Broj: Gž-3176/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.o.o. S. iz S., ..., 75, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., protiv tuženika S. (M.) B. iz S., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu od 9. lipnja 2015. godine pod poslovnim brojem Pi-660/12, u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2017. godine

 

 

presudio je

 

I. Djelomično se odbija tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 183.000,00 kuna s ugovornom kamatom od 4% godišnje za razdoblje od 25. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2011. godine.

II. Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu kamate, tako da se sudi:

"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu koja na iznose glavnice od 183.000,00 kuna teče od 1. siječnja 2012. godine do isplate, a za razdoblje 31. srpnja 2015. godine obračunava se po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Za više zatraženu kamatu tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III. Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je određen paricijski rok od 8 dana, te se nalaže tuženiku da sve isplate izvrši u roku od 15 dana.

IV. Odluka o troškovima postupka ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 183.000,00 kuna skupa s ugovornom kamatom od 4% godišnje za razdoblje od 25. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2011. godine, te zakonsku zateznu kamatu koja na iznos glavnice, kao i pripadajuću ugovornu kamatu od 4% godišnje reče od 1. siječnja 2012. godine do isplate, i to po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

Tuženik je obvezan u roku od 8 dana nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 17.641,25 kuna s pripadajućom kamatom od presuđenja do isplate .

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP ‑ „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) s prijedlogom da se presuda preinači te odbije tužbeni zahtjev ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Nakon što je ispitana prvostupanjska presuda na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Kao prvo valja ukazati, s obzirom da ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a na primjenu materijalnog prava, kako je odredbom članka 328. stavak 1. ZPP-a propisano da kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve činidbe, odredit će se i rok u kojemu je tu činidbu dužna izvršiti. Stavkom 2. citiranog članka  propisano je ako posebnim propisima nije drugačije određeno, rok za izvršenje činidbe jest petnaest dana, ali za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti dulji rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok osam dana.

Parnica između stranaka vodi se povodom tužbe u kojoj tužitelj traži isplatu na temelju ugovora o zajmu, a što znači da se ne radi niti o parnici iz radnih odnosa, niti o parnici zbog smetanja posjeda ili postupku pred trgovačkim sudom, kao ni u postupku za izdavanje platnog naloga u smislu odredbe članka 448. stavak 2. ZPP-a, a u svezi mjeničnog ili čekovnog spora.

Stoga nije bilo nikakve pravne mogućnosti da prvostupanjski sud mimo odredbe članka 328. stavak 2. ZPP-a odredi kraći paricijski rok, jer takvo što zakon ne dopušta.

Nadalje, iz stanja spisa proizlazi kako je prvostupanjski sud utvrdio da bi tužitelj tuženiku 25. srpnja 2007. godine pozajmio iznos od 183.000,00 kuna, te su stranke ugovorile i kamatu od 4% godišnje, i to na rok dospijeća do 31. prosinca 2011. godine.

Stoga je pozivom na odredbu članka 499. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

Glede utvrđenja prvostupanjskog suda kako je između stranaka zaključen ugovor o zajmu ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te zaista iz činjeničnog stanja ne proizlazi da bi se radilo o nekom fiktivnom pravnom poslu, odnosno da se radi o nekakvoj suradnji u ugostiteljskoj djelatnosti (ovaj sud pretpostavlja da žalitelj tvrdi u žalbi kako je između stranaka zaključen ugovor o ortakluku, a to zaista ne proizlazi iz stanja spisa).

Sama okolnost što tužitelj nije registriran za davanje pozajmica ne utječe na valjanost pravnog posla, a upravo je europska pravna stečevina, odnosno pravo Europske unije, da registracija trgovačkog društva ne ograničava trgovačko društvo u obavljanju pravnih poslova mimo registracije.

Stoga, cijeneći odredbu članka 499. ZOO-a kako je to uradio i prvostupanjski sud ovaj sud smatra da je ispravno prvostupanjski sud obvezao tuženika da tužitelju isplati glavnicu u iznosu od 183.000,00 kuna, a koji iznos je na ime zajma tuženik i primio.

Glede kamate izostalo je bilo kakvo obrazloženje od strane prvostupanjskog suda, što predstavlja eklatantan primjer kako ne treba pisati obrazloženja presuda.

Međutim, ovaj sud smatra kako iz činjeničnog stanja spisa neovisno o ovoj apsolutno bitnoj povredi postupka propisanoj odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a može na temelju odredbe članka 373a. ZPP-a dijelom potvrditi prvostupanjsku presudu glede kamate, a dijelom istu preinačiti.

Naime, prvostupanjski sud je utvrdio kako je zaključen ugovor o zajmu, te je ugovorena kamata koja bi tekla od 25. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2011. godine u stopi od 4% godišnje.

Odredbom članka 26. ZOO-a propisano je kako stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. U vrijeme zaključenja ugovora, 25. srpnja 2007. godine zakonska zatezna kamata bila je predviđena po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine po stopi od 12% godišnje.

Stoga s obzirom na odredbu članka 26. ZOO-a potpuno je jasno kako stopa ugovornih kamata nije protivna zakonu, te je stoga valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju ugovornu kamatu od 4% godišnje na iznos glavnice, a za period od 25. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2011. godine.

Odredbom članka 27. stavak 1. ZOO-a propisano je kako je ništetna odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kad dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

Odredba članka 27. stavak 1. ZOO-a u biti predstavlja tzv. zabranu anatocizma, odnosno naplatu kamate na kamatu, a koja zabrana anatocizma je bila predviđena i ranije važećim Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91....).

Stoga je dakle, kako je to i tužitelj zatražio valjalo od 1. siječnja 2012. godine priznati zateznu kamatu tužitelju, ali isključivo na glavnicu, a ne i na ugovorenu kamatu.

Glede visine stope zateznih kamata očito je da je prvostupanjski sud u izreci smatrao kako stopu zateznih kamata na glavnicu (pa i ugovornu kamatu, o čemu je već i ovaj sud naveo kako je neosnovno tražiti kamatu na kamatu) treba odrediti kao da se radi o odnosu iz trgovačkih ugovora, odnosno ugovora između trgovca i osobe javnog prava, a sve ovo u smislu odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a, iako se ponavlja da je izostalo bilo kakvo obrazloženje u svezi kamate, pa je naravno onda i ostalo potpuno nejasno zašto bi pravni posao između stranaka predstavljao trgovački ugovor.

Po pravnom shvaćanju ovog suda ne radi se o nikakvom trgovačkom ugovoru, već ugovoru o zajmu kojeg je zaključila s jedne strane pravna osoba, konkretno trgovac, a s druge strane fizička osoba, pa bi stoga u smislu odredbe č 29. stavak 2. ZOO-a do 1. kolovoza, odnosno do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 78/15) stopu zatezne kamate valjalo odrediti uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a što imajući u vidu utvrđenu eskontnu stopu Hrvatske narodne banke čini 12% godišnje, dok bi od 1. kolovoza 2015. godine se stopa zateznih kamata odredila za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne kredita na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Kako je povodom tuženikove žalbe samo djelomično preinačena odluka o kamati, dok je potvrđena prvostupanjska odluka u dijelu zahtjeva usmjerenom na isplatu glavnice, to je sukladno odredbi članka 154. stavak 3. ZPP-a valjalo smatrati kako je tuženik u obvezi nadoknaditi cjelokupni parnični trošak tužitelju, te je opet u smislu odredbe članka 166. ZPP-a valjalo odlučiti da odluka o troškovima postupka ostane neizmijenjena.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu glavnice i ugovorne kamate, dok je na temelju odredbe članka 373a. ZPP-a valjalo dijelom preinačiti prvostupanjsku presudu, a glede zatezne kamate, na način da je zatezna kamata određena isključivo na glavnicu, te po ispravnoj stopi u smislu odredbe članka ZOO-a.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu, 3. veljače 2017. godine