Broj: Gž-3942/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, pravnoj stvari tužitelja Zavoda, P. ured R., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku S. P., diplomiranom pravniku iz R., protiv tuženika M. M. iz R., (OIB: …), radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2747/2014 od 6. studenog 2015. godine, dana 13. veljače 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2747/2014 od 6. studenog 2015. godine.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 3.535,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

              Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava.

 

              Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u proturječnosti obrazloženja izreke presude i razloga navedenih u obrazloženju.

 

Tužitelj smatra pogrešnim ocjenu suda prvog stupnja po kojoj je odredba čl. 16. Općih uvjeta ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" br. 91/13; u nastavku teksta Opći uvjeti) nedopuštena odnosno da je ista ništetna i suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da se radi o Općim uvjetima objavljenim u Narodnim novinama, a koji su sastavni dio ugovora te se nalaze na poleđini zakonski sklopljenog ugovora, pa stoga tvrdnja tuženika da mu isti nisu bili poznati ili dostavljeni ne odgovara istini. Osim toga na poleđini ugovora koji je osiguranik potpisao navedeni su uvjeti, pa se smatra da je ugovaratelj, ovdje tuženik s njima upoznat. Navodi da je svrha odredbe čl. 16. Općih uvjeta izbjegavanje zlouporabe sklapanja police dopunskog zdravstvenog osiguranja, a ne kako bi se uzrokovala znatna neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih stranaka.

 

              Predlaže pobijanu presudu ukinuti, podredno preinačiti shodno navodima žalbe.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) na koju sadržajno ukazuje žalba jer nema proturječnosti između obrazloženja i izreke presude tako da je presudu moguće ispitati.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 6., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 3.535,86 kn, a koja je nastala otkazom ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju.

 

              Sud prvog stupnja u vezi s time je utvrdio da je tuženik sklopio sa tužiteljem ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju za ugovoreno razdoblje od 9. siječnja 2013. do 8. siječnja 2014. godine po polici broj 12432222 s ugovorenom mjesečnom premijom od 130,00 kn. Također je sud prvog stupnja utvrdio da troškovi dopunskog osiguranja u odnosu na tuženika u razdoblju od 9. siječnja 2013. do 13. rujna 2013. godine iznose ukupno 4.607,84 kn s tim da je tuženik 13. rujna 2013. godine otkazao ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju po navedenoj polici.

 

              Na temelju tih činjenica sud prvog stupnja ocjenjuje tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

 

              Tako je sud prvog stupnja odlučio jer je ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju prestao 13. rujna 2013. godine sukladno odredbi čl. 8. i 12. Općih uvjeta pa je tužitelj trebao dokazati da mu je uslijed toga nastupila šteta u smislu odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO). Smatra da odredba čl. 16. Općih uvjeta predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete koji tuženik obračunava kao razliku troškova dopunskog zdravstvenog osiguranja i iznosa pripadajuće premije, pa imajući u vidu da je pravo na naknadu štete u ugovornom odnosu regulirano odredbom čl. 342.-349. ZOO-a i da je pretpostavka odgovornosti za štetu iz ugovornog odnosa da je šteta uzrokovana neispunjenjem ili zakašnjelim ispunjenjem ugovora, smatra da je tužitelj morao dokazati da je uslijed otkaza nastupila stvarna šteta u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a. Također sud prvog stupnja navodi da se tuženik ugovorom o dopunskom zdravstvenom osiguranju obvezao na plaćanje premije tužitelju kao protučinidbu za pokriće troškova zdravstvene zaštite, pa smatra da tužitelj snosi rizik ukoliko su ti troškovi premašili iznos ugovorene naknade za dopunsko osiguranje, a to je i smisao ugovora o osiguranju. Stoga sud prvog stupnja ocjenjuje da odredba čl. 16. Općih uvjeta predstavlja i ništetnu odredbu u smislu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO-a jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja predstavlja očitu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu osiguranika, ovdje tuženika.

 

              Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

              Naime, opće pretpostavke odgovornosti za štetu jesu štetna radnja, protupravnost štetne radnje, uzročno posljedična veza između štetne radnje i same štete, te postojanje same štete. Da bi oštećena osoba ostvarila pravo na naknadu štete sve navedene pretpostavke moraju kumulativno biti ispunjene. Prvostupanjski sud je u ovom postupku osnovano utvrdio da na strani tuženika nema tih pretpostavki.

 

              Tužba tužitelja temelji se isključivo na tvrdnji da je tužitelj pretrpio štetu koja je nastala otkazom ugovora o dopunskom osiguranju budući da je za vrijeme osiguranja u periodu od 9. siječnja 2013. do 13. rujna 2013. godine tuženik koristio zdravstvenu zaštitu i na ime dopunskog zdravstvenog osiguranja napravio troškove u iznosu od 4.607,87 kn, a to je više od ukupnog iznosa uplaćenih premija po pripadajućem razdoblju osiguranja za iznos od 3.535,86 kn, što je šteta učinjena tužitelju.

 

              Naime, dopunskim zdravstvenim osiguranjem osigurava se razlika do pune cijene zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, kako je to definirano zakonskim propisima iz područja zdravstva, s tim da dopunu do pune cijene zdravstvene usluge ili lijeka osigurana osoba može snositi sama ili ako ima sklopljen ugovor o dobrovoljnom dopunskom osiguranju peko svog osiguratelja.

 

              Međutim, odredbom čl. 8. st. 3. Općih uvjeta propisano je da osiguranje prestaje i prije isteka roka utvrđenog policom između ostalog otkazom ugovora – istekom otkaznog roka, dok je odredbom čl. 12. Općih uvjeta propisano da ugovaratelj može pisanim putem otkazati ugovor.

 

              Slijedom navedenog nije ostvarena jedna od pretpostavki za odgovornost tuženika za štetu a to je protupravnost štetne radnje u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a budući da je osiguranje prestalo sukladno odredbi čl. 8. i 12. Općih uvjeta, odnosno otkazom ugovaratelja tuženika dana 13. rujna 2013. godine.

 

              Obzirom na žalbene navode tužitelja o primijeni odredbe čl. 16. Općih uvjeta valja odgovoriti da je odredbom čl. 368. st. 1. ZOO-a propisano da se raskidom ugovora obje ugovorne stranke oslobađaju svojih obveza osim obveze na naknadu štete. Imajući u vidu da je ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju u smislu odredbe čl. 8. i 12. Općih uvjeta prestao otkazom tuženika i to 13. rujna 2013. godine, to odredba čl. 16. Općih uvjeta ne dolazi u primjenu jer tužitelj traži štetu nastalu nakon raskida ugovora.

 

              Podredno u slučaju da se primjenjuje i odredba čl. 16. Općih uvjeta tada ne bi bilo uvjeta za drugačiju odluku. Ovo zato jer predmet osiguranja u dopunskom osiguranju je doplata u iznosima koje predviđa kao obvezu osiguranika Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, a detaljno navodi Pravilnik o uvjetima i načinu provedbe dopunskog zdravstvenog osiguranja, pa osiguranik temeljem nastalog osiguranog slučaja ima pravo na ispunjenje ugovorene osiguravateljeve obveze (dopuna do pune cijene zdravstvene usluge ili lijeka). Posljedično tome, s obzirom na navedeno, razlika između iznosa izvršenih doplata do pune cijene i uplaćenih premija ne može predstavljati štetu, budući da se ne radi o umanjenju imovine tužitelja ili sprječavanju njezina povećanja.

 

              Iz navedenih razloga valjao je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 13. veljače 2017. godine