Broj: Gž-3839/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja V. Š. (OIB …) iz K., zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku  iz R., protiv tuženika D. T. (OIB …), vlasnika brodograditeljskog obrta Z., D., zastupanog po punomoćniku P. T., odvjetniku iz S., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2339/2010 od 24. studenog 2015. godine, dana 19. siječnja 2017. godine, 

r i j e š i o   j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2339/2010 od 24. studenog 2015. godine u dijelu u kojem je odbijen prigovor tuženika izjavljen protiv rješenja poslovni broj P-2339/2010-75 od 13. studenog 2015. godine u odnosu na sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 1.430,00 kn i prvostupanjsku presudu u iznosu od 1.430,00 kn.

              II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika  p r e i n a č u j e  se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2339/2010 od 24. studenog 2015. godine i prihvaća prigovor tuženika izjavljen protiv rješenja poslovni broj P-2339/2010-75 od 13. studenog 2015. godine u odnosu na sudsku pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 715,00 kn i rješenje stavlja izvan snage.

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor tuženika izjavljen protiv rješenja poslovni broj P-2339/2010-75 od 13. studenog 2015. godine kao neosnovan.

              Protiv tog rješenja žali se tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

U žalbi navodi da je sud prvog stupnja prvotno donio rješenje za plaćanje sudske pristojbe poslovni broj P-2339/10-75 od 13. studenog 2015. godine kojim poziva tuženika da u roku od 8 dana plati sudsku pristojbu i to za tužbu u iznosu od 1.430,00 kn, prvostupanjsku presudu u iznosu od 1.430,00 kn i odgovor na tužbu u iznosu od 715,00 kn. Navodi da je tužba u ovom predmetu podnesena 25. kolovoza 2010. godine, a odgovor na tužbu podnesen je dana 27. rujna 2010. godine te u odnosu na prisilnu naplatu sudske pristojbe za tužbu i odgovor na tužbu bile su na snazi odredbe Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02; dalje ZSP) te prema odredbi čl. 4. ZSP propisano je da obveza plaćanja sudske pristojbe nastaje u trenutku kad se predaju. Također da je odredbom čl. 10. st. 1. ZSP-a bilo propisano pravo na naplatu pristojbe zastarijeva za dvije godine po isteku godine u kojoj je trebalo naplatiti pristojbu. Iz navedenog da je vidljivo da je 1. siječnja 2013. godine nastupila zastara prava na naplatu pristojbe na tužbu i odgovor na tužbu.

Predlaže pobijano rješenje preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Žalba je djelomično osnovana.

Sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj rješenjem poslovni broj P-2339/10 od 7. svibnja 2014. godine u smislu odredbe čl. 14. ZSP oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, te da je isti uspio u sporu.

Na takvo utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je rješenjem poslovni broj P-2339/2010-75 od 13. studenog 2015. godine pozvao tuženika na platež sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.430,00 kn i presudu u iznosu od 1.430,00 kn sukladno čl. 19. ZSP-a jer kada stranka oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebao platiti da nije oslobođen platiti će stranka koja nije oslobođena, ovdje tuženik, i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku.

Na navode žalbe tuženika da u smislu odredbe čl. 4. ZSP-a, obveza plaćanja iste za tužbu i odgovor na tužbu nastaje u trenutku predaje podneska sudu a za prvostupanjsku odluku u trenutku njena objavljivanja valja navesti da je navedeno točno. Međutim, odredbom čl. 19. ZSP-a propisano je da o obvezi stranke koja nije oslobođena platiti pristojbu oslobođene strane u omjeru u kojem je ista uspjela u postupku, pa obveza ne može početi teći prije nego što je spor pravomoćno okončan, jer se do tada niti ne zna da li će stranka oslobođena od sudske pristojbe uspjeti u parnici, pa imajući u vidu da je spor pravomoćno dovršen 22. srpnja 2015. godine prigovor zastare za sudsku pristojbu na tužbu i presudu nije osnovan.

Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja odbio prigovor u odnosu na sudsku pristojbu na odgovor na tužbu pozivom na odredbu iz čl. 4. st. 2. i 10. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 157/13) budući da je odredbom čl. 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 157/13) propisano da će u predmetima u kojima sudska pristojba nije naplaćena do dana stupanja na snagu tog zakona pristojba naplatiti se u skladu s odredbama ovog Zakona. Ta odredba se odnosi na predmete u kojima je obveza plaćanja sudske pristojbe nastala u 2012. godini i nadalje pa više ne vrijedi rok zastare od dvije godine nego pet godina, međutim ta odredba se ne može primijeniti na konkretan slučaj – odgovor na tužbu jer bi to značilo retroaktivno djelovanje na već nastupila zastaru za naplatu sudske pristojbe.

Naime, utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare na pravo na naplatu pristojbe na odgovor na tužbu je pogrešno. Naime iz podataka u spisu proizlazi da je obveza plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu nastala 27. rujna 2010. godine, to prema odredbi čl. 10. st. 1. tada važećeg ZSP-a i čl. 216. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) proizlazi da je zastara naplate pristojbe na odgovor na tužbu nastupila 1. siječnja 2014. godine jer je odredbom čl. 10. ZSP-a bilo propisano da pravo na naplatu pristojbe zastarijeva za dvije godine po isteku godine u kojoj je trebalo platiti pristojbu. Prema tome pravo na naplatu pristojbe na odgovor na tužbu u trenutku pozivanja tuženika da je plati što je bilo rješenjem od 13. studenog 2015. godine, u zastari.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi u odnosu na sudsku pristojbu za tužbu i presudu, a djelomično uvažiti u odnosu na sudsku pristojbu na odgovor na tužbu, a kako je odlučeno u točki I. i II. izreke ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. t. 2. i 3. ZPP-a.

U Rijeci, 19. siječnja 2017. godine