Broj: Gž-272/2016

 

 

                                                                                               

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja A. G. iz R., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda N. K., V. K. i mr. sc. A. K. iz R., protiv tuženice B. G. iz R., OIB: …, zastupana po punomoćnici K. G., odvjetnici iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3349/2012 od 17. studenog 2015. godine, dana 23. siječnja 2017. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3349/2012 od 17. studenog 2015. godine u točkama I. i II. izreke.

 

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice  u k i d a se citirana presuda u točki III. izreke te se  o d b a c u j e  kao nedopušten po tuženici istaknuti prigovor radi prebijanja koji glasi:

 

1. Utvrđuje se da postoji tužiteljevo potraživanje u visini od 47.465,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.              

2. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženice u visini od 50.103,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. rujna 2007. godine do isplate.

3. Prebijaju se utvrđene tražbine tužitelja i tuženice, te se odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama iz odredbe čl. 29. ZOO-a tekućim od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju ukupan novčani iznos u visini od 41.370,38 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose precizirane u toj točki izreke presude.

 

Točkom II. izreke tuženici je naloženo da naknadi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 15.985,00 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana.

 

U točki III. izreke odbijen je zahtjev tuženice istaknut prigovorom radi prebijanja sa sadržajem kao u izreci ovoga rješenja.

 

Protiv presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta: ZPP).

 

Predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka uključujući i žalbeni trošak podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.                                         

 

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda te tužitelju nadoknade troškovi sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 41.370,38 kn na ime korištenja njegovog suvlasničkog dijela na kući ukupne površine od 60 m2, s okućnicom i garažom od 15 m2, na adresi u R., u vremenskom razdoblju od mjeseca studenog 2007.g. do mjeseca svibnja 2012.g. te zahtjev tuženice kojeg je istaknula prigovorom radi prebijanja tražeći da se utvrdi njezino potraživanje prema tužitelju u iznosu od 50.103,58 kn na ime troškova ulaganja i održavanja predmetne nekretnine.

 

U ovoj fazi žalbenog postupka nije sporno da su stranke suvlasnici predmetne nekretnine te da je tužitelj suvlasnik u 44/120 suvlasnička dijela iste. Nije sporno da se tuženica od 1990.g., kada je preminula majka stranaka pok. M. G., nalazi u isključivom posjedu ove nekretnine u kojoj živi, dakle i u relevantno vrijeme obuhvaćeno tužbenim zahtjevom od mjeseca studenog 2007.g. do 31. svibnja 2012.g. kada je u tuženica predala tužitelju primjerak ključeva kuće u provođenju ovršnog postupka po pravomoćnoj presudi istoga suda poslovni broj P-3673/2007 od 23. rujna 2008.g. kojom je ovdje tuženici naložena predaja u suposjed predmetne nekretnine ovdje tužitelju.

 

Nije sporno da je između stranaka već pravomoćno odlučeno presudom istog suda poslovni broj P-3673/2007 od 22. svibnja 2009.g. o tužbenom zahtjevu tužitelja koji se temelji na istom pravnom osnovu kao i u ovome postupku ali za ranije vremensko petogodišnje razdoblje od listopada 2000.g. do listopada 2007.g. kada je tuženici naloženo da tužitelju isplati iznos od 48.356,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

 

Nalazeći dalje nespornom činjenicu da tuženica nema pravnoga osnova za korištenje predmetne nekretnine u cijelosti odnosno na suvlasničkom dijelu tužitelja sud prvog stupnja smatra da je tuženica dužna prema pravilima o stjecanju bez osnova iz odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08 i 125/11; dalje u tekstu ZOO) platiti tužitelju predmetno potraživanja i za nastavno utuženo razdoblje.

             

Cijeneći gabarite predmetne nekretnine, zatim podatke o visini najma stanova Porezne uprave R. kao i podatke Direkcije za upravljanje objektima stambene namjene Grada R. o cijeni zakupnine garaže, sve za relevantno područje grada i utuženo vrijeme, te uzevši u obzir suvlasnički omjer tužitelja na predmetnoj nekretnini, sud utvrđuje da je osnovan u cijelosti iznos od 41.370,38 kojeg potražuje tužitelj, imajući u vidu da se tuženica suglasila s pribavom gore navedenih podataka u svrhu utvrđivanja parametara za određivanje visine tužbenog zahtjeva, koju u konačnici nije osporavala.

 

Stoga prvostupanjski sud pobijanom presudom udovoljava tužbenom zahtjevu u cijelosti, dok po tuženici postavljeni prigovor radi prebijanja odbija zbog postojanja dvostruke litispendencije a odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. u vezi s čl. 155. ZPP-a. 

 

U donošenju dijela pobijane presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da pobijana presuda u tom dijelu ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje neosnovano žalbom ukazuje tuženica.

 

Tuženica u žalbi tvrdi da je sud pobijanu odluku donio na temelju činjeničnog i pravnog utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka između istih stranaka poslovni broj   P-3673/2007.

 

Suprotno ovim žalbenim navodima, sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke o tužbenom zahtjevu upravo za vrijeme obuhvaćeno tužbenim zahtjevom te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove pravilne ocjene sukladno odredbama čl. 8. i čl. 221.a ZPP-a u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje te iznio pravne zaključke, koji su u svemu prihvatljivi ovome sudu.

 

Tuženica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio kako tuženica nema pravnog osnova za korištenje predmetne nekretnine pored utvrđenja da je ista temeljem nasljeđivanja stekla predmetnu nekretninu iza majke stranaka pok. M. G., radi čega da ima pravni osnov za korištenje nekretnine sve sukladno odredbama čl. 128. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; dalje u tekstu: ZV) te čl. 122. i čl. 129. st. 1. Zakona o nasljeđivanju. („NN“ 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15; dalje u tekstu ZN).

 

Ovi su žalbeni navodi neosnovani jer je sud prvog stupnja utvrdio da tuženica u relevantno vrijeme (sve dok tužitelju nije predala primjerak ključeva kuće i garaže) nije imala pravni osnov za korištenje suvlasničkog dijela tužitelja na istoj nekretnini od 44/120 dijela. Navedena činjenica suvlasništva tužitelja ovlašćuje na suposjedovanje i sukorištenje predmetne nekretnine zajedno s tuženicom i ostalim suvlasnicima upravo sukladno odredbama čl. 30. i čl. 38. ZV-a na koje se poziva tuženica u žalbi uz tvrdnje da njoj pripada isključivo pravo korištenja cijele nekretnine bez suglasnosti ostalih suvlasnika jer da time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika.

 

Nakon provedenih dokaza, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se ne može smatrati da tužitelj u relevantno vrijeme kao suvlasnik nije pokazao interes za predmetnu nekretninu. Kada se uzmu u obzir gabariti predmetne nekretnine koja predstavlja jednu stambenu jedinicu u kojoj kontinuirano živi tuženica, cijeneći dalje činjenicu teško i trajno poremećenih odnosa između stranaka, koji datiraju još od života njihove majke M. G., a posebice zbog spora stranaka kao nasljednika nastalog upravo povodom predmetne nekretnine u ostavinskom postupku iza pok. majke te dugih parničnih postupaka, sud je pravilno zaključio da je životno nemoguće očekivati da bi tužitelj realizirao namjeru ulaska u predmetnu nekretninu radi korištenja iste, stoga se ne može zaključiti da tužiteljeva suvlasnička prava nisu povrijeđena.

 

Žalbeni navodi tuženice o tome da tužitelj nije pokazivao interes za predmetnu nekretninu prije utuženog razdoblja (još za života majke stranaka) kao niti nakon što mu je tuženica predala ključeve iste, nisu relevantni za ishod ovog spora jer se ne odnose na utuženo vrijeme.

 

Osporavajući dalje žalbom pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja tuženica u bitnome tvrdi da tužitelj ničime nije dokazao da bi imao mogućnosti zarade od iznajmljivanja svog suvlasničkog dijela kuće i time ostvarivao kakvu korist odnosno zaradu te dalje tvrdi da  niti tuženica nije drugim osobama iznajmljivala tužitelju pripadajući dio nekretnine pa da niti ona nije od toga ostvarila neku korist.

 

Ove tvrdnje koje je tuženica isticala i tijekom prvostupanjskog postupka, sud prvog stupnja pravilno je otklonio s obrazloženjem da suvlasnik koji se bez osnova koristi suvlasničkim dijelom drugog suvlasnika obvezan je tom suvlasniku platiti naknadu alikvotno njegovom suvlasničkom dijelu po pravilima stjecanja bez osnove. Pri  tome je irelevantno da li u konkretnom slučaju tužitelj bio u mogućnosti ekonomski eksploatirati svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine budući da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene zarade. Jednako tako irelevantno je da li je korištenjem suvlasničkog dijela tužitelja tuženica ostvarila kakvu korist npr. iznajmljivanjem jer se radi o određenoj koristi na strani tuženice koja se sastoji u tome da je ista u utuženom razdoblju koristila za svoje potrebe predmetni suvlasnički dio nekretnine tužitelja, a da za to nije imala nikakav trošak.

 

Stoga, kako je sud prvog stupnja utvrdio da se je tuženica kao suvlasnica predmetne nekretnine kroz relevantno vrijeme koristila istom u cijelosti, dakle i suvlasničkim dijelom tužitelja, ista se je time neosnovano obogatila za razmjerni dio visine najamnine kuće odnosno zakupnine garaže koju bi inače morala plaćati.

 

Radi toga tužitelju pripada pravo na isplatu zatraženog novčanog iznosa, čiju visinu tuženica ne dovodi u pitanje žalbom, prema pravilima o stjecanju bez osnove – uporabom tuđe stvari u svoju korist prema odredbi čl. 1120. u vezi s čl. 1111. ZOO-a.

 

              Odluka prvostupanjskog suda o naknadi troškova postupka tužitelju temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

              Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Pravilno je sud prvog stupnja nakon uvida u predmet istoga suda poslovni broj           P-4165/2008 zaključio kada je utvrdio da po je tuženici istaknuti prigovor radi prebijanja, koji se odnosi na naknadu za ulaganje u kuću i održavanje, obuhvaćen litispendencijom i da ga tuženica ne može isticati u ovom parničnom postupku obzirom da takav zahtjev predstavlja predmet raspravljanja i donošenja odluke u naznačenom parničnom predmetu.

 

Obzirom da o istom potraživanju tuženice već teče parnica između istih stranaka, to nije dopušteno u pogledu istog potraživanja isticati prigovor radi prebijanja u drugoj parnici pa takvo isticanje prigovora radi prebijanja treba odbaciti.

 

Kako je sud prvog stupnja presudom odbio predmetni prigovor tuženice radi prebijanja, dakle odlučio je o njegovoj neosnovanosti a pravilno je trebao takav prigovor kao nedopušten odbaciti primjenom odredbe čl. 194. st. 2. ZPP-a (što je za tuženicu manje tegobno), to je povodom žalbe tuženice u tom dijelu trebalo odlučiti kao u izreci ovoga rješenja pozivom na odredbu 354. st. 2. toč. 9. u vezi s čl. 362. st. 2. ZPP-a.

 

Radi toga irelevantni su žalbeni navodi tuženice o osnovanosti istaknutog prigovora radi prebijanja te pozivanje na sadržaj odredbe čl. 38. st. 2. ZV-a.

 

Strankama nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer je tuženica sa žalbom uspjela u neznatnom dijelu povodom čega nisu nastali nikakvi troškovi (čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 3. ZPP-a) a tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da isti nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a), pa je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

 

U Rijeci 23. siječnja 2017. godine