje osnova zahtijevati oštećeniku pravičnu novčanu naknadu. Naime, prema odredbi čl. 19. toč. 2. ZOO-a pod pravima osobnosti u smislu tog Zakona podrazumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., a sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu neovisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema, vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Imajući stoga u vidu nespornu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja u ovom postupku , po ocjeni ovoga suda neopravdano lišenje slobode kao temeljnog ljudskog prava predstavlja povredu prava osobnosti u smislu čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a , koja opravdava zahtjev tužitelja na pravičnu novčanu naknadu s ovog osnova.

 

              Ovdje, međutim, za kazati da je novi Zakon o obveznim odnosima uveo novu koncepciju neimovinske štete tako da, prema ovdje mjerodavnim odredbama iz članka 19., 1046. i 1100. ZOO-a, pretrpljene fizičke boli, duševne boli i strah više ne predstavljaju pravno priznate samostalne oblike neimovinske štete jer ne predstavljaju samostalne oblike povrede prava osobnosti kakve propisuje članak 19. stavak 2. ZOO-a. Fizičke boli, razni oblici duševnih boli i strah samo su kriteriji koja zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz članka 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li i u kojoj mjeri, pravo osobnosti povrijeđeno. Jačina i trajanje tih boli kao i druge okolnosti slučaja kriteriji su odnosno kvalifikatorne okolnosti težine povrede, koje tek utječu na visinu naknade u svakom konkretnom slučaju.

 

No, kako je upravo tužitelj odustao od prijedloga za izvođenjem dokaza vlastitim saslušanjem, kojim putem bi sud stekao uvjerenje o težini počinjene povrede prava osobnosti tužitelja, prilikom ocjene visine pravične novčane naknade valjalo je poći od neprijepornih činjenica kao što su vrijeme provedeno u zatvoru te osobne karakteristike tužitelja vezane za počinjenja drugih kaznenih i prekršajnih dijela te tužitelju, uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja, dosuditi pravičnu novčanu naknadu u iznosu, kojeg upravo tuženik u svom odgovoru na zahtjev za mirno rješenje spora drži neprijepornim, a to je iznos od 11.400,00 kn.

 

Naime, ovdje je za ukazati i to da je sloboda čovjeka, kao jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčeno i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda (Narodne novine broj 6/99 i 8/99) pa je stoga, imajući u vidu značaj povrijeđenog prava na slobodu kao temeljnog ljudskog prava, neprihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da bi se u konkretnom slučaju radilo o neznatnoj povredi prava osobnosti, koja ne opravdava dosuđenje pravične novčane naknade.

 

Slijedom naprijed izvedenog, temeljem odredbe čl. 373. točke 2. ZPP-a djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja pobijanu prvostupanjsku presudu je valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci, pri čemu tužitelju nije priznat trošak ovog postupka, upravo zbog činjenice što je istom dosuđen ponuđeni iznos u mirnom postupku, pa je primjenom načela causae, temeljem odredbe čl. 154. stavak 2. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Splitu, 22. veljače 2017. godine