Broj: Gž-2322/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci po sucu Dušku Abramoviću u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD Z., R., (OIB:…), zastupanog po punomoćniku S. P., dipl.pravniku, protiv tuženika M. B. iz O., (OIB:…), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Č. & p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj P-550/14 od 12. veljače 2015. godine, dana 13. veljače 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i   p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-550/14 od 12. veljače 2015. godine.

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 4.334,97 kn s zateznim kamatama na pojedine iznose po stopi i u tijeku kao u izreci presude. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.250,00 kn.

              Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja, istu smatra neosnovanom te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi uz naknadu troška odgovora na žalbu.

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 4.334,97 kn koji tužitelj temelji na točki XVI Općih uvjeta ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju ("NN" 91/13 – dalje Opći uvjeti).

              U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da su stranke sklopile ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju za razdoblje od 30. studenog 2012. do 29. studenog 2013. godine polica broj 11370745, da je tuženik 9. kolovoza 2013. godine otkazao ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju, sukladno točki XII Općih uvjeta, uz otkazni rok od 3 mjeseca. Utvrđuje da tužitelj u tužbi navodi da je tuženik za vrijeme osiguranja u periodu od 30. studenoga 2012. do 9. kolovoza 2013. godine koristio zdravstvenu zaštitu, da je na ime dopunskog zdravstvenog osiguranja načinio troškove u iznosu od 5.270,20 kn koji su veći od ukupnog iznosa uplaćenog na ime premije za navedeno osigurateljno razdoblje, da razlika iznosi 4.334,97 kn, što je šteta učinjena tužitelju nastala otkazom ugovora sukladno točki XVI Općih uvjeta. Sud je također utvrdio da je tuženik osporio tužbeni zahtjev tužitelja, te u bitnom naveo da ne osporava da je 9. kolovoza 2013. godine na formularu tužitelja otkazao ugovor uz otkazni rok od tri mjeseca, da je formular ispunila službenica tužitelja, da na istome nije navedeno postojanje bilo kakvog potraživanja tužitelja prema tuženiku, a da se do isteka police, zakonito i dopušteno koristio dopunskim zdravstvenim osiguranjem, sukladno sklopljenom ugovoru i važećim Općim uvjetima.

              Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, polazeći od odredbi Zakona o dobrovoljnom zdravstveno osiguranju ("NN" 85/06, 150/08 i 71/10 – dalje ZDZO), članka 5. tog Zakona prema kojoj je dopunsko zdravstveno osiguranje, osiguranje kojim se osigurava pokriće troškova zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenoga osiguranja iz čl. 16. st. 3. i 4. i čl. 17. st. 5. Zakona o obveznom zdravstveno osiguranju, odredbi Pravilnika o uvjetima i načinu provođenja dopunskog zdravstvenog osiguranja ("NN" 2/09, 123/09 -  dalje Pravilnik) članka 4. koji određuje da sklapanjem ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju osiguranik osigurava da pokriće troškova zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja iz čl. 16. st. 3. i 4. i čl. 17. st. 5. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, umjesto njega osigurava osiguravatelj (tužitelj) kao i odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("NN" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 – dalje ZZP) kao i odredbi čl. 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08 i 125/11 -  u nastavku teksta: ZOO) prvostupanjski sud je u bitnom zaključio da na predmetni pravni odnos treba primijeniti odredbe ZZP kao i odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a. U vezi toga navodi da ZZP sadrži odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama. Cijeneći odredbu toč. XVI. Općih uvjeta, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o ništetnoj odredbi ugovora, o kojoj se, u smislu odredbe čl. 296. ZOO-a prije sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Dalje zaključuje da je odredba toč. XVI. Općih uvjeta iznimno povoljna za tužitelja, da od istog otklanja rizik poslovanja dok da istovremeno u slučaju otkaza ugovora od strane druge ugovorne strane (tuženika) tužitelj nije obvezan pružiti nikakvu protučinidbu u slučaju ako troškova zdravstvene zaštite u osigurateljnom razdoblju nije bilo. Uz to prvostupanjski sud navodi da u konkretnom slučaju, sukladno odredbama čl. 1045. i 1046. ZOO-a nisu ostvarene pretpostavke odgovornosti za štetu te zaključuje da u konkretnom slučaju nema štetne radnje tuženika kao osiguranika pa stoga ni uzročne veze između postupanja tuženika i eventualne štete. Zbog tih razloga je odbio tužbeni zahtjev tužitelja dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

              U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda.

              Tužitelj u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju u bitnom obrazlaže navodima da je prvostupanjski sud pogrešno, odlučujući o tužbenom zahtjevu primijenio odredbe ZZP, koje, prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju ne dolaze u primjenu a isto tako, da je sud pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu te smatra da se radi o naknadi štete zbog povrede ugovorne obveze u smislu odredbe čl. 342. st. 2. ZOO-a.

              Opisani žalbeni razlog nije osnovan.

              Iako se, prema stajalištu ovog suda, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pogrešno pozvao na odredbe ZZP te naveo da se u konkretnom slučaju radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, ovi zaključci prvostupanjskog suda ne predstavljaju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, već bi se radilo o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na koji ovaj sud u povodu žalbe također pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), jer je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan, ovo iz slijedećih razloga.

              Odredba točke XVI Općih uvjeta regulira da za štetu Zavodu odgovara ugovaratelj s kojim je raskinut ugovor ili koji je otkazao ugovor, ukoliko je iznos štete viši od iznosa premije pripadajuće razdoblju osiguranja do dana raskida odnosno otkaza ugovora – za razliku između iznosa štete i iznosa pripadajuće premije.

 

              Prema točki XI Općih uvjeta Zavod ima pravo raskinuti ugovor, ako ugovaretelj ne plati dospjelu premiju do ugovorenog roka niti to učini koja druga zainteresirana osoba dok prema točki XII Općih uvjeta ugovaratelj može pisanim putem otkazati ugovor.

 

              U konkretnom slučaju iz stanja u spisu proizlazi da su stranke zaključile ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju za osigurateljno razdoblje od 30. studenog 2012. do 29. studenog 2013. godine, da je tuženik pravovremeno 9. kolovoza 2013. godine, u skladu s točkom XII Općih uvjeta otkazao ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju, uz otkazni rok od 3 mjeseca. Također proizlazi da je tuženik u predmetnom osigurateljnom razdoblju uredno podmirio sve mjesečne premije dopunskog zdravstvenog osiguranja, do otkaza ugovora, 9. kolovoza 2013. godine kao i nakon toga, za daljnja tri mjeseca, zaključno mjeseca studenog 2013. godine.

 

              Analizirajući odredbu točke XVI. Općih uvjeta u odnosu na naknadu štete uslijed otkazivanja ugovora, proizlazi da ista u stvari predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete koju tužitelj obračunava kao razliku troškova dopunskog osiguranja i iznosa pripadajuće premije. Pravo na naknadu štete u ugovornom odnosu odnosno zbog neispunjenja ili zakašnjenja s ispunjenjem ugovorne obveze regulirano je odredbama čl. 342. – 349. ZOO, te je primarna pretpostavka odgovornosti za naknadu štete iz ugovornog odnosa da je ona uzrokovana neispunjenjem ili zakašnjelim ispunjenjem ugovora. U konkretnom slučaju ugovor o dopunskom zdravstveno osiguranju prestao je otkazom tuženika, na što je tuženik bio ovlašten sukladno odredbi točke XII Općih uvjeta pa je stoga tužitelj trebao dokazati da mu je uslijed toga nastupila stvarna šteta u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a bilo umanjenjem njegove imovine, bilo u vidu izmakle koristi. Cijeneći stanje u spisu, ovaj sud utvrđuje da tužitelju, u konkretnom slučaju nikakva šteta nije nastupila budući se tuženik ugovorom o dopunskom zdravstveno osiguranju obvezao na plaćanje premije tužitelju kao protučinidbu za pokriće troškova zdravstvene zaštite iz točke VI Općih uvjeta koju obvezu je tuženik uredno ispunio dok s druge strane tužitelj snosi rizik ukoliko ti troškovi premašuju iznos ugovorene naknade za dopunsko osiguranje (premije), a što je, smisao ugovora o osiguranju.

 

              Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

 

Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o parničnom trošku, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

Ocijenjeno je da podnošenje odgovora tuženika na žalbu tužitelja nije bilo potrebno za vođenje parnice, pa je stoga zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen kao neosnovana. (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

U Rijeci, 13. veljače 2017. godine