Broj: Gž-1672/2016

 

 

             

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Vesni Rist, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o. Z. (OIB ….), kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva B. & T.d.o.o. Z., protiv tuženika G.R. (OIB ….) iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 119 Povrv-7459/15-9 od 24. ožujka 2016. godine, dana 25. siječnja 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 119 Povrv-7459/15-9 od 24. ožujka 2016. godine u točki I. izreke kojom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz Z. posl.br. Ovrv-2283/2015 od 26. veljače 2015. godine u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 387,50 kn (preko iznosa od 1.250,00 kn do iznosa od 1.637,50 kn) uz zateznu kamatu. 

 

              II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se  p r e i n a č u j e  citirana presuda u preostalom dijelu točke I. izreke te u točki II. izreke i sudi:

 

              Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M.J. iz Z. posl.br. Ovrv-2283/2015 od 26. veljače 2015. godine u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju u roku od 8 dana plati iznos od 6.013,76 kn uz zateznu kamatu od 23. travnja 2014. godine do isplate, kao i u dijelu kojim mu je naloženo da tužitelju plati trošak ovršnog postupka od 1.250,00 kn uz zateznu kamatu od 26. veljače 2015. godine.

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 24. ožujka 2016. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana. 

 

              III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbe u iznosu od 1.771,87 kn, u roku od 8 dana. 

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz Z.posl.br. Ovrv-2283/2015 od 26. veljače 2015. godine (točka I izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka (točka II izreke).

 

Protiv presude žali se tužitelj zbog bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe (koji se odnosi na sastav žalbe od 937,50 kn, PDV od 25% i sudsku pristojbu od 600,00 kn).

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu tražbine u iznosu od 6.013,76 kn temeljem računa od 31. ožujka 2014. godine (izdanog na iznos od 6.024,55 kn) s dospijećem na dan 22. travnja 2014. godine, a koji se odnosi na naknadu za prijevremeni raskid ugovora.

 

Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik 4. svibnja 2012. godine s tužiteljem sklopio ugovor o pružanju komunikacijskih usluga za pretplatnički broj ….., pri čemu je ugovoreno korištenje tarifnog modela Bez limita 669, s time da je isti pretplatnički broj u razdoblju od 31. svibnja do 31. kolovoza 2013. godine bio privremeno isključen. Zatim utvrđuje da tuženik nije plaćao račune za pružene komunikacijske usluge zbog čega je tužitelj sukladno čl. 7.3.5. Općih uvjeta poslovanja V. d.o.o. (u nastavku teksta: Opći uvjeti) 3. ožujka 2014. godine raskinuo citirani ugovor te zatražio isplatu naknade za prijevremeni raskid ugovora temeljem čl. 5.1.3. Općih uvjeta.

 

Sud prvog stupnja zauzima stajalište da bi primjena odredbe čl. 5.1.3. Općih uvjeta u konkretnom slučaju dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika, jer da se tužitelj korištenjem prava na raskid ugovora oslobodio svih budućih obveza prema tuženiku, dok je ustrajao da tuženik ispuni preuzetu obvezu u vidu plaćanja preostalih mjesečnih naknada do isteka ugovorenog razdoblja obveznog trajanja ugovora. Iz navedenih razloga sud prvog stupnja odredbu čl. 5.1.3. Općih uvjeta ocjenjuje ništetnom u smislu odredbi čl. 102. st. 1. u vezi s čl. 96. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, u nastavku teksta: ZZP) zaključivši da citirani zakon predstavlja lex specialis, a pri čemu otklanja primjenu odredbe čl. 99. ZZP i odredbe čl. 41. st. 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ 73/08, 90/11, u nastavku teksta: ZEK), s time da ujedno cijeni i odredbe čl. 2., čl. 345. st. 3., čl. 350. st. 3. i čl. 368. st. 1. i st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u nastavku teksta: ZOO).

 

Slijedom navedenog sud prvog stupnja odlučuje kao u izreci pobijane presude primjenom odredbe čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, u nastavku teksta: ZPP), pri čemu o trošku parničnog postupka odlučuje primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Tužitelj žalbu podnosi zbog bitne povrede postupka ne navodeći određeno koja povreda postupka je počinjena, a ovaj sud ne nalazi da bi u donošenju pobijane presude bila ostvarena koja od bitnih postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a.

 

U žalbi tužitelj osporava stajalište suda prvog stupnja te navodi da u odnosu na odredbu čl. 5.1.3. Općih uvjeta treba primijeniti odredbu čl. 99. ZZP. Tužitelj ističe da je tuženik dobrovoljno sklopio ugovor o pružanju komunikacijskih usluga pri čemu da je izabrao opciju trajanja ugovora od 24 mjeseci te dobio mobilni uređaj Sony XperiaS kao protučinidbu, što da protivno stajalištu suda prvog stupnja potvrđuje da se o pojedinačnoj odredbi pregovaralo i zbog čega da nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Ukazuje i na odredbu čl. 41. st. 4. ZEK uz napomenu da predstavlja lex specialis te ističe da tuženik nije iskoristio svoje pravo podnošenja prigovora na dospjele račune u smislu čl. 50. ZEK i čl. 12. Općih uvjeta, a ujedno navodi da je Opće uvjete odobrila Agencija, u okviru koje djeluje Povjerenstvo kao savjetodavno tijelo, čiji članovi su i predstavnici Udruge.

 

Osnovani su opisani žalbeni navodi tužitelja.

 

Potpisivanjem zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 4. svibnja 2012. godine tuženik je prema izričitoj odredbi zahtjeva, prihvatio primjenu Općih uvjeta kojima su uređeni odnosi ugovornih strana te je, između ostalog, propisana obveza pretplatnika na plaćanje ukupnog iznosa svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora u slučaju da pretplatnik jednostrano raskine ugovor prije isteka razdoblja obveznog trajanja ugovora ili ako ugovor tijekom obveznog trajanja pretplatničkog odnosa bude raskinut od strane V. d.o.o. (tužitelj) krivnjom pretplatnika (čl. 5.1.3. Općih uvjeta). Osim toga, u zahtjevu za zasnivanje pretplatničkog odnosa izričito je naznačeno da se prihvaćanjem posebne ponude pretplatnik obvezuje na minimalno trajanje ugovora prema označenoj opciji te da je u slučaju raskida ugovora prije isteka ugovorenog razdoblja, obvezan platiti mjesečnu naknadu za preostalo razdoblje obveznog trajanja ugovora, odnosno naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario, ukoliko je ista povoljnija za pretplatnika.  

 

Pogrešno je stajalište suda prvog stupnja o ništetnosti odredbe čl. 5. 1.3. Općih uvjeta u smislu čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1. ZZP, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi čl. 96. st. 2. ZZP smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. 

 

Međutim, iako iz zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa proizlazi da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru, iz sadržaja istog proizlazi da je tuženik kao pretplatnik prilikom zasnivanja pretplatničkog odnosa imao mogućnost odabrati više različitih opcija (trajanje ugovora od 6 mjeseci, 12 mjeseci, 24 mjeseca ili ostalo), kao i da je odabrao tarifni model Bez limita 669, a od odabranih usluga – VIP e-sms, GPRS start i specifikaciju poziva, odnosno proizlazi da je prihvatio posebnu ponudu tužitelja (kod posebne ponude: 24tariffbase + 24popust) uz razdoblje trajanja ugovora od 24 mjeseci, stoga je tuženik imao mogućnost odabrati zasnivanje ugovornog odnosa bez obveznog trajanja ugovora čime bi bila isključena primjena odredbe čl. 5.1.3. Općih uvjeta, zbog čega ne proizlazi postojanje pretpostavke iz citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača da se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, s time da je i u samom zahtjevu izričito naznačeno da se o svakoj odredbi pregovaralo. Osim toga, imajući u vidu da iz sadržaja zahtjeva proizlazi da je ugovorena navedena posebna ponuda, a što tuženik tijekom postupka nije osporio, s time da niti ne tvrdi da je vratio mobilni uređaj kao obvezu koja proizlazi iz posljedica raskida ugovora u smislu odredbe čl. 368. st. 2. ZOO, u takvoj situaciji ne proizlazi dokazanost i ispunjenost druge pretpostavke koja se odnosi na postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tužitelj ugovaranje navedene posebne ponude za pretplatnika, očito uvjetovao obveznim trajanjem pretplatničkog odnosa od 24 mjeseci, a što povlači obvezu ispunjenja takve ugovorne obveze i prihvaćanje posljedica njezinog neispunjenja, kako je to u zahtjevu izričito i navedeno što je tuženiku prilikom zasnivanja ugovornog odnosa nedvojbeno moralo biti poznato. 

 

Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja cijeni i načelo slobode uređivanja ugovornih odnosa, odnosno sadržaj odredbe čl. 2. ZOO-a prema kojoj stranke slobodno uređuju obvezne odnose, s time da ih ne mogu uređivati protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Međutim, protivno stajalištu suda prvog stupnja odredba čl. 5.1.3. Općih uvjeta nije protivna zakonskim propisima, a što potvrđuje i odredba čl. 41. st. 5. ZEK, kojom je propisano da se pretplatničkim ugovorom može utvrditi da pretplatnik, koji raskine ugovor prije isteka razdoblja obveznog trajanja ugovora, mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario ako je plaćanje te naknade povoljnije za pretplatnika (osim u slučaju iz čl. 42. st.7. istog Zakona). Citirani Zakon u konkretnom slučaju predstavlja lex specialis, obzirom da tražbina proizlazi iz ugovora o pružanju komunikacijskih usluga. Budući da je odredbom čl. 5.1.3. Općih uvjeta obveza plaćanja takve naknade propisana i u slučaju da ugovor raskine tužitelj kao operator komunikacijskih usluga zbog krivnje pretplatnika, a koja se u konkretnom slučaju očituje u propustu tuženika na plaćanje naknada za pružene telekomunikacijske usluge, odnosno propustu da postupi u skladu s ugovorenim obvezama, a koje postupanje je protivno odredbama čl. 4. i čl. 9. ZOO-a, postojanje takve zakonske odredbe potvrđuje stajalište o zakonitosti citirane odredbe čl. 5.1.3. Općih uvjeta, koja nije protivna čl. 41. st. 5. ZEK niti citirana zakonska odredba isključuje mogućnost ugovaranja obveze pretplatnika u smislu čl. 5.1.3. Općih uvjeta, jer tuženik odbijanjem ispunjenja svojih ugovornih obveza koje se odnose na plaćanje naknada za korištenje telekomunikacijskih usluga prihvaća kao posljedicu takvog postupanja raskid ugovora od strane tužitelja, odnosno takvim postupanjem inicira raskid ugovora.

 

Budući da tužitelj zahtjev za plaćanje naknade za prijevremeni raskid ugovora temelji na ugovornoj obvezi, preuzetoj sklapanjem ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa, protivno stajalištu suda prvog stupnja isključena je primjena odredbi o naknadi štete i dokazivanju njezine visine.

 

Slijedom navedenog pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev jer je tuženik potpisivanjem zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa, odnosno zasnivanjem ugovornog odnosa s tužiteljem preuzeo obvezu plaćanja naknade za prijevremeni raskid ugovora, propisanu i čl. 5.1.3. Općih uvjeta, pa je istu dužan i ispuniti sukladno odredbi čl. 9. ZOO-a, s time da je visinu tužbenog zahtjeva tužitelj dokazao priloženom dokumentacijom (izvadak otvorenih stavaka, zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa, Opći uvjeti, cjenik usluga, obračun naknade za prijevremeni raskid ugovora, obavijest od otkazivanju ugovora o pretplatničkom odnosu i račun od 31. ožujka 2014. godine, koji predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona - „Narodne novine“ 112/12, 25/13), a koju dokumentaciju tuženik nije osporio, a osim toga iz postupka ne proizlazi da je tuženik tužitelju podnio prigovor na račun od 31. ožujka 2014. godine koji se odnosi na naknadu za prijevremeni raskid ugovora u smislu čl. 50. st. 1. ZEK, odnosno prigovor iz čl. 10.4. Općih uvjeta poslovanja tužitelja.

 

Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužitelja prihvatiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a. 

             

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 3. ZPP-a, obzirom da tužitelj u postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (trošak ovršnog postupka od 387,50 kn) zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

Trošak ovršnog postupka tužitelja sastoji se od troška prijedloga za ovrhu u iznosu od 750,00 kn sukladno Tbr. 11. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14, u nastavku teksta: Tarifa) uz PDV od 25% u iznosu od 187,50 kn te javnobilježničke nagrade od 250,00 kn uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 62,50 kn sukladno čl. 6. i čl. 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine“ 8/11, 114/12), što ukupno iznosi 1.250,00 kn. U preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška ovršnog postupka nije osnovan (čl. 155. st. 1. ZPP-a) zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Trošak parničnog postupka tužitelja sastoji se od nagrade za zastupanje na ročištu od 11. veljače 2016. godine u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife) te za sastav podneska od 3. studenog 2015. godine u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 8. t.1. Tarife) uz pripadajući PDV od 25% na navedene radnje od 375,00 kn i troška sudske pristojbe za presudu od 300,00 kn, što ukupno iznosi 2.175,00 kn, s time da je tužitelju sukladno njegovom zahtjevu (čl. 2. st. 1., čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a) dosuđena i zatezna kamata primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a.

 

Sukladno odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a vezano za čl. 166. st.2. ZPP-a tužitelj je ostvario i pravo na naknadu troška žalbe koji se odnosi na sastavljanje žalbe u iznosu od 937,50 kn prema Tbr. 10. t. 1. Tarife uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 234,37 kn i trošak sudske pristojbe za žalbu od 600,00 kn, što ukupno iznosi 1.771,87 kn.

 

U Rijeci 25. siječnja 2017. godine