Broj: Gž R-157/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića suca izvjestitelja i Helene Randić članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice N. H. iz Z. OIB:…, koju zastupa punomoćnica B. Š. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika ZAVOD, OIB:…, radi poništenja odluke i činidbe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9854/14 od 20. srpnja 2015. godine u sjednici vijeća 2. veljače 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i   p o t v r đ u j e  presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9854/14 od 20. srpnja 2015. godine.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na poništenje odluke tuženika od 11. studenoga 2014. godine, rješenja o plaći od 30. rujna 2014. godine u dijelu u kojem se tužiteljici utvrđuje osnovna plaća, kao nezakonite, te da se naloži tuženiku donošenje rješenja o plaći kojim se osnovna plaća određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta inspektor u vrijednosti od 1,048 i osnovice za izračun plaće uvećane za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža koji iznosi 29. godina sve pobliže opisano kao u izreci presude. Ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

 

              Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tuženik je odgovorio na žalbu tužiteljice, istu smatra neosnovanom te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice na poništenje odluke tuženika od 11. studenog 2014. godine kojim je odbijen njezin zahtjev za zaštitu prava uložen na tuženikovo rješenje o plaći od 30. rujna 2014. godine, poništenje rješenja o plaći u dijelu u kojem je tužiteljici utvrđena osnovna plaća, te da se naloži tuženiku donošenje rješenja o plaći kojim se osnovna plaća tužiteljice određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta inspektora u vrijednosti 1,048 i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža koji iznosi 29. godina.

 

              U ovom žalbenom postupku je nesporno:

 

-          da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 13. kolovoza 2014. (tužiteljica pogrešno navodi 30. srpnja 2014.),

 

-          da je tužiteljica ugovor sklopila za obavljanje poslova radnog mjesta pod nazivom stručni referent II. u Odjelu,

 

-          da je rješenjem o plaći od 30. rujna 2014. godine utvrđeno da tužiteljici za obavljanje poslova stručni referent II pripada pravo na osnovnu plaću koju čini umnožak koeficijenta složenosti poslova tog radnog mjesta u vrijednosti od 0,873 i osnovice za izračun plaće uvećano za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža koji iznosi 29. godina,

 

-          da je tužiteljica rješenje o plaći primila 14. listopada 2014. godine, da je pravovremeno 29. listopada 2014. godine podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio odlukom od 11. studenog 2014. godine;

 

-          da je tužiteljica tu odluku zaprimila 18. studenog 2014. godine, te da je, pravovremeno 3. prosinca 2014. godine podnijela tužbu, sve u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakon o radu („NN“ 93/14: u nastavku teksta ZR).

 

Sporno je da li je tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno odbijen kao neosnovan, u vezi čega, tužiteljica u žalbi prvenstveno ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava te smatra da je sud tužbeni zahtjev trebao prihvatiti kao osnovan.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni pogrešne primjene materijalnog prava, obzirom da je na cjelokupno stanje u spisu, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

 

Ovome sudu nisu prihvatljivi navodi iz obrazloženja pobijane presude o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, između ostalog i zbog toga što da je tužiteljica pogrešno tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženikovo rješenje o plaći od 30. rujna 2014. godine, i odluka od 11. studenoga 2014. godine kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava ponište, već da je u vezi toga tužiteljica trebala postaviti zahtjev za utvrđenje da su rješenje o plaći i odluka, nezakoniti. To zato jer je navedenim zahtjevom tužiteljica zatražila zaštitu povrijeđenog prava pred sudom što je u skladu s odredbom čl. 133. ZR. Tužba tužiteljice nije nedopuštena, već neosnovana jer i prema stajalištu ovog suda tužiteljica nema pravo na plaću radnog mjesta inspektora, već radnog mjesta stručni referent II. za koji je zaključila ugovor o radu. Iako bi iz stanja u spisu proizlazilo da tužiteljica u postupku ističe da je ugovor o radu potpisala u zabludi, radilo bi se o manama volje zbog kojih se jedino tužbom može tražiti poništenje ugovora, kao pobojnog, u smislu odredbe čl. 330. Zakona o obveznim odnosima („NN“  35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u nastavku teksta: ZOO).  Pobojnost ugovora se ne može isticati prigovorom u parnici već podnošenjem tužbe sudu za poništenje ugovora što tužiteljica nije niti tražila, pa prema tome treba zaključiti da ugovor o radu od 13. kolovoza 2014. godine je na snazi i proizvodi pravne učinke.

              Iz tuženikovog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta od 30. srpnja 2014. godine proizlazi da je za radno mjesto pod brojem 36. "stručni referent II." određen koeficijent od 0,873 pa obzirom da je ugovor o radu zaključen za obavljanje tog radnog mjesta, tužiteljica, ima pravo na plaću koju čini umnožak koeficijenta složenosti poslova tog radnog mjesta u vrijednosti od 0,873 i osnovice za izračun plaće uvećane za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža koji iznosi 29. godina, što je tuženik pravilno utvrdio u pobijanom rješenju o plaći.

              Stoga, suprotno žalbenim navodima tužiteljica nema pravo na plaću za radno mjesto inspektor, za koji je Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta utvrđen koeficijent 1,048. Uz to, treba reći da je pitanje plaća u javnim službama, a to je i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje regulirano Zakonom o plaćama u javnim službama ("NN" 27/01: dalje ZPJS) koji u odredbi čl. 4. propisuje da plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža.

              Prema stanju spisa tužiteljica ne poriče da joj je obračunata i isplaćena plaća u skladu s koeficijentom prihvaćenog radnog mjesta (stručni referent II.) već smatra da poslove koje je nastavila obavljati odgovaraju poslovima radnog mjesta inspektora za koji je utvrđen koeficijent 1,048 te navodi da su iste poslove kao i ona obavljali radnici koji su s tuženikom sklopili ugovor o radu za radno mjesto inspektora.

              Ovi žalbeni navodi nisu osnovani jer kao što je već istaknuto tužiteljica ugovor o radu koji je zaključila za obavljanje poslova radnog mjesta stručni referent II nije pobijala. Stoga je tuženik pravilno pobijanim rješenjem o plaći odlučio o visini plaće tužiteljice, a sve sukladno zaključenom ugovoru o radu i Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta zbog čega je, tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno odbijen kao neosnovan. Za drugačije odlučivanje o tužbenom zahtjevu nisu od utjecaja iskazi svjedoka koji potvrđuju da je riječ o istim poslovima, ali različito vrednovanim.

              Osim toga sukladno odredbi čl. 133. ZR tužiteljica ne može osnovano tužbenim zahtjevom tražiti da sud naloži tuženiku donošenje rješenja o plaći određenog sadržaja (za radno mjesto inspektor s koeficijentom 1,048) već je u vezi toga trebala postaviti kondemnatorni zahtjev za isplatu plaće za to radno mjesto.

              Zbog tih razloga je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

              Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 02. veljače 2017. godine