Broj: Gž-2249/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. OIB: … iz I., zastupan po punomoćniku D. H., odvjetniku iz O., kao privremenom zamjeniku V. T., odvjetniku iz O., protiv tuženika HRVATSKE VODE, pravna o soba za upravljanje vodama                        OIB: …, Z., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Š. i p. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1532/2016 od 07. srpnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 01. veljače 2017. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvaženjem žalbe tužitelja p r e i n a č a v a  s e   presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1532/2016 od 07. srpnja 2016. godine u točki 1. i 2. izreke i sudi:

 

1.      Proglašava se nedopuštenom ovrha pljenidbom novčanih sredstava ovršenika M. B., koja se kod Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, vodi pod poslovnim brojem Pu Ovr-6028/15 (ranije Ovr-408/14).

 

   2.              Nalaže se tuženiku  nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.160,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

             

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na proglašenje ovrhe nedopuštenom sa sadržajem kao u točki 1. izreke ove presude.

 

Točkom 2. izreke naloženo je tužitelju  nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.127,50 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama dok je u točki 3. izreke odbijen tuženika (pogrešno naveden tužitelj) sa zahtjevom za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

 

Protiv presude (točka 1. i 2. izreke) žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta: ZPP).

 

Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz priznavanje troškova žalbenog postupka podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

             

Iz sadržaja spisa proizlazi da je pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Opatiji u predmetu poslovni broj Pu Ovr-6028/2015 (prije Ovr-408/2014) ovdje tuženik, kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak protiv ovdje tužitelja, kao ovršenika, radi naplate tražbine u iznosu od 15.330,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2009.g. do isplate kao i naplate troškova ovršnog postupka. Tražbina ovrhovoditelja, ovdje tuženika, temelji se na ovršnoj ispravi odnosno Rješenju Hrvatskih voda KLASA: UP//-325-08/08-01/0024961, Urbroj 374-3303-2-08-2 od 16. prosinca 2008.g., izvršno s danom 06. veljače 2009.g., kojim se ovršeniku, ovdje tužitelju utvrđuje iznos vodnog doprinosa od 15.330,80 kn za građevinu obiteljske kuće P+2 na lokaciji O., k.č. 1689/13 k.o. P. (dalje u tekstu Rješenje o vodnom doprinosu).

 

Ovrha je predložena na ovršenikovim novčanim sredstvima na svim kunskim i deviznim računima kod banaka i ostalih novčarskih institucija te je prihvaćanjem ovršnog prijedloga doneseno Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Ovr-408/2014 od 05. prosinca 2014.g. (dalje u tekstu Rješenje o ovrsi). Iz stanja ovršnog spisa proizlazi da je osnovom citiranog rješenja o ovrsi ovršeniku, ovdje tužitelju, prisilno naplaćen iznos od 28.794,51 kn koji se odnosi na vodni doprinos u iznosu od 15.330,80 kn, zakonske zatezne kamate i troškove ovrhe.

 

Dalje je spisa vidljivo da je povodom pravovremeno izjavljene žalbe na Rješenje o ovrsi, ovršenik, ovdje tužitelj, nastavnim rješenjem istog suda poslovni broj Ovr-408/2014 od 23. ožujka 2015.g. (dalje u tekstu Rješenje o upućivanju u parnicu) upućen da može u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti toga rješenja protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika,  pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojih je izjavio žalbu. Iz sadržaja obrazloženja Rješenja o upućivanju u parnicu proizlazi da je ovršenik žalbu izjavio iz razloga što je nakon donošenja Rješenja o vodnom doprinosu istome odbijeno izdavanje građevinske dozvole za izgradnju obiteljske kuće koja nikada nije izgrađena pa smatra da obveza plaćanja vodnog doprinosa nikada nije nastala te da je istaknuo prigovor zastare tražbine.

 

Navedene razloge koje je ovršenik istaknuo u žalbi, ovršni je sud u Rješenju o upućivanju u parnicu podveo pod žalbene razloge iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 10. i 11. Ovršnog zakona („NN“ 112/12, 25/13 i 93/14 - dalje u  tekstu OZ) i zbog istih uputio ovršenika u parnicu dok je o preostalim žalbenim razlozima povodom žalbe na Rješenje o ovrsi odlučio ovaj sud svojim rješenjem poslovni broj Gž-506/2015 od 03. rujna 2015.g.

 

U nastavno pokrenutom parničnom postupku sud prvog stupnja bio je ograničen na raspravljanje o navedenim opozicijskim razlozima iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 10. i 11. OZ-a povodom kojih je došlo do upućivanja u parnicu prema čl. 52. st. 1. i 3. OZ-a te je kao prvo utvrđen neosnovanim prigovor tuženika da bi tužba bila nepravovremeno podnesena.

 

              Daljnja je ocjena prvostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a jer sud nalazi da činjenica što tužitelj nije nikada izgradio obiteljsku kuću na k.č. 1689/13 k.o. P. zbog financijskih poteškoća ne predstavlja takav razlog zbog kojih bi bio oslobođen obveze plaćanja po ovršnoj ispravi kao i da bi takvo rješenje tuženika bilo bespredmetno jer da obveza plaćanja po ovršnoj ispravi nije ni nastala. U tom pravcu sud zaključuje da je upravo tužitelj bio u obvezi dostaviti tuženiku akt kojim je pravomoćno odbijen zahtjev za izdavanjem potvrde glavnog projekta za građenje obiteljske kuće na z.č.1689/13 k.o. P., a što tužitelj neprijeporno nije dostavio sukladno odredbama tada važećeg Pravilnika o obračunu i naplati vodnog doprinosa („NN“ 79/10) odnosno kasnije važećeg Pravilnika o obračunu i naplati vodnog doprinosa („NN“ 107/14). Po ocjeni suda odustanak od gradnje obiteljske kuće ne predstavlja činjenicu koju tužitelj kao ovršenik nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg odluka potječe a zbog koje bi ispunjenje tražbine bilo odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili onemogućeno. Stoga sud nalazi da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a zbog kojih bi proglašenje ovrhe po ovoj zakonskoj osnovi bilo nedopušteno, uz daljnji zaključak da sud nije ovlašten utvrđivati nezakonitost rješenja koje je doneseno od strane Hrvatskih voda temeljem Zakona o općem upravnom postupku, a koje je pravomoćno i izvršno i kao takvo proizvodi pravne učinke.

 

Prvostupanjski sud nastavno nalazi da neosnovano tužitelj ističe prigovor zastare radi čega da nisu ispunjeni uvjeti niti iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a. U tom pravcu utvrđuje da je rješenje tuženika kojim je utvrđen iznos vodnog doprinosa od 15.330,80 kn od 16. prosinca 2008. izvršno s danom 06. veljače 2008.g., pa kako je prijedlog za ovrhu podnesen 27. svibnja 2014.g., dakle unutar zastarnog roka od deset godina propisanog odredbom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO), sud nalazi neosnovanim prigovor zastare koji ističe tužitelj.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od tih bitnih procesnih povreda pa tako niti povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upire tužitelj budući da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje ali je na njega pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

             

U ovoj fazi žalbenog postupka, imajući u vidu žalbene navode tužitelja, sporno je pitanje osnovanosti prigovora zastare tražbine, otklanjanjem kojeg prigovora, sud prvog stupnja nalazi neosnovanim tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe u konkretnom slučaju nedopuštenom. 

 

Radi se žalbenom razlogu iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a koja propisuje da ovršenik može protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave izjaviti žalbu ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom a što je tužitelj kao ovršenik isticao u žalbi protiv rješenja o ovrsi, zbog čega je i upućen u parnicu. 

 

Nije prijeporno da tražbina tuženika prema tužitelju proizlazi iz pravomoćnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku odnosno Rješenja o vodnom doprinosu od 16. prosinca 2008.g. koje je doneseno primjenom odredbe čl. 29.a Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva („NN“ 107/95, 19/96, 88/98 i 150/05 - dalje u tekstu ZFVG/95) prema kojem Zakonu je vodni doprinos jedna od vodnih naknada iz odredbe čl. 4. st. 2. toč. 1. toga Zakona.

 

Odredbom čl. 42. st. 1. ZFVG/95 (Zakon o izmjenama i dopunama ZFVG-a „NN“ 150/05) propisano je da se na zastaru obračuna i naplate vodnih naknada, osim onih naknada iz stavka 2. toga članka (među kojima nije vodni doprinos) primjenjuje Opći porezni zakon a u vrijeme donošenja Rješenja o vodnom doprinosu na snazi je bio Opći porezni zakon („NN“ 127/00, 86/01 i 150/02 - dalje u tekstu OPZ/00) jer je kasniji Opći porezni zakon („NN“ 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15) na snagu stupio tek 01. siječnja 2009.g.

 

Stoga, protivno tvrdnjama tuženika koji je tijekom postupka isticao da bi u pogledu ovog pitanja trebalo primijeniti odredbe o desetogodišnjem zastarnom roku iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a kao općeg propisa, prema stajalištu ovoga suda za odlučivanje o nastupanju zastare naplate tražbine vodnog doprinosa iz navedene odluke u primjenu dolaze odredbe specijalnog zakona odnosno OPZ/00 koji je važio u vrijeme donošenja upravnog rješenja.

 

Na ovakvo stajalište (zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovoga suda dana 14. prosinca 2014.g.) već je ukazano u ranijoj ukidnoj odluci ovoga suda poslovni broj Gž- 346/2016 od 11. svibnja 2016. g., na što se osnovano ukazuje žalbom tužitelja.

 

Odredbom čl. 90. st. 1. OPZ/00 propisano je da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Odredbom st. 4. istog članka propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate, troškove ovrhe i novčanu kaznu.

 

Na identičan način ovo pitanje regulira i odredba čl. 94. st. 1. i 6. OPZ/08.

 

Kako je Rješenje o vodnom doprinosu kojim je utvrđen iznos vodnog doprinosa od 15.330,80 kn doneseno 16. prosinca 2008.g. slijedi da je propisani rok zastare od tri godine počeo teći istekon 2008.g. odnosno 01. siječnja 2009.g. te da je istekao 01. siječnja 2012.g.  Budući da je prijedlog za ovrhu podnesen 27. svibnja 2014.g., proizlazi da je podnesen protekom roka od tri godine nakon isteka godine u kojoj je nadležno tijelo utvrdilo obvezu.

 

Radi navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je utvrditi osnovanim prigovor zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom odnosno ispunjenost pretpostavki iz odredbe iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a radi čega je tužitelj upućen u ovu parnicu pa kako je već radi tog razloga tužbeni zahtjev osnovan preostali žalbeni navodi neće se obrazlagati.

 

              S obzirom da je preinačenjem pobijane presude tužitelj uspio u ovome sporu, osim u odnosu na neznatni dio tužbe koji je odbačen ranijom odlukom povodom čega nisu nastali posebni troškovi, trebalo je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a te primjenom odredbi čl. 154. st. 3 u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15- dalje u tekstu Tarifa) odlučiti o troškovima postupka koji pripadaju tužitelju. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 23.10.2015.g, 11.12.2015.g. i 27.06.2016.g. po 1.000,00 kn za svako (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak pristupa na ročišta za objavu presuda 29.12.2015.g. i 07.07.2016.g. po 500,00 kn za svako (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), za sastav podneska od 30.10.2015.g. iznos od 1.000,00 kn, sudska pristojba na tužbu 630,00 kn i na presudu 630,00 kn (ukupno pristojbe 1.260,00 kn), odnosno sveukupno iznos od 7.260,00 kn. Tužitelju je valjalo priznati i troškove sastava žalbe prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te za sudsku pristojbu na žalbu ali u visini od samo 1.900,00 kn jer je toliko žalbom zatraženo, tako da sveukupno dosuđeni troškovi tužitelju iznose 9.160,00 kn.

 

              Stoga je uvaženjem žalbe tužitelja valjalo odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 01. veljače 2017. godine