Broj: Gž-1263/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. Z. iz J., OIB: …, zastupan po punomoćniku D. P., odvjetniku Z., protiv tuženika J. o. d.d. iz Z., OIB:…, zastupan po punomoćnici M. G., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. rujna 2016. godine poslovni broj Pn-357/13, dana 6.veljače 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika J. o. d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. rujna 2016. godine poslovni broj Pn-357/13, s time da se odbijaju i zahtjevi stranaka za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku J. o. d.d. isplatiti tužitelju M. Z., iznos 8.130,00 kn sa zateznom kamatom od 7. prosinca 2012. do isplate te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 13.762,19 kn sa zateznom kamatom od 15. rujna 2016. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troška parničnog postupka."

Žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine.

U odgovoru na žalbu tužitelj je u bitnome osporio žalbene navode tuženika i predložio odbijanje žalbe.

Žalba je neosnovana.

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8. i 9. u svezi čl.467. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Naime, svoju odluku sud detaljno obrazlaže time:

- da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete prouzročene prometnom nezgodom od 19. kolovoza 2012. godine temeljem tužbe podnesene ovome sudu 28. siječnja 2013. godine, da su među strankama nesporne činjenice nastanka štetnog događaja, pasivna legitimacija tuženika te odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, da je tužitelju tijekom postupka isplaćen iznos 5.000,00 kn na ime neimovinske štete i da su tužitelju po štetnom događaju ukućani pružali pomoć i njegu te da visina tako pružane pomoći i njege iznosi 15,00 kn po satu, zbog čega nije posebno cijenio policijski zapisnik o očevidu, spis Prekršajnog suda u Karlovcu Stalna služba u Jastrebarskom poslovni broj P-6267/12, policijske fotografije štetnog događaja, skicu mjesta nezgode niti je izveden dokaz saslušanjem svjedoka M. J., K. M., J. R. i B. B. niti iskaz tužitelja i dijelu kojim opisuje dinamiku nastanka štetnog događaja,

- da je radi utvrđenja sporne osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva sud cijenio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka kirurga dr. B. Š. te utvrdio da je tužitelj u štetnom događaju zadobio slijedeće ozljede: natučenje glave, trzajnu ozljedu vrata, natučenje lijevog ramena, natučenje lijevog koljena i područja slabinske kralježnice. Liječen je imobilizacijom vrata ovratnikom, mirovanjem i analgeticima. Po skidanju imobilizacije proveo je fizikalnu terapiju. Zbog zadobivenih ozljeda kod tužitelja je došlo do povrede tjelesnog i duševnog zdravlja. Prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji i nalazu pri pregledu tužitelja, kao posljedica trzajne ozljede vrata, kod tužitelja su zaostali kronični bolovi u vratu, glavobolje, vrtoglavice i ograničena pokretljivost vrata u manjem stupnju bez instabiliteta (nije radio FSVK). Navedene trajne posljedice uzrok su smanjenja životne aktivnosti tužitelja u omjeru 3%. U preslici zdravstvenog kartona nema podataka o eventualnim degenerativnim promjenama prije štetnog događaja. 25. travnja 1985. bio je kod svog liječnika zbog boli u vratu, ali nije upućivan na obradu. Od tada pa do štetnog događaja nije se više javljao liječniku zbog tegoba od strane vrata. Tegobe od strane slabinske kralješnice posljedica su ranijeg oštećenja slabinske kralježnice, a zbog čega je i operativno liječen 1997. Tužitelj je zbog zadobivenih ozljeda i tijekom liječenja trpio fizičke bolove jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 7 dana, manjeg intenziteta 2 mjeseca kumulativno. Trpio je primarni strah jačeg intenziteta, kratkotrajno u trenutku nezgode. Za vrijeme daljnjeg liječenja postojao je sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja) jačeg intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta u trajanju 5 dana, manjeg intenziteta tijekom 4 tjedna kumulativno. Tuđa pomoć u smanjenom opsegu od 2 sata dnevno, bila mu je potrebna tijekom 3 tjedana za obavljanje težih kućnih poslova, nabavku i pripremu hrane i sl. Pisanom nalazu i mišljenju vještaka dr. Š. prigovorio je tuženik te je vještak u dopunskom očitovanju, u skladu sa odredbom čl. 261. st. 2. ZPP-a na ročištu 19. ožujka 2015. godine naveo da na prigovor tuženika na nalaz i mišljenje naveo da je točno da je tužitelj prije štetnog događaja imao verificiranu radikulopatiju, ali u području slabinske kralježnice. Tužitelj je zbog problema sa slabinskom kralješnicom i operativno liječen 1997. U preslici zdrav. kartona nema podataka o radikulopatiji u području vratne kralješnice. Postoji samo jedan podatak da je 25. travnja 1985. godine bio kod svog liječnika zbog boli u vratu, ali nije upućivan na nikakvu daljnju obradu što znači da tegobe nisu bile većeg intenziteta. Drugih tegoba i ozljeda vratne kralješnice do štetnog događaja nije imao te vještak dalje navodi da je zbog toga sadašnje tegobe od strane vratne kralježnice pripisao posljedicama ozljede iz štetnog događaja odnosno ocijenio ih sa 3% što smatra adekvatnim. Na prigovor tuženika da u spisu ne postoji niti jedna objektivna pretraga koja bi ukazivala na oštećenje vratne kralješnice odgovara da je neposredno po štetnom događaju u opisu vratne kralješnice navedeno da je vrat napete i bolne paravertebralne muskulature, sličan nalaz bio je i kod pregleda kirurga 23. kolovoza 2012. godine i pregled ortopeda istog dana. Tužitelj nije radio funkcijske snimke vratne kralješnice kojima bi se eventualno potvrdio ili isključio mogući instabilitet niti je to uzeto u obzir pri ocjeni trajnih posljedica. Budući je pri pregledu tužitelja utvrdio ograničenu pokretljivost vratne kralježnice u manjem stupnju uz subjektivne tegobe koje je tužitelj naveo - trajne posljedice su procijenjene sa 3%, a što je u skladu sa orijentacijskim tablicama za ocjenu umanjenja životne aktivnosti koje je izdalo Stručno društvo odnosno Hrvatsko udruženje za medicinsko vještačenje Hrvatskog liječničkog zbora. Na prigovor tuženika na ocjenu pretrpljenih fizičkih bolova i straha, da nije uzeto u obzir da tužitelj boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja, vještak odgovara da je pri ocjeni pretrpljenih i fizičkih bolova i straha uzeto u obzir da tužitelj boluje od PTSP-a, sama ta činjenica ukazuje da je osjetljiviji na ozljede odnosno da i ozljede manjeg intenziteta kod takvih osoba mogu izazvati veći strah nego kod zdravih osoba. Smatra da je ocjena fizičkih bolova manjeg intenziteta u trajanju 2 mjeseca kumulativno - adekvatna priloženoj medic. dokumentaciji odnosno tijeku liječenja uz napomenu da fizijatar 6. studenoga 2012. godine dakle, dva i pol mjeseca iza štetnog događaja navodi da tužitelj i dalje ima bolove u vratu, lijevom ramenu i koljenu te je indicirana fizikalnu terapiju koju je tužitelj nakon toga proveo. Na prigovor da se nije očitovao o datumu završetka liječenja vještak navodi da je liječenje završeno mjesec dana iza posljednjeg pregleda fizijatra koji je bio 6. studenoga 2012. godine dakle, 6. prosinca 2012. godine. Na poseban upit pun. tuženika koliko je tužitelj bio na bolovanju, vještak navodi da ne mogu odgovoriti jer istog podatka nema u spisu i niti mu je poznato je li je tužitelj bio zaposlen. U preslici zdrav. kartona nigdje se ne spominje da je tužitelj otvarao bolovanje odnosno nemamo saznanja da li je tužitelj uopće bio zaposlen. Ako bi tužitelj radio na radnom mjestu teških fizičkih poslova, a nije koristio bolovanje, to bi imalo utjecaja na ocjenu potrebe tuđe pomoći. Uobičajeno je da osoba koja trpi jače i srednje fizičke bolove ide na bolovanje, ali to ne znači da ta ista osoba ne može uz ulaganje pojačanih napora obavljati svoje radne zadatke. Osim nalaza kod pregleda nema drugih pretraga kojima bi se eventualno potvrdilo teža oštećenja struktura vratne kralješnice, a da ih ima ocjena bi bila veća od 3% ukoliko bi pretrage bile pozitivne. Prema preslici zdrav. kartona tužitelj se od 6. studenog 2012. godine pa do 8. svibnja 2013. godine nije javljao liječniku opće medicine zbog tegoba od strane vratne kralješnice što ne znači da nije imao manje tegobe koje su upisane u nalazu i mišljenju. Nakon završene fizikalne terapije tužitelj nije obavio kontrolni pregled fizijatra budući da spisu ne prileži medic. dokumentacija o tome. Javljanje fizijatru nakon obavljene fizikalne terapije bilo bi uobičajeno u slučaju postojanja slabijih tegoba, ali ovdje treba uzeti u obzir da tužitelj boluje od PTSP pa reakcije ne moraju biti uobičajene. Činjenica da je tužitelj imao prolaps diska u području slabinske kralješnice, zbog čega je operativno liječen, nema utjecaja na status vratne kralješnice. Vještak ističe kako može navesti ujedno da, ako neko ima oštećenu vratnu kralješnicu od ranije, tada tegobe manjeg intenziteta mogu izazvati veće posljedice nego da se radi o zdravoj kralješnici. Kod tužitelja nije utvrđeno da je došlo do puknuća ligamentarnih struktura što bi se eventualno utvrdilo funkcijskim snimkama vratne kralješnice. Oštećenja manjeg intenziteta ligamentarnih struktura dovode do oštećenja pokretljivosti vratne kralješnice i ne mogu se objektivizirati osim kliničkim pregledom. Koštane i mišićne strukture nisu bile oštećene. Tužitelj je u štetnom događaju zadobio više lakih tjelesnih ozljeda. Zaostale trajne posljedice manifestirat će se povremenim bolovima u vratu, glavoboljama, vrtoglavicama i djelomičnim oštećenjem pokretljivosti, ali će tužitelj, usprkos tome, uz ulaganje pojačanih napora moći obavljati uglavnom sve životne aktivnosti. Povremene glavobolje i vrtoglavice posljedica su ozljede vrata,

- da je prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka Š., dr. med. kao i njegovo dopunsko očitovanje budući da je sačinjeno u skladu sa pravilima struke, temeljem medicinske dokumentacije tužitelja i njegovog pregleda, temeljem čega je vještak nedvojbeno utvrdio koje je to ozljede tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju te je ocijenio njeno zdravstveno stanje. Usmenim očitovanjem vještaka dr. Š.  na ročištu 19. ožujka 2015. godine otklonjeni su prigovori tuženika na nalaz i mišljenje, čime je nalaz i mišljenje vještaka jasan, potpun i neproturječan. a niti su stranke, nakon usmenog očitovanja vještaka prigovarale nalazu i mišljenju, da nije prihvatio prijedlog tuženika za pribavom spisa HZMO-a u vezi priznavanja prava tužitelju na invalidsku mirovinu, budući da je vještak nalaz i mišljenje sačinio temeljem spisu priležeće medicinske dokumentacije, a koja uključuje i zdravstveni karton tužitelja, a koja dokumentacija je jedina relevantna za ocjenu zdravstvenog stanja tužitelja i temeljem koje je vještak jedino i mogao utvrđivati zdravstveno stanje tužitelja prije i nakon štetnog događaja,

- da je u cijelosti kao životan i uvjerljiv prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem navodi da u trenutku štetnog događaja nije bio zaposlen čime po istom nije niti mogao formalno biti na bolovanju, a od 2010. ostvaruje pravo na mirovinu te u dijelu kada opisuje operaciju iz 1997. (koju činjenicu je vještak imao u vidu pri utvrđenju njegova zdravstvenog stanja po štetnom događaju) te kada navodi da mu je nakon štetnog događaja pogoršan vid budući da slabije vidi i nosi naočale, a koje prije štetnog događaja nije nosio. Naime, spisu i prileži med. dokumentacija iz koje je vidljivo da se tužitelj liječio i kod spec. oftalmologa, a što i vještak navodi u nalazu i mišljenju. Dakle, sud je prihvatio navedeni dio iskaza tužitelja budući da je životno, logično i uvjerljivo iskazivao o posljedicama štetnog događaja na njegovo zdravlje,

- da je slijedom svega navedenog utvrdio da je tužitelju uslijed štetnog događaja povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime mu je nastala neimovinska šteta sukladno čl. 19. st. 2. u vezi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje - ZOO). Po mišljenju suda utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu (čl. 1100. st. 1. ZOO-a). U slučaju kumulacije više povreda prava osobnosti kao što su ovdje na tjelesno i duševno zdravlje, za tako međusobno povezane (isprepletene) oblike tih povreda opravdano je dosuditi jedan iznos pravične novčane naknade za sve oblike neimovinske štete. Sud je pri tome raspravljao i utvrđivao činjenice koje je tužitelj naveo u tužbenom zahtjevu: fizičke boli, strah i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti. One su u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a kriteriji (mjerila) odnosno kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu. Prema ocjeni suda, svaki od elemenata o kojima ovisi visina pravične novčane naknade mogu biti sami za sebe dovoljan razlog koji opravdava dosuditi tužiteljici pravičnu novčanu naknadu. Stoga, a radi pravilne ocjene visine pravične novčane naknade, u konkretnom slučaju, potrebno je procijeniti koji bi iznos pravične novčane naknade pripao tužiteljici da je svaki od navedenih kriterija samostalan osnov za dosudu novčane satisfakcije zbog povrede prava osobnosti. Odlučujući o visini pravične novčane naknade s osnova pretrpljenih bolova tužitelju, sud je uzeo u obzir ponajprije jačinu i trajanje tih bolova kako su opisani u mišljenju liječnika vještaka. Sud je uzeo u obzir da je tužitelj liječen u skladu s pravilima medicinske struke, imao je imobiliziran vrat ovratnikom, mirovao je i koristio analgetike. Liječen je po kirurgu, ortopedu, neurologu, oftalmologu i fizijatru. Stoga sud smatra, temeljem čl. 1100. ZOO-a, primjerenom naknadom za tu kvalifikatornu okolnost iznos od 5.500,00 kn. Cijeneći vrstu, intenzitet i opseg pretrpljenog straha, sud smatra da tužitelju, s naslova pravične novčane naknade, temeljem čl.1100. ZOO-a, zbog povrede prava osobnosti pripada iznos od 4.000,00 kn. Sud je utvrdio, posebno cijeneći životnu dob tužitelja (rođen 1961.), da je umirovljenik, lokalitete povređivanja, stupanj trajnog oštećenja zdravlja tužitelja u opsegu 3%, trajnost posljedica i njihove pojavne oblike (povremeni bolovi u vratu, glavobolje, vrtoglavice i djelomično oštećenje pokretljivosti), kako će tužitelj posljedice nezgode osjećati još niz godina. Te okolnosti opravdavaju pripadanje pravične novčane naknade u iznosu 3.000,00 kn. Temeljem odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a tužitelju na ime pomoći i njege pripada pravična novčana naknada, što je utvrđeno temeljem nalaza i mišljenja vještaka prema intenzitetu i trajanju potrebe za ovakvom pomoći i njegom od ukupno 42 sata (3 tjedna po 2 sata dnevno) koju su tužitelju nesporno pružali ukućani. Kako se cijena sata tuđe pomoći i njege ocjenjuje prema cijeni sata najniže plaćene kategorije rada, a koja svakako nije manja od 15,00 kn po satu, i koju sud smatra primjerenom u skladu sa odredbom čl. 223. ZPP-a, a koji iznos su i stranke učinile nespornim, to tužitelju pripada pravo na iznos 630,00 kn,

- da je vodeći računa o svim navedenim okolnostima utvrdio da tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu radi pretrpljene neimovinske štete u iznosu 12.500,00 kn te imovinske štete u iznosu 630,00 kn. Budući da je tužitelju nesporno isplaćen na ime naknade neimovinske štete iznos 5.000,00 kn, istom je na ime naknade neimovinske štete dosuđen iznos 7.500,00 kn, a za imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege iznos 630,00 kn, odnosno sveukupno 8.130,00 kn, dok je daljnje potraživani iznos 1.000,00 kn (do iznosa 9.130,00 kn prema preciziranom zahtjevu) odbijen kao neosnovan. Odredbom čl. 1103. ZOO-a propisano je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Budući da iz dopunskog očitovanja vještaka proizlazi da je liječenje tužitelja završilo 6. prosinca 2012. godine (odštetni zahtjev je podnesen 27. studenog 2012.), tužitelj je upravo tada saznao za opseg i visinu štete te mu je ista upravo tada i nastala, a čime isti osnovano potražuje isplatu zateznu kamate na neimovinsku i imovinsku štetu od dana nakon okončanja liječenja, odnosno od 7. prosinca 2012. godine do isplate, a prema zahtjevu preciziranom na ročištu 30. lipnja 2016. godine Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava glede glavne stvari ovaj sud u cijelosti prihvaća, u smislu čl. 375.st.5. ZPP-a, s time da žalitelju valja u bitnom odgovoriti da je sud prvog stupnja sasvim dovoljno cijenio one relevantne okolnosti od kojih ovisi visina satisfakcije, shodno citiranoj odredbi ZOO-a, te u sudskoj praksi prihvaćenim uobičajenim orjentacijskim kriterijima pa je kroz pravilno i sveobuhvatno vrednovanje kvalifikatornih kriterija te uzimajući u obzir sve manifestirane posljedice u fizičkoj i psihičkoj sferi tužitelja, a posebno valorizirajući dob tužitelja da će relativno dugo vremena njegova svakodnevna aktivnost biti reducirana, po ocjeni ovog suda sasvim primjereno dosudio novčanu satisfakciju.

Što se pak tiče žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na tijek zateznih kamata tuženik s pravom u žalbi ukazuje na svrhu i cilj donošenja Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. godine i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09 i 76/13, dalje - ZOOP) koji je usklađen s tom Direktivom da je lex specialis u odnosu na ZOO u dijelu koji se odnosi na uređenje prava oštećene osobe na podnošenje odštetnog zahtjeva neposredno odgovornom osiguratelju (čl.11.) i u čl.12. na postupak i rokove za rješavanje odštetnih zahtjeva te pravo oštećene osobe na podnošenje tužbe (povećanje zaštite žrtava automobilskih nezgoda kao slabije strane u postupku, pravično izvršenje obveze odgovornog osiguratelja, sankcioniranje nepravovremenog izvršavanja obveza u obliku zateznih kamata radi brže obrade i likvidacije šteta te isplati naknade za štete, a u slučaju kada nije moguće utvrditi visinu konačnog iznosa naknade štete u propisanim rokovima, obvezu osiguratelja da o tome izvijesti podnositelja zahtjeva za naknadu štete s navođenjem opravdanih razloga, ali i izvršiti obvezu isplate nespornog iznosa naknade štete oštećenoj osobi, rasterećenje sudstva u Republici Hrvatskoj, kao i zaštitu osiguravatelja od izvršenja plaćanja zatezne kamate za naknade štete koje nije bio u mogućnosti riješiti u utvrđenom roku jer nije znao za istu), a o kojoj svrsi i cilju trebaju voditi računa sudovi, naime, čl.12. st.1. ZOOP-a koji se primjenjivao u vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode određeno je da je odgovorni osiguratelj dužan u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporne, ili utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne, dok je stavkom 4. istog članka određeno da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Stavkom 4. čl.12. ZOOP-a upravo se ostvaruje svrha zaštite osoba oštećenih u prometnim nezgodama sankcioniranjem odgovornog osiguravatelja zbog ne postupanja s odštetnim zahtjevom u rokovima i na način propisanim u stavku 1. istog članka.

Međutim, u konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj podnio tuženiku odštetni zahtjev dana 27. studenoga 2011. godine i da je liječenje završeno, tj. da mu se stanje stabiliziralo već 6. prosinca 2012. godine, pa tuženiku, kao osiguratelju i „jačoj strani“ kojoj su u ispunjenju zakonske obveze utvrđivanja odgovornosti i visine štete (HANFA - mišljenje od 29. travnja 2010. godine) na raspolaganju stručne osobe, liječnici-cenzori, nisu mogle ostati dvojbene ili sporne trajne posljedice u sferi tjelesnog zdravlja tužitelja koje se ne mogu otkloniti niti daljnjim fizikalnim terapijama. Svrha i cilj navedenih odredbi ZOOP-a nije prisiljavanje žrtava prometnih nezgoda da vode sudske postupke već da pravovremeno ostvare pravo na adekvatnu naknadu štete koju im je dužan isplatiti odgovorni osiguratelj u predviđenom razumnom roku u situaciji kada ima na raspolaganju sve relevantne činjenice osnovom kojih je u mogućnosti utvrditi i visinu štete, što je tuženik ovdje zasigurno imao i mogao u zakonskom roku od 60 dana utvrditi pa njegova obveza na isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos teče od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete, a ne od dana završetka liječenja, kako to dosuđuje prvostupanjski sud pogrešno primjenjujući odredbu čl.1103. ZOO-a, ali povodom žalbe tuženika ovaj sud ne može preinačiti dosuđeni tijek zatezne kamate na njegovu štetu (čl.374. ZPP-a).

Isto tako, neutemeljeno se prigovara i odluci o trošku u točki II. izreke kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška prvostupanjskog postupka, iako je tužitelj smanjivao tijekom parnice tužbeni zahtjev, jer je tuženik osporavao kako njegovu osnovu tako i visinu štete pa su na te okolnosti provođeni dokazi na temelju kojih je in fine utvrđeno da tužitelju pripada pravična novčana naknada i da su tuženikovi prigovori neosnovani, pa nema pravo na naknadu troškova, jer je uspjeh stranaka u postupku potrebno u smislu čl.154. ZPP-a cijeniti i kvalitativno, tj. kroz osnovu, a ne samo kvantitativno kroz visinu petita, pri čemu i činjenica djelomičnog podmirenja tražbine tijekom parnice predstavlja uspjeh tužitelja jer je odmah značajno smanjio tužbeni zahtjev, što ima značaj povlačenja tužbe, dakle, nema govora o neopravdanom parničenju i nerazumno visoko postavljenom petitu pa je tuženik gubitnik u ovoj parnici i dužan platiti tužitelju sve troškove.

Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se za tuženika na odredbi čl.166.st.1. u svezi čl.154.st.1. i tužitelja u svezi čl.155.st.1. ZPP-a jer radnja odgovora na žalbu nije bila potrebna za vođenje ovog postupka.

U Zadru, 6. veljače 2017. godine.