Broj: Gž-2475/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Miha Mratovića, kao predsjednika vijeća, Ivice Botice, (suca izvjestitelja) i Nediljke Radić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz V., ..., OIB: ..., zastupan po punomoćniku J. P. odvjetniku iz R., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba Rijeka, Slogin kula bb, OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-287/11 od 30. travnja 2015. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 26. siječnja 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-287/11 od 30. travnja 2015. godine.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju ukupan iznos od 115.064,48 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos pa do isplate. Pored toga istom presudom je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 23.625,00 kuna.

 

              Protiv navedene presude žalbu ulažu tuženik pobijajući presudu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) uz prijedloga da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba tuženika nije osnovana.

 

              Neutemeljeno tuženik prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih ispava ili zapisnika.

 

              U provedenom postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev za isplatom iznosa od 115.064,48 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate u periodu od srpnja 2004. godine pa do ožujka 2014. godine.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku u cijelosti prihvatio postojani tužbeni zahtjev  nakon što je utvrdio sljedeće:

 

              - da tužitelj potražuje isplatu iznosa razlike između mjesečnog iznosa invalidske mirovine koje je utvrđeno rješenjem od  23. siječnja 2003. godine i iznosa koji mu tuženik isplaćuje u utuženom razdoblju,

 

              - da je tužitelju određena invalidska mirovina temeljem pravomoćnog rješenja od 23. siječnja 2003. godine za razdoblje od 18. prosinca 2003. godine pa nadalje,

 

              - da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara zahtjeva za isplatu utuženog iznosa,

 

              - da je Upravni sud Republike Hrvatske 4. prosinca 2009. godine uvažio tužbu tužitelja i poništio rješenje tuženika od 16. ožujka 2006. godine zbog čega je tuženik donio rješenje od 2. veljače 2010. kojim je poništio svoje ranije rješenje od 23. lipnja 2004. godine, a od tada tuženik nije u upravnom postupku donio ni jedno novo rješenje,

 

              - da je jedino pravomoćno rješenje o isplati tužitelju ono od 24. siječnja 2003. godine prema kojem je tužitelj formirao tužbeni zahtjev.

 

              Takva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna i potpuna prihvaća i ovaj sud, a na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno prvostupanjski sud primjenjuje materijalno pravo.

 

              Pravilno prvostupanjski sud zauzima stav o pogledu istaknutog prigovora tijekom postupka, a opetovano i u žalbi tuženika o apsolutnoj nenadležnosti suda za postupanje u ovom postupku te o tome ističe da je u konkretnom slučaju riječ o sporu radi isplate, a ne o ocjeni zakonitosti osporavanog upravnog akta. Naime, obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o sporu radi isplate između tužitelja i tuženika, a ne o ocijeni zakonitosti osporavanog upravnog akta tada je sukladno članku 34. ZPP-a stvarno nadležan za suđenje upravo Općinski sud pred kojim se i vodio prvostupanjski postupak.

 

Nadalje, kod donošenja pobijane odluke prvostupanjski sud pravilno primjenjuje institut legitimnog očekivanja tužitelja uz primjenu čl. 1. Europske konvencije o ljudskim pravima koja se na Republiku Hrvatsku primjenjuje prijemom Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, te ratificiranja konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja predstavlja i dio pravnog poretka Republike te se ista primjenjuje u Republici Hrvatskoj od 5. studenog 1997. godine.

 

Dakle, pod definiranjem pojma legitimnog očekivanja treba definirati svako ono očekivanje pojedinca odnosno osobe, da će steći pravo uživanja određenog imovinskog prava. Pri tome treba voditi računa je li očekivanje usmjereno na ostvarenje nekog prava razumno i zasnovano na pravu, pa ako je takvo treba voditi računa da se neće štititi ono pravo čijom povredom se može povrijediti javni interes.

 

U konkretnom slučaju, sasvim je jasno da tužitelj ima pravomoćno rješenje o isplati iznosa invalidske mirovine od 24. siječnja 2003. godine, a da je rješenje od 23. lipnja 2004. godine, kojim je zamijenjeno navedeno rješenje, poništeno te isto ne egzistira, a što pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud. Naglašava se pri tome da se legitimna očekivanja mogu zasnivati samo na pravomoćnim upravnim odlukama, a kako u konkretnom slučaju rješenje od 24. siječnja 2003. godine predstavlja jedinu pravomoćnu upravnu odluku tada je legitimno očekivanje tužitelja da mu se temeljem istog rješenja izvrši isplata iznosa invalidske mirovine.

 

Nadalje, pregledom cjelokupnog spisa jasno proizlazi da je Upravni sud u upravnom sporu poništio rješenje u upravnom postupku nakon čega još od 2009. godine tuženik nije donio nikakvo rješenje radi utvrđenja svog statusa, zbog čega je u svakom slučaju legitimno očekivanje da se njegov status, odnosno, isplata odluči prema pravomoćnom rješenju koje on posjeduje. Pravilno se prvostupanjski sud tijekom donošenja pobijane odluke poziva i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji legitimna očekivanja širi i na interese koji su po naravi u stvari vezani uz imovinu kao i legitimna očekivanja da će njihova imovinska prava, zasnovana na upravnim aktima biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno.

 

Pored toga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i visinu tužbenog zahtjeva koristeći mišljenje sudskog vještaka koji je svoj nalaz i mišljenje izradio sukladno pravilima struke vodeći računa o svim elementima potrebnim za utvrđenje iznosa kojeg tuženik duguje tužitelju, a koji iznos je prihvatio prvostupanjski sud u cijelosti vodeći računa o tome da stranke  nisu na utvrđenu visinu štete niti imale prigovore.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku koja je zasnovana na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP-a, visina koje je obračunata sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14).

             

Zbog svega navedenog, sukladno članku 368. stavak 1. ZPP-a ovaj sud je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrdio pobijanu presudu, kao i odluku o trošku, te odlučio kao u izreci ovog rješenja.

 

U Splitu, 26. siječnja 2017. godine