Broj: Pž-4068/2014

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Vesni Buljan, u pravnoj stvari tužitelja V. O. d.d., OIB: …, iz Z., S. , protiv tuženika T. d.o.o., OIB …, iz Z., S. K., kojeg zastupa punomoćnik T. Č., odvjetnik u Z., U. grada V., radi isplate iznosa od 2.253,91 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3325/13 od 22. studenoga 2013., 19. siječnja 2017.       

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3325/13 od 22. studenoga 2013.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev (kao neosnovan) te je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. P. iz Z. poslovni broj Ovrv-156/13 od 18. siječnja 2013. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.253,91 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškom ovrhe u iznosu od 175,00 kn (točka 1. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 568,75 kn (točka 2. izreke presude). Tako je sud prvog stupnja odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio da je utuženo potraživanje tuženik podmirio cesijom umjesto ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15). Odluku o troškovima postupka sud je donio sukladno odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

              Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio da mu tuženik isplati utuženi iznos na temelju vjerodostojne isprave – kartice premijskog osiguranja budući da tuženik nije podmirio svoje dugovanje prema tužitelju s naslova police osiguranja od automobilske odgovornosti. Naime, jedna mogućnost plaćanja je ugovorena između tuženika kao cedenta, cesusa H. d.o.o. i tužitelja kao cesionara putem Ugovora o cesiji od 4. svibnja 2012. kojim je ugovorena cesija radi ispunjenja sukladno članku 88. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tužitelj smatra da je s tuženikom zaključio cesiju radi ispunjenja jer je cesijom ugovorena odgovornost cedenta za naplativost ustupljene tražbine/potraživanja te se radi o primjeni odredbe članka 88. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Taj ugovor o cesiji nije ispunjen od strane cesusa te nije zaključena kompenzacija niti je cedent sukladno članku 6. Ugovora temeljem vlastite odgovornosti za naplativost ustupljene tražbine izvršio plaćanje u korist tužitelja kao cesionara. Stoga žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da uvaži njegovu žalbu i preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 300,00 kn na ime plaćene sudske pristojbe na presudu i žalbu.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Tužiteljeva žalba nije osnovana.

              Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku.

              Iz spisa proizlazi, a kao što i sam tužitelj navodi u žalbi, da tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika isplatu neplaćene premije osiguranja s naslova police osiguranja broj 37 0093940 od 4. svibnja 2012. (list 14. spisa) u smislu odredbe članka 921. i 936. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, premda nakon što je tužitelj dostavio u spis navedenu policu osiguranja tuženik nije osporavao činjenicu da je s tužiteljem sklopio ugovor o osiguranju, tuženik je osporavao postojanje svoje ugovorne obveze navodom da je s tužiteljem sklopio Ugovor o cesiji broj 60/2012 iz kojeg (članak 2.) proizlazi da je tuženik tim ugovorom podmirio sve dospjele obveze prema tužitelju temeljem predmetne police, što je tužitelj osporavao ističući da je predmetna cesija sklopljena radi ispunjenja te sve dok cesus ne podmiri dug preneseno potraživanje nije podmireno. Prvostupanjski sud je izvršio uvid u Ugovor o cesiji broj 60/2012 od 4. svibnja 2012. (list 24. spisa) te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

              Prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja budući da su ovdje parnične stranke (tuženik kao cedent i tužitelj kao cesionar) sklopile ugovor o cesiji umjesto ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, a ne ugovor o cesiji radi ispunjenja iz članka 88. stavak 2. istog Zakona kako to pogrešno smatra žalitelj. Naime, članak 2. predmetnog Ugovora o cesiji broj 60/2012 od 4. svibnja 2012. glasi: „Temeljem ovog ugovora cedent ustupa cesionaru svoje potraživanje prema cesusu opisano u članku 1. ovog ugovora. Cedent temeljem ovog ugovora podmiruje svoje obveze prema cesionaru s naslova međusobnih poslovnih odnosa odnosno s naslova zaključenih polica osiguranja broj 370093940”. Prema tome, iz navedene ugovorne odredbe Ugovora o cesiji jasno proizlazi da su stranke sklopile ugovor o cesiji umjesto ispunjenja, a kao što je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

              Naime, za razliku od cesije radi ispunjenja kod koje se dužnikova obveza gasi odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu, kod cesije radi ispunjenja dužnikova obveza (do iznosa ustupljene tražbine, a što je u konkretnom predmetu u cijelosti) prestaje samim sklapanjem ugovora o cesiji. Iz navedene odredbe članka 2. Ugovora o cesiji u kojoj su stranke navele da tuženik temeljem tog ugovora podmiruje svoje obveze jasno proizlazi prava volja ugovornih stranaka da samim sklapanjem ugovora o cesiji prestaje tuženikova obveza prema tužitelju s naslova police osiguranja broj 370093940; u protivnom, to jest da su stranke sklopile ugovor o cesiji radi ispunjenja, tada bi u ugovoru o cesiji izričito navele da će tuženik podmiriti svoju obvezu tek nakon što cesus podmiri tužitelju preneseno potraživanje, no to stranke nisu ugovorile. Pri tome, niti činjenica što su stranke ugovorile (i) tuženikovu odgovornost za naplativost ustupljene tražbine/potraživanja (članak 6. Ugovora o cesiji) u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima nema utjecaja na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva budući da u konkretnom predmetu tužitelj ne potražuje od tuženika naknadu štete zbog nenaplativosti ustupljenog potraživanja, već ispunjenje tuženikove ugovorne obveze koja je prestala sklapanjem ugovora o cesiji umjesto ispunjenja.

              Slijedom navedenog, upravo zbog toga što je tužiteljevo utuženo potraživanje prestalo sklapanjem ugovora o cesiji u smislu odredbe članka 88. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 451. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Jednako tako, pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku prvostupanjski sud je obvezao tužitelja da tuženiku naknadi prouzročene troškove potrebne za vođenjem ovog spora, a s čijim se načinom obračuna i visinom ovaj sud u potpunosti slaže.

              Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu 19. siječnja 2017.