Broj: Gž-41/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku L. K., odvjetniku iz R., protiv tuženika O. R. d.o.o. K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-408/2012 od 25. srpnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. siječnja 2017. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i    p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-408/2012 od 25. srpnja 2014. godine.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke utvrđen je ništetnim Ugovor o kupoprodaji zaključen između tužitelja i tuženika, koji je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika Z. V. pod brojem OV-4015/10 dana 14. srpnja 2010.g. o kupnji nekretnine, i to u cijelosti udio 1/1, kč.br. 1428/10, upisane u zk.ul br. 4369 k.o. P., u naravi stan broj 9 na 2. katu koji se sastoji od hodnika, kuhinje, blagavaone, dnevnog boravka, sobe, sobe, kupaone, izbe i loggie, u ukupnoj površini od 71,04 m2 i pripadajuće drvarnice u suterenu prvog ulaza, u zgradi sagrađenoj na kat. čestici br. 1428/10, upisana u zk.ul. br. 3071 k.o. P. u Ulici, sve upisano u zk.ul. 4369 k.o. P., uknjiženo pri Općinskom sudu u Rijeci (dalje u tekstu Ugovor o kupoprodaji).

 

Točkom 2. izreke, naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci brisanje upisa prava vlasništva tuženika temeljem navedenog Kupoprodajnog ugovora i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na ime tužitelja.

 

U točki 3. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 46.850,00 kn u roku od 15 dana.

 

Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta: ZPP).

 

Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja na temelju vlastite interpretacije iskaza svjedoka D. M. i I. M. utvrđivao tužiteljevu namjeru kod sklapanja spornog Ugovora o kupoprodaji kada je utvrdio da je tužitelj ovaj ugovor sklopio bez namjere da proda stan a u svrhu namirenja dugovanja prema trećoj osobi. Žalbom se ukazuje kako je tužitelj upravo zbog mogućeg duga prema trećoj osobi otuđio svoju imovinu kako bi iz kupoprodajne cijene ili njezina dijela platio dugovanje te smatra da prodaja bez namjere prodaje a u svrhu namirenja prema trećoj osobi nije moguća ni u teoriji niti praksi. Ukoliko bi takva interpretacija i bila točna, žalbom se tvrdi da bi se radilo o mani volje - bitnoj zabludi iz odredbe čl. 280. ZOO-a, pa da se stoga ne radi o ništetnosti nego o pobojnosti. Analizom iskaza saslušanih svjedoka tuženik dalje ukazuje na pogrešan, proizvoljan i ničim dokazan zaključak suda o povezanosti djelovanja svjedoka D. M. i I. M. te zaključak da bi I. M. djelovao unutar menagmenta i bio predstavnik investitora jer da isti svakako nije bio predstavnik tuženika te da ostaje nejasno u kakvoj bi on bio vezi s tuženikom. Žalbom se ukazuje na spisu priležeće rješenje o ukidanju privremene mjere u kaznenom postupku u kojem da niti nakon dvije godine istrage nije utvrđena povezanost tuženika s osobama iz kreditnih ureda.

 

Nastavno se žalbom osporava utvrđenje suda o kumulativnoj ispunjenosti uvjeta predviđenih čl. 329. Zakona o obveznim odnosima za ocjenu osporavanog Ugovora o kupoprodaji zelenaškim. U tom pravcu tuženik ističe da je trebalo utvrditi da između vrijednosti ugovorom preuzetih obveza u vrijeme sklapanja ugovora postoji očiti nesrazmjer, a što bi u konkretnom slučaju značilo prenisko ugovorena cijena, na što se niti tužitelj ne poziva. Zatim, da je iskorišteni suugovaratelj, ovdje tužitelj, na taj očiti nesrazmjer pristao zbog na njegovoj strani postojećih nepovoljnih okolnosti - stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost i zavisnost na što da se niti tužitelj ne poziva. Kao treći uvjet da je trebalo utvrditi da je u vrijeme sklapanja ugovora kod tuženika postojalo znanje navedenih nepovoljnih okolnosti na strani iskorištenog suugovaratelja, ovdje tužitelja, i njegova namjera da to iskoristi u svoju korist na očiglednu štetu tužitelja a što da nije utvrđeno, jer nije dokazana povezanost tuženika s poslovanjem kreditnih ureda a tuženik da je postupao u dobroj vjeri. Posebno se žalbom osporava postojanje nepovoljnih okolnosti na strani tužitelja te se ističe da je sud trebao kao mjerodavne cijeniti okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja spornog Ugovora o kupoprodaji a ne u vrijeme sklapanja drugih pravnih poslova što da čini sud prvog stupnja te proizvoljno zaključuje da bi tužitelj bio u stanju nužde i teškom materijalnoj situaciji, obzirom da niti sam tužitelj tijekom postupka to ne tvrdi. U odnosu na prvostupanjskom presudom utvrđenu lakomislenost tužitelja, žalbom se ukazuje da ukoliko netko s punom polovnom sposobnošću, kao tužitelj, stupa u pravne poslove bez navodne primjerene pažnje ne može ići u njegovu korist, posebno kada se ima u vidu učestalost kupoprodajnih ugovora u pravnom prometu za što da ne treba posebno stručno znanje jer bi u protivnom došlo do potpune pravne nesigurnosti. 

 

Iznoseći prednje žalbene navode tuženik analizira iskaze tužitelja i članova njegove obitelji: supruge Z. S., njezine majke A. L. i njezinog sina S. Ć. pri čemu ujedno citira i uz žalbu dostavlja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao prilog svojih žalbenih tvrdnji.   

 

Predlaže presudu preinačiti te u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su slijedeće činjenice po kronološkom slijedu događaja:

 

- posredstvom kreditnog ureda u R. (u postupku nije utvrđeno ime tvrtke) tužitelj je kao zajmoprimac zajedno sa svojom suprugom Z. S. i njenom majkom A. L. sklopio s B. A. C. iz S.-a kao zajmodavcem (investitorom) Ugovor o zajmu iz 2009.g., kako bi od dobivenog iznosa zajma, koji je po iskazu tužitelja iznosio 20.000,00 kn, podmirio dospjele rate po ranije sklopljenom ugovoru o kreditu s bankom koja je imala uknjiženo založno pravo na stanu tužitelja;

- nakon što došlo do kašnjenja s plaćanjem ugovorenih rata po Ugovoru o zajmu iz 2009.g., punomoćnik zajmodavca B. A. C. - I. M., zaposlen u tvrtki A. kao „terenac“ kontaktirao je tužitelja i njegovu suprugu u srpnju 2010.g. povodom vraćanja zajma te ih je tom prilikom doveo u vezu s drugim kreditnim uredom u R. (tvrtka je mijenjala nazive S., M. L., S.) u kojem je bio zaposlen D. M.;

- posredstvom ovog drugog kreditnog ureda tužitelj je, kao prodavatelj, s tuženikom O. R. d.o.o. K., zastupanim po direktoru O. A. M. H., kao kupcem, sklopio predmetni Ugovor o kupoprodaji od 14. srpnja 2010.g. kojim je za iznos od 360.000,00 kn prodao tuženiku stan u R. od 71 m2, pobliže označen u izreci presude;   

              - istovremeno sa sklapanjem toga Ugovora o kupoprodaji dana 14. srpnja 2010.g.:

- sačinjena je isplatnica br. 10SMSZAL o isplati kupovnine po Ugovoru o prodaji; 

- sastavljen je Zapisnik o vrijednosti nekretnine i o poštenoj cijeni od 360.000,00 kn za prodani stan,

- tužitelj, njegova supruga i punica kao najmoprimci sklopili su s tuženikom kao najmodavcem u odnosu na prodani stan Ugovor u najmu br. 10SMSZAL od 10. srpnja 2010.g. s ugovorenom najamninom od 3.600,00 kn mjesečno i trajanjem najam od 139 mjeseci;

- između stranaka sklopljen je Posebni dogovor o mogućnosti povratnog prava otkupa kojim se tuženik obvezao po uplati 139 mjesečnih rata najma predati tužitelju u vlasništvo predmetni stan;

              - istog dana tužitelj, njegova supruga Z. S. i punica A. L. sklopili su posredstvom I. M. kao punomoćnika zajmodavca B. A. C. I. nagodbu od 14. srpnja 2010.g., kojom se između ostalog potvrđuje da je zajmodavac primio  iznos od 165.554,00 kn na ime otplate dugovanja po Ugovoru o zajmu 09C/LA1120 od 20. studenog 2009.g., koji iznos je u prostorijama kreditnog ureda gdje je bio zaposlen D. M. na ruke zaprimio punomoćnik zajmodavca I. M.;

              - dana 24. siječnja 2012.g. tužitelj, njegova supruga Z. S. i punica A. L., kao najmoprimci sklopili su s tuženikom novi ugovor o najmu u kojem definiraju dugovanje najmoprimaca po ranije navedenom ugovoru o najmu kojeg raskidaju te ugovaraju nižu najamninu od 1.520,00 kn;

              -  istog dana iste stranke sklapaju i Izvansudsku nagodbu o raskidanju navedenih ugovora o najmu, podmirivanju zaostalih najamnina i iseljenju tuženika i članova njegove obitelji iz predmetnog stana u R., koji je tuženiku prodan temeljem spornog Ugovora o kupoprodaji od 14. srpnja 2010.g. kao ujedno i iz stana u R., površine 36 m2, u pogledu kojeg iz spisu priležeće dokumentacije proizlazi da je majka tužiteljeve supruge sada pok. A. L. sklopila s tuženikom također Ugovor o kupoprodaji za iznos od 200.000,00 kn (što je predmetom drugog parničnog postupka);

              - poslovanje kreditnih ureda u kojima su bili zaposleni svjedoci D. M. i Z. M. sredinom 2012.g. postalo je predmetom istrage USKOK-a.

              Na temelju prednjeg činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud nalazi da tužitelj nikada nije imao namjeru ili želju prodati svoj stan te zaključuje da je sporni Ugovor o kupoprodaji od 14. srpnja 2010.g. sklopljen kako bi tužitelj, potaknut nepovoljnim prilikama u kojima se našao, iz ugovorene kupoprodajne cijene vratio zajam B. A. C.. Pritom sud otklanja tvrdnje tužitelja da bi se radilo o prividnom ugovoru iz odredbe čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosim („NN“ 35/05, 41/08 i 125/11- dalje u tekstu ZOO) međutim nalazi da postoje drugi razlozi propisani odredbama ZOO-a koji ugovor čine ništetnim a na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a.

 

U tom pravcu sud prvog stupnja smatra da su tužitelj, odnosno njegova supruga i njezina majka, dobili zajam u iznosu manjem od 20.000,00 kn a da je u konačnici došlo do sklapanja spornog Ugovor o kupoprodaji kojim je tužitelj izgubio pravo vlasništva nad svojim stanom, pri čemu za uzvrat nije primio ekvivalentnu protučinidbu. U opisanom postupanju tuženika, za koje smatra da je povezano s drugim osobama, sud nalazi postupanje suprotno moralu društva te elemente zelenaškog ugovora smatrajući da je iskorišteno stanje nužde tužitelja, njegovo teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo i lakomislenost.

 

Stoga prvostupanjski utvrđuje da navedene okolnosti čine sporni Ugovor o kupoprodaji ništetnim u smislu odredbi čl. 322. st. 1. i  čl. 329. st. 1. ZOO-a pa uvažavajući da je prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a posljedica ništetnosti dužnost vraćanja primljenog na temelju takvog ugovora, pobijanom presudom u cijelosti prihvaća tužbeni kojim se Ugovor o kupoprodaji utvrđuje ništetnim i nalaže uspostava ranijeg zk. stanja dok odluku o troškovima postupka sud donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu, a pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upire tuženik budući da pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge, istu je moguće ispitati, te nema proturječnosti niti nedostataka.

 

              Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), pravilno u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje, stoga nije počinjena u žalbi tuženika sadržajno istaknuta relativno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

 

Pravilno je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev našao osnovanim, pravilnost čega nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

 

Odredbom čl. 329. st. 1. ZOO-a je propisano da je ništetan ugovor kojim netko,  koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao i učinio ili se obvezao dati ili učiniti (zelenaški ugovor). Dakle, za ocjenu nekog ugovora zelenaškim kumulativno trebaju biti ispunjeni uvjeti – da postoji očiti nesrazmjer između onoga što zelenaš ugovara u svoju korist i onoga što po ugovoru daje, da je oštećeni ugovaratelj na taj nesrazmjer pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisnosti (koje nepovoljne okolnosti na strani oštećenog moraju biti alternativno ispunjene) te da je zelenaš  znajući za te okolnosti njima se namjerno okoristio u svoju korist.

 

U tom pravcu prvostupanjski je sud iz suglasnih iskaza svjedoka D. M. i I. M. utvrdio da je I. M. kao „terenac“ bio ovlašten od strane zajmodavca (investitora) B. A. C. izvidjeti da li tužitelj, njegova supruga i punica imaju sredstva iz kojih će vratiti zajam odnosno neku drugu mogućnost povrata zajma, te da je za samo dva dana nakon što je s njima o tome razgovarao sklopljen sporni Ugovor o kupoprodaji sa svrhom da bi tužitelj vratio dug po tom ugovora o zajmu. Stoga je sud zaključio da je upravo I. M. uputio tužitelja u kreditni ured u kojem je bio zaposlen D. M. posredstvom kojeg ureda je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kupoprodaji pa da se u tome ogleda povezanost djelovanja ovih osoba i tuženika.

 

Pritom je sud prvog stupnja uvažio da su D. M. i I. M. identično opisali poslovanje „kreditnih ureda“ u kojima su radili a iz provedenog postupka proizlazi da su njihovi iskazi podudarni iskazu svjedoka Z. M. koji, iako nije bio u poslovnom odnosu s tužiteljem, vrlo je detaljno i okolnosno opisao poslovanje „kreditnih ureda“ u R. u kojima je ovaj svjedok bio zaposlen a koji su učestao mijenjali nazive tvrtki (L., H. S. i O. A.) te su djelovali kao posrednici između građana kao potencijalnih zajmoprimaca i trgovačkih društava (investitora) iz Z. kao zajmodavaca uz ugovaranje provizije kreditnih ureda od 30-50% od visine zajma, administrativnih troškova, članarine i troškova procjene nekretnine ukoliko se ista davala kao osiguranje, što je sve snosio zajmoprimac, zatim način vraćanja zajma isplatom u gotovinskim iznosima u kreditnim uredima, potpisivanje dokumentacije kojom se zajmodavac štitio a zajmoprimac potpisivao da nije u stanju nužde, teške materijalne situacije niti pod prisilom.     

 

Prvostupanjski sud je dalje uvažio činjenicu da tužitelj i njegova supruga uopće nisu mogli objasniti postojanje određene dokumentacije kao što je ugovor o najmu i ostala dokumentacija u spisu kao niti sve pravne poslove čiju svrhu su s druge strane vrlo iscrpno objasnili naprijed navedeni svjedoci. Stoga je sud zaključio da je posredstvom kreditnih ureda iskorišteno stanje nužde i teško materijalno stanje tužitelja budući je isti uzeo zajam jer mu je trebao novac kako bi platio rate kredita banci koja je imala hipoteku na njegovom stanu. Sud ujedno nalazi da je iskorišteno i očito nedovoljno iskustvo i lakomislenost tužitelja na što ukazuje sva materijalna dokumentacija koju je tužitelj, iako to osporava, očito potpisao. Ove okolnosti sud nalazi i u činjenici da je tužitelj olako, očito i bez čitanja dokumentacije koju potpisuje ulazio u obveznopravne odnose a da mu nije niti poznato tko je druga ugovorna strana, da u konačnici prodaje svoj stan očito nesvjestan pravnih posljedica tog postupanja.

 

              Navedeno postupanje prema mišljenju prvostupanjskog suda ne ukazuje samo na izostanak savjesnosti kod tužitelja prilikom sklapanja spornog pravnog posla (čl. 4. ZOO-a) već i na pomanjkanje dovoljnog iskustva u zasnivanju, sveukupno gledano, tako brojnih i složenih, obveznopravnih i stvarnopravnih odnosa, a njegovo postupanje kada isti potpisuje brojne dokumente koji su mu dani na potpis da kazuje na njegovu lakomislenost, uz daljnji zaključak da je tužitelj olako shvatio svoje postupanje i posljedice koje iz takvog postupanja za njega proizlaze, te se nepromišljeno upustio u sklapanje kako spornog Ugovora o kupoprodaji tako i ostalih pravnih poslova koji su mu prethodili, odnosno koji su uslijedili.

             

Stajalište je prvostupanjskog suda da je upravo ovu situaciju i osobine tužitelja tuženik  iskoristio da za sebe ugovori korist koja je u očitom nesrazmjeru s onime što je on tužitelju dao, pri čemu zbog kontradiktornosti iskaza saslušanih osoba i materijalne dokumentacije nije utvrđeno da bi tužitelj primio ostatak kupoprodajne cijene nakon isplate dugovanja punomoćniku zajmodavatelja B. A. C. - I. M..

 

Imajuću u vidu iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda i prema ocjeni ovoga suda iskazi saslušanih svjedoka koji ničime nisu obeskrijepljeni a dovedeni u vezu s materijalnom dokumentacijom u spisu bili su dovoljna podloga sudu prvog stupnja da na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donese zaključak o ispunjenosti zakonom propisanih uvjeta koji sporni Ugovor o kupoprodaji čine zelenaškim u smislu odredbe čl. 329. st. 1. ZOO-a.

 

Mjerodavne nepovoljne okolnosti na strani tužitelja, sud prvog stupnja je, protivno žalbenim navodima, utvrđivao upravo u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kupoprodaji, ali ih je doveo u vezu sa prethodno i naknadno sklopljenim pravnim poslovima, obzirom da se radi o usko povezanim situacijama koje su bile uzrokom i posljedicom sklapanja spornog ugovora a njihovo olako sklapanje govori o osobinama tužitelja. Prema stajalištu ovoga suda, ne bi se moglo govoriti o stanju nužde (toliko nepovoljno ekonomsko stanje da je sklapanje spornog ugovora jedini izlaz) ali se može govoriti o teškoj materijalnoj situaciji tužitelja i članova njegove obitelji u koju su dovedeni sklapanjem prethodnih ugovora o zajmovima pod nepovoljnim uvjetima a svakako se može govoriti o lakomislenosti i nedovoljnom iskustvu tužitelja za što je sud prvog stupnja iznio valjane razloge koje u svemu u prihvaća ovaj sud. Pritom je irelevantno ukazivanje tuženika na mane volje tužitelja i s tim u svezi uz žalbu dostavljena odluka suda prvog stupnja poslovni broj P-3543/2011 od 12. studenog 2012.g,. budući da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ugovora ništetnim a ne pobojnim.

 

U odnosu na preostale elemente zelenaškog ugovora predviđene odredbom čl. 329. st. 1. ZOO-a, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja o postojanju nesrazmjera koji se ogleda u ugovaranju kupoprodajne cijene od 360.000,00 kn za dvosobni stan s dnevnim boravkom u R., na predjelu Š. površine 71 m2. Osim toga, time što je I. M. doveo u vezu tužitelja s kreditnim uredom koji je posredovao u ime tuženika, potvrđena je činjenica saznanja tuženika preko djelatnika kreditnog ureda koji je u njegovo ime posredovao tj. D. M. o situaciji u kojoj se tužitelj s obitelj našao u potrazi za novčanim sredstvima radi povrata pozajmljenog novaca B. A. C..

 

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj KŽ-US 25/14 od 10. ožujka 2014.g. kojim je u kaznenom uskočkom predmetu ukinuta privremena mjera, kojom je između ostalog i ovdje tuženiku kao pravnoj osobi, zabranjeno otuđenje i raspolaganje nekretninama. Istom odlukom predmet je tek vraćen na odlučivanje nižem sudu te iz iste ne proizlaze činjenice o nepovezanosti tuženika s kreditnim uredima kako se to tvrdi u žalbi.

 

Bez uporišta su žalbene tvrdnje da tužitelj nije isticao postojanja elemenata zelenaštva jer time što nije naveo pravnu osnovu (kojom sud ionako nije vezan) činjenično je iznosio navode i u tom pravcu predlagao dokaze iz kojih je po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a sud utvrdio razloge koji za posljedicu imaju ništetnost pobijanog ugovora.

 

Treba reći da osim što bi se radilo o zelenaškom ugovoru, sud prvog stupanja je pravilno utvrdio da je sporni Ugovor o kupoprodaji ujedno i ugovor protivan moralu društva u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a jer je sklopljen iskorištavanjem tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi.

 

Radi svega izloženog činjenična utvrđenja provedenog postupka i prema stajalištu ovoga suda opravdavaju pružanje tužitelju zatražene pravne zaštite na način da se sporni Ugovor o kupoprodaji utvrdi ništenim te da se u smislu posljedica ništetnosti u zemljišnim knjigama izvrši povrat u prijašnje stanje.

             

              Odluka prvostupanjskog suda o naknadi troškova postupka tužitelju temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 25. siječnja 2017. godine