Broj: Gž-1998/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. H., OIB:…, iz S., zastupana po J. B., odvjetnici u S.,  protiv tuženika B. H., OIB: …, iz S., zastupan po V. H. D., odvjetnici u Z.,  radi poništenja  ugovora, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P-4113/2015 od 10. kolovoza 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. siječnja 2017. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P-4113/2015 od 10. kolovoza 2016. godine.

 

 

Obrazloženje

                           

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              "I. Odbija se  kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

1. Poništava se Ugovor o darovanju od 14. svibnja 2014.  koji su sklopili J. H. iz S.,  kao darovateljica  s jedne strane i B. H. iz S.,  kao daroprimatelj s druge strane kojim darovateljica daruje daroprimatelju nekretnine  upisane kod Općinskog suda u Samoboru, u zk. ul. 5005 k.o. S. označene kao  čkbr  1667/1 kuća br. 10. zgrada, dvorište, površine 595 m2, kuća br. 10.  površine 94 m2, zgrada površine 50 m2 i dvorište površine 451 m2, kao i nekretnine upisane kod Općinskog suda u Pagu u zk. ul. 1867  pod. ul. 9. k.o. N. - I označene kao čkbr 955/123 kuća K. - G. površine 222 m2,  dvorište K. - G. površine 591 m2,  ukupno 813 m2,  s kojim je  povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine - 9. etaža 6650/150, dio ukupne nekretnine A. I označeno kao vlasnički dio " broj 9"  stambene zgrade i zemljišta, a vezano za vlasništvo posebnog dijela zgrade i to:jednosoban stan sa terasom u etaži  II. kata, a sastoji se od dnevnog boravka sa  kuhinjom, kupaonice i wc, ulazni predprostor, sobe i terase  ukupno NKP 33,88 m2.

2. Nalaže se  na osnovi ove presude uspostava ranijeg  zemljišno knjižnog stanja  u zk. ul. 5505 k.o. S. i  zk. ul. 1867. pod. ul. 9. k.o. N. -I, ZK. odjela Općinskog s suda u Pagu kako je bilo  prije  uknjižbe predmetnog  ugovora o darovanju od 14. svibnja 2014. tako da se briše uknjižba prava vlasništva na tim nekretninama sa imena i vlasništva  tuženika uz istovremeni upis tih nekretnina na ime i vlasništvo tužiteljice.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom  zateznom  kamatom po stopi iz čl. 29. počevši od dana tužbe do isplate. ".

 

              II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku  naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od  3.750,00 kn u roku  od 15 dana."

 

              Protiv te presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

 

              Tužiteljica smatra da je tijekom postupka dokazano prijevarno postupanje tuženika i svjesno dovođenje u zabludu tužiteljice i to na osnovi činjenica koje sud prihvaća kao nesporno utvrđene i navodi ih u svom obrazloženju. Navodi da je tuženik po okončanju ostavinskog postupka odbio postupiti po dogovoru i počeo je postavljati razne uvjete o kojima prije nije bilo govora i sam određivati kako će se imovinom raspolagati znajući da mu je takva pozicija omogućena upisom u zemljišne knjige temeljem spornog ugovora. Navodi da je tuženik majku uvjerio da joj je imovina u opasnosti, iako je ona bila upisana kao vlasnica 1/1 na obje nekretnine i da žurno treba to prenijeti na njega kako bi se izbjegla potraživanja K. kćeri. Tužiteljica smatra da se u navedenom ogleda prijevarno postupanje prema tužiteljici jer takav darovni ugovor kakav je sačinjen nije mogao onemogućiti nasljednice u ostvarivanju njihovog potraživanja iz ostavine i da su one na njemu ustrajale. Navodi da su nužne nasljednice mogle pobijati darovanje, što je odvjetnici i te kako bilo poznato, ali ona o tome nije izvijestila stranke, a u svakom slučaju nije izvijestila tužiteljicu nego je podržala ili dala prijedlog da se nekretnine prenesu na tuženika. Razloge kojima tuženik pokušava opravdati zašto tim ugovorom nije obuhvaćena kćer E. smatra neuvjerljivim jer ona kao daroprimateljica nije trebala ovjeravati potpis i putovati zbog toga 600 km, nego je trebala ugovor samo potpisati vrlo jednostavno i brzo vratiti poštom, što dodatno potvrđuje svjesno dovođenje u zabludu tužiteljice. Tužiteljica značajnom smatra i činjenicu da se sve odvijalo u kratkom vremenu, odnosno da je praktički odmah po zaključenju darovnog ugovora ostavina okončana i da su se stekli uvjeti da tuženik vrati majci predmetne nekretnine, ali on to nije učinio, pa je očito da je tuženik prijevarnim načinom htio uzeti kontrolu nad imovinom i određivati na koji način će se njome raspolagati, što je potvrdila i sestra E. koja je iskazala da joj je tuženik rekao da bi se majka mogla ponovno udati i opet im stvoriti probleme oko imovine. Tužiteljica ustraje kod tvrdnje da je dovedena u zabludu postupanjem tuženika koji je i sam potvrdio kako već u odgovoru na tužbu tako i saslušan kao stranka, a što naročito potvrđuju njegovi dopisi koji su priloženi u spisu iz kojih je vidljivo da je tuženik izmanipulirao tužiteljicu kako bi on bio taj koji upravlja njezinom imovinom i kako bi se istom raspolagalo pod njegovim uvjetima. Navodi da je neposredno prije ostavinskog postupka nalazila se u Engleskoj, a svu brigu oko ostavine preuzeo je sin koji je na nju vršio pritisak da se na njega prenesu sve nekretnine uvjeravajući ju da će u protivnom izgubiti polovica svega. Tužiteljica smatra da nužne nasljednice ne bi mogle dobiti ½ dijela kako uporno tvrdi tuženik ali je točno da su mogle tražiti utvrđenje da ½ ulazi u ostavinu i na tome tražiti nužni dio, ali isto tako ih darovni ugovor kojim je imovina prenesena na tuženika ne bi u tome mogao spriječiti. Smatra da promjene u ponašanju tuženika nakon što je nekretnina prenesena na njega jasno pokazuju da je tužiteljica svjesno dovedena u zabludu kako bi on mogao upisati se kao vlasnik nekretnine. Navedeno je potvrdila i njegova djevojka L. P. saslušana na ročištu 23. rujna 2015. godine, koja je dva puta iskazala da taj prijenos prava vlasništva bio važan zbog prodaje kuće koja je jednostavnija kad je jedan vlasnik, a potvrdio je i svjedok M. M. navodeći da tuženik želi da se kod prodaje kuće prihvate njegovi uvjeti.

 

              Predlaže pobijanu presudu ukinuti, podredno je preinačiti.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužiteljica u žalbi ne obrazlaže u čemu se sastojao taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

              U provedenom postupku je utvrđeno:

 

              -da je dana 14. svibnja 2014. godine sklopljen Ugovor o darovanju između tužiteljice kao darovateljice i tuženika kao obdarenika, a prema kojem je tužiteljica darovala tuženiku nekretnine upisane kod Općinskog suda u Samoboru, u zk.ul. 5005 k.o. S. označene kao č.k.br. 1667/1 kuća broj 10, zgrada, dvorište, površine 595 m2, kuća broj 10, površine 94 m2, zgrada površine 50 m2 i dvorište površine 451 m2, kao i nekretnine upisane kod Općinskog suda u Pagu, u zk.ul. 1867, poduložak 9, k.o. N. – I., označene kao č.k.br. 955/123, kuća u K. – G. površine 222 m2, dvorište K. – G. površine 591 m2, ukupno 813 m2, s kojim je povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine – 9. etaža, 6550/150, dio ukupne nekretnine A.I. označeno kao vlasnički dio "broj 9" stambene zgrade i zemljišta, a vezano za vlasništvo posebnog dijela zgrade i to jednosobnog stana sa terasom u etaži II. kata, a sastoji se od dnevnog boravka sa kuhinjom, kupaonicom i WC-om, ulazni pretprostor, sobe i terase ukupno NKP 33,88 m2,

 

              -da je tužiteljica nakon što je ugovor pročitala svoj potpis na darovnom ugovoru ovjerila kod javnog bilježnika,

 

              -da je dana 29. kolovoza 2014. godine između tužiteljice, tuženika i E. Q. sklopljen Sporazum o korištenju i održavanju nekretnine te brizi o J. H. kojim stranke u čl. 1. Sporazuma utvrđuju da je tuženik uknjižen u zemljišnim knjigama kao vlasnik darovanih nekretnina, ali da su faktični posjednici i vlasnici nekretnina sve stranke sporazuma i to B. H., E. Q., J. H., svaki u 1/3 dijela,

 

              -da je čl. 2. navedenog Sporazuma tuženik se obvezao u slučaju prodaje nekretnine pola cijene uručiti sestri E. Q. i omogućiti nesmetano korištenje prema idealnim dijelovima, a isto tako se obvezao na jednake dijelove sa sestrom E. Q. snositi troškove održavanja nekretnine i uzdržavanja majke,

 

              -da su tuženik i E. Q. koja živi u Engleskoj djeca tužiteljice iz njezinog prvog braka,

 

              -da je tužiteljica tijekom ostavinskog postupka iza pok. M. K., a koji je umro 2012. godine, svog drugog supruga koji iz prvog braka ima dvije kćerke i jedno izvanbračno dijete, nakon što je jedna od K. kćerki zaprijetila da će pobijati oporuku pok. oca i zahtijevati nužni dio, sklopila ugovor o darovanju s tuženikom kojim je ugovorom tužiteljica sve nekretnine stečene u braku sa pok. M. K. darovala tuženiku,

 

              -da je darovanje učinjeno kako bi se izbjeglo da K. kćerke zatraže i dobiju nužni dio iz imovine oca i stave zabilježbu pokretanja parnice u zemljišnim knjigama što bi otežalo prodaju kuće u S.,

 

              -da je tuženik suprotno dogovoru odbio darovane nekretnine nakon ostavinske rasprave iza pok. M. K. vratiti tužiteljici zbog čega su njihovi do tada skladni odnosi poremećeni, što je rezultiralo prekršajnom kaznom tuženika zbog verbalnog nasilja.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zauzima stav da je sporni ugovor o darovanju tužiteljica svjesno i voljno sklopila sa tuženikom, prihvaćajući sugestiju tuženika, u cilju prikrate nasljednika pok. M. K. u nasljeđivanju pok. oca odnosno prikratu u njihovom nasljednom dijelu, te spriječiti pokretanje eventualnih parnica i zabilježbe istih u zemljišnim knjigama, te je stoga dogovoreno da tuženik po okončanju ostavinskog postupka sve darovane nekretnine vrati. S obzirom na navedeno sud prvog stupnja smatra da ne postoje razlozi pobojnosti spornog darovnog ugovora kako zbog bitne zablude iz odredbe čl. 280. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) tako i u pogledu zablude o pobudi iz čl. 281. ZOO-a, kao i u pogledu zablude izazvane prijevarom iz čl. 284. ZOO-a.

 

              Naime, polazeći od činjenice da je tužiteljica darovni ugovor sastavila tijekom ostavinskog postupka iza pok. M. K., žurno i u okolnostima neposredno pred ostavinsku raspravu, u situaciji kada njegova kćer iz prvog braka Đ. je izjavila da će pobijati oporuku i zahtijevati nasljedni dio koji joj zakonski pripada sa kojom činjenicom je bila upoznata tužiteljica i sestra tuženika u Engleskoj, sud prvog stupnja smatra da tužiteljica nije mogla biti u zabludi u pogledu činjenice da bi kćeri pok. M. K. mogle ostvarivati nasljedna prava. Dakle, tužiteljica nije mogla biti u zabludi u pogledu te činjenice i pobude za sklapanje ugovora.

 

              Po ocjeni suda prvog stupnja isključeno je prijevarno postupanje tuženika iz razloga što je tužiteljica samo prihvatila sugestiju tuženika da tako postupi i u dogovoru s tuženikom sastavila je darovni ugovor čime je izostalo namjerno dovođenje tužiteljice u zabludu. Naime, sud prvog stupnja smatra da niti iz jednog dokaza provedenog u postupku ne proizlazi da bi tuženik prijevarno postupao budući su na tu okolnost suglasno svjedočile E. Q. L. P. i odvjetnica H. i potvrdile da su kćeri pok. K. obavijestile pisanim dopisom i na ostavinskoj raspravi, da će pobijati oporuku odnosno zahtijevati nasljedni dio i u takvoj situaciji da je tužiteljica dogovorila sa tuženikom prenijeti na njega sve nekretnine kako bi se prikratile u ostavini K. kćeri iz prvog braka. Uz navedeno da je tužiteljica nakon razgovora i konzultacije s odvjetnicom ispitala mogućnost povrata darovanih nekretnina u njezino vlasništvo, da se nakon čitanja ugovora suglasila sa sadržajem ugovora i da ga je potom potpisala i kod javnog bilježnika svoj potpis na ugovoru ovjerila po ocjeni suda prvog stupnja ne ukazuju na prijevarno postupanje tuženika.

 

              Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, budući ih tužiteljica žalbom nije uspjela dovesti u pitanje.

 

              Prije svega valja ukazati da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi tvrdnja da je tuženik prijevarnim postupanjem doveo tužiteljicu u zabludu pa je zbog te zablude tužiteljica darovnim ugovorom darovala sve nekretnine tuženiku, dodajući u žalbi da se izvršenim darovanjem ne može zaštititi imovinu jer nasljednici pok. M. K. mogu pobijati ugovor o darovanju.

 

              Pitanje zablude na koje tužiteljica poziva kao razlog poništenja ugovora o darovanju valjalo je raspraviti u smislu odredbe čl. 280. st. 1. ZOO-a prema kojoj odredbi zabluda je bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a stranka koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor.

 

              Prema st. 2. navedene zakonske odredbe stranka koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude. Primjenjujući odredbu čl. 280. st. 1. ZOO-a na konkretan slučaj tj. na sporni darovni ugovor valja zaključiti da tužiteljica nije bila u zabludi.

 

              Naime, pojam zablude znači neispravnu ili krivu predodžbu o nekoj okolnosti, a koja predodžba utječe na izjavu volje određenog sadržaja. U konkretnom slučaju tužiteljica tvrdi da je bila u zabludi u odnosu na činjenicu da bi kćerke pok. M. K. mogle ostvariti nasljedna prava i da će sastavljanjem darovnog ugovora izbjeći da kćerke pok. M. K. zatraže i dobiju nužni dio iz imovine oca i stave zabilježbu pokrenute parnice u zemljišnoknjižnom ulošku.

 

              Prema odredbi čl. 71. st. 1. t. 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 81/03, 163/03, 35/05; dalje ZN) vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava vrijednost nužnog dijela utvrđuje se tako da tako dobivenom ostatku (sva dobra ostavitelja umanjena za iznos dugova) pribraja se vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio na bilo koji način nekom zakonskom nasljedniku, bez obzira nasljeđuje li ostavitelja, pa i darova učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljedstva, kao i onih darova za koje je ostavitelj naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, dok je točkom 4. određeno da se tome pribraja i vrijednost darova koje je ostavitelj u zadnjoj godini života učinio drugim osobama koje nisi zakonski nasljednici osim manjih uobičajenih darova.

 

              Prema odredbi čl. 83. st. 1.  ZN-a umanjenje raspolaganja oporukom i povrat dara kojim je povrijeđen nužni dio mogu zahtijevati samo nužni nasljednici.

 

              Prema tome pri utvrđivanju ostavine radi povrede nužnog dijela pribraja se vrijednost darova učinjenih osobi koja je po zakonskom redu nasljeđivanja pozvana na nasljedstvo, kao i darovi koje je ostavitelj u zadnjoj godini života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici. U konkretnom slučaju sada pok. M. K. nekretnine u S. i P. darovao je svojoj supruzi ovdje tužiteljici, koja je kao takva i zakonska nasljednica pok. M. K. pozvana po zakonskom redu nasljeđivanja na nasljeđivanje, što znači obdareni zakonski nasljednik koji bi bio dužan vratiti dar.

 

              Prema tome isključivo tužiteljica kao obdareni nasljednik bila bi zbog povrede nužnog dijela dužna vratiti dar.

 

Nije sporno da je tužiteljica darovane nekretnine otuđila darovnim ugovorom i time izgubila vlasništvo nad nekretninama, te s obzirom na stanje vlasništva nije moguće izvršiti povrat dara, s tim da ukoliko je obdareni zakonski nasljednik raspolagao darom nakon saznanja za zahtjev za vraćanje dara, odgovara za stvar i bio bi dužan naknaditi protuvrijednost stvari. Stoga neosnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da darovnim ugovorom kojim je predmetne nekretnine darovala svom sinu ovdje tuženiku nije se moglo izbjeći da kćerke pok. M. K. dobiju nužni dio iz imovine svog pok. oca. Upravo suprotno tvrdnji tužiteljice na opisani način je onemogućeno vraćanje darovanih nekretnina u ostavinsku imovinu pok. M. K. jer tuženik nije obdareni zakonski nasljednik odnosno nije obdarena druga osoba u smislu odredbe čl. 71. ZN-a pa on ne bi imao obvezu vratiti dar u ostavinsku imovinu pok. M. K..

 

Imajući u vidu da je darovni ugovor sačinjen tijekom ostavinskog postupka iza pok. M. K., neposredno pred ostavinsku raspravu u situaciji kada njegove kćerke prijete da će pobijati oporuku i zahtijevati nasljedni dio, da je kuća u S. i apartman u P. nesporno stečen tijekom braka tužiteljice i pok. M. K., a koji je nekretnine darovao tužiteljici, i po mišljenju ovog suda ne radi se o zabludi.

 

Također tužiteljica osim što govori o prijevarnom ponašanju ne navodi na koji način bi tuženik konkretno doveo ili održavao tužiteljicu u zabludi.

 

              Naime, prijevara je, po svojoj pravnoj prirodi, kvalificirana ili izazvana zabluda i postoji onda kada jedna strana svjesno poduzima određene radnje kojima izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi, u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora. Prijevara u sebi sadrži dva elementa: a) namjeru jednog ugovaratelja da kod drugog izazove ili ga održi u zabludi (pr. u pogledu predmeta ugovora) da bi on zaključilo ugovor i b) formiranu pogrešnu predodžbu o nekoj okolnosti na strani drugog ugovornika, a koja predodžba utječe na izjavu volje određenog sadržaja.

 

               Kako je prvostupanjski  sud utvrdio  da je tuženik samo sugerirao tužiteljici sklapanje ugovora o darovanju, a koju sugestiju je tužiteljica prihvatila i u dogovoru s tuženikom sastavila darovni ugovor, to i prema ocjeni ovoga suda u postupanju tuženika nema namjere da kod druge strane izazove zabludu o predmetu ugovora – nedostaje svjesni element o izazivanju zablude kod protivne strane.

Pri tome, pravilno naglašava  prvostupanjski sud kako je tužiteljica nakon razgovora i konzultacije s odvjetnicom, pročitala ugovor i nakon toga ga potpisala  i kod javnog bilježnika  svoj potpis na ugovoru ovjerila, pa tuženik nije mogao prikriti činjenicu o naravi ugovora, niti je u tom smislu mogao prevariti tužiteljicu, jer je tužiteljica, ispitala i mogućnost povrata darovanih nekretnina u njezino vlasništvo.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 18. siječnja 2017. godine