Broj: Gž-2073/16 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice N. G. iz Z., V. 26, OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. O., odvjetnica iz Z., protiv tuženice S. G. – S. banka d.d. S., R. B. 16, OIB: …, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. P. S. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6449/15-15 od 4. ožujka 2016., dana 14. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6449/15-15 od 4. ožujka 2016.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da isplati tužiteljici ukupan iznos od 11.624,59 kuna sa zateznim kamatama po stopi i rokovima dospijeća na pojedinačne iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci prvostupanjske presude. Tuženici je također naloženo da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 9.350,00 kuna sa zakonskim kamatama od 4. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložila da se  presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

Žalba je neosnovana.

 

U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) navodeći da presuda ima više nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio neosnovano tužiteljevo tumačenje sporne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 73424/05 ne dajući obrazloženje zašto to tumačenje drži pravno utemeljenijim i logički uvjerljivijim od tumačenja koje je za istu ugovornu odredbu ponudila tuženica. Suprotno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bio mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o svim pravno odlučnim činjenicama za ovaj spor te nema nikakve proturječnosti između razloga na kojima sud temelji svoj stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva i stanja sudskog spisa. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sud nije tumačio u skladu sa stavom tuženice, nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Navodi žalbe kojima tuženica u okviru žalbenog razloga bitne  povrede odredaba parničnog postupka prigovora da je obrazloženje prvostupanjske presude utemeljeno na propisu koji nije bio na snazi u vrijeme navodnog stjecanja bez osnove ne mogu se podvesti pod navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, nego se ti žalbeni navodi odnose na sferu pravilne primjene materijalnog prava.

 

Ispitivanjem pobijane presude sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koji ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 11.624,59 kune sa zakonskom zateznom kamatom na ime više plaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu broj 73424/05 koji je sklopljen između stranaka dana 24. veljače 2005. (dalje: Ugovor).

 

Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženica postupila suprotno odredbi članka 10. Ugovora jer nije u skladu s njim izvršila usklađenje ugovorene promjenjive kamatne stope, pa je bez osnove stekla utuženi iznos. Tuženica je osporila tužiteljičine tvrdnje te je ustvrdila da je u svemu postupila u skladu s Ugovorom dogovorenim odredbama, pa je tako i usklađenje kamatne stope pravilno napravljeno.

 

Prvostupanjski sud utvrdio da je navedenim Ugovorom tuženik, kao kreditor, tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.464,27 EUR-a uz rokove otplate od 168 mjeseci te kamatnu stopu (redovnu) od 6,66% godišnje(promjenjivo). Utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima iskazanim u valuti (168 anuiteta od po 198,42 EUR-a i jedan (zadnji) anuitet u iznosu od 198,36 EUR-u), a plativima u protuvrijednosti kuna na dan ispunjenja obveze prema prodajnom deviznom tečaju  kreditora za valutu Ugovora, time da prva rata Ugovora dospijeva 10. travnja 2005., a zadnja rata dospijeva 10. ožujka 2019. Utvrđeno je da je odredbom članka 10. Ugovora koja se odnosi na kamate – obračun i usklađenje – ugovoreno (stavak 1.) da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se da način kako slijedi:

 

- redovna kamata iz članka 5. Ugovora se zasniva na šestomjesečnom EURIBOR-u,

- početna kamatna stopa vrijedi do prvog usklađenja,

- kamata se usklađuje, u pravilu (osim kod prvog usklađenja), protekom razdoblja od 6 mjeseci, uvijek svakog 31. ožujka i 30. rujna (kamatni period),

- osnova usklađivanja jest visina EURIBOR-a, određenog na prethodno navedene dane, (posljednji dan kamatnog perioda u odnosu na prethodni posljednji dan kamatnog perioda),

- kamata se neće povećavati/smanjivati ako se EURIBOR nije povećao ili smanjio za više od jednog postotnog poena,

- u suprotnom, ukoliko navedeno povećanje ili smanjenje iznosi više od jednog postotnog poena, stopa redovnih kamata će se povećati ili smanjiti za istovjetan (sveukupan) postotni iznos povećanja ili smanjenja EURIBOR-a.

 

Prema stavku 2. članku 10. Ugovora ugovoreno je da se kod izmjene stope redovnih kamata kreditor obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate kredita.

 

Među strankama nije sporno da su se pretpostavke za mijenjanje kamatne stope sukladno citiranom članku 10. Ugovora ispunile 31. ožujka 2009., budući da su se tada stekli uvjeti za usklađenje jer je došlo do smanjenja EURIBOR-a za više od jednog postotnog poena, međutim, tijekom prvostupanjskog postupka je bilo sporno, a što je sporno i sada u žalbenoj fazi postupka, što predstavlja kamatni period, pa je sporno treba li kao osnovu za usklađivanje visine kamatne stope uzeti visinu EURIBOR-a na dan 31. ožujka 2009. u odnosu na dan isplate kredite, kako je to smatrala tuženica, ili treba kao osnovu za usklađivanje kamatne stope uzeti visinu EURIBOR-a na dan 31. ožujka 2009. u odnosu na visinu EURIBOR-a na dan 30. rujna 2008. kao posljednjeg dana šestomjesečnog razdoblja, kako je to smatrala tužiteljica.

 

Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka D. P., dipl. oec., utvrdio da su u predmetnom razdoblju trajanja kredita (od 24. veljače 2005. do 31. ožujka 2015.) sve promjene visine referentne kamatne stope šestomjesečnog EURIBOR-a bile unutar granice od jednog postotnog poena, osim promjene s danom 31. ožujka 2009. kada je visina referentne stope u odnosu na visinu koja je važila na prethodni posljednji dan kamatnog perioda (30. rujna 2008.) pala za 3,707 postotna poena te su se s danom 31. ožujka 2009., odnosno od 1. travnja 2009. stekli ugovoreni uvjeti za korekciju visine kamatne stope redovnih kamata koja od tada iznosi 2,953% (6,66-3,707). Utvrđeno je da tuženica nije uskladila visinu anuiteta u skladu s prethodnom navedenim i da je tužiteljica u razdoblju od 10. listopada 2010. do 10. svibnja 2015. (anuiteti od 67. do 122.) preplatila tuženici iznos od 11.624,59 kune, koliko iznosi razlika između ugovorene visine anuiteta i iznosa koji su tužiteljici naplaćeni kroz utuženo razdoblje.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o tome što se u smislu odredbe članka 10. Ugovora ima smatrati kamatnim periodom odnosno da kamatni period predstavlja razdoblje od 6 mjeseci i da je osnova za usklađivanje visine EURIBOR-a na dane 31. ožujka i 30. rujna, odnosno na posljednji dan kamatnog perioda u odnosu na prethodni posljednji dan kamatnog perioda. S obzirom na to da su se uvjeti za prvo usklađenje nesporno stekli dana 31. ožujka 2009., a što među strankama nije sporno, prethodni posljednji dan kamatnog perioda je 30. rujna 2008., pa su neosnovani tijekom postupka izneseni navodi tuženice da bi prethodni posljednji dan bio dan isplate kredita – 24. veljače 2005.

 

Na temelju prednjih utvrđenja i zaključaka pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je presudio kao u izreci pobijane presude, pri čemu okolnost da se taj sud pogrešno pozvao na odredbe članka 210. i članka 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) umjesto na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO/05), koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 2006., jer je izvanugovorni odnos između tužiteljice i tuženice s naslova stjecanja bez osnove nastao nakon 1. siječnja 2006., ali to nije utjecalo na zakonitost pobijane presude jer je tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti i primjenom odredaba članka 1111. stavka 1. i 2. i članka 1115. ZOO/05.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368.stavka 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 14. ožujka 2017.