Broj: Gž-54/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja G. Ž. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku T. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. Z. d.d. iz Z., OIB:…., zastupanog po punomoćnici S. T., odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 11. studenog 2016. godine poslovni broj Pn-159/16, dana 20. veljače 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

Uvažava se djelomično žalba tužitelja G. Ž. te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 11. studenog 2016. godine poslovni broj Pn-159/16 i sudi tako da je tuženik A. Z. d.d. iz Z. dužan tužitelju u roku od 8 dana isplatiti ukupni iznos od 4.880,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. listopada 2015. godine po stopi od 8,05% godišnje, a od 1. siječnja 2017. godine po stopi od 7,68% pa do isplate, a u slučaju promjene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i parnični trošak u iznosu od 11.037,62 kuna, dok se  u preostalom dijelu zahtjevi odbijaju.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je:

„I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 28. listopada 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3-postotna poena, na iznos od 10,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 11. studenog 2016. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3-postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.790,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28. listopada 2015. do isplate, kao neosnovan.

III/ Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka."

Žalbu je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8. i 9. u svezi čl. 467. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Naime, svoju odluku sud detaljno obrazlaže time:

- da između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija i odgovornost tuženika pa se navedeno posebno ne obrazlaže, dok je sporna visina tužbenog zahtjeva na koju okolnost je provedeno je medicinsko vještačenje po S. D., dr. med. iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio ozljedu nategnuća mišića vrata i natučenje glave te da je liječen od strane kirurga i fizijatra. Navodi da je kod tužitelja nakon završenog liječenja zaostala smanjena pokretljivost vratne kralješnice u manjem stupnju u rotacionoj i sagitalnoj osovini, da između štetnog događaja i ozljede kao i razvoja psihičkog poremećaja postoji izravna uzročno-posljedična veza, da je tužitelj pretrpio bolove jakog intenziteta, trajnog karaktera, koji su trajali 3 dana, srednjeg intenziteta 8 dana i bolove slabijeg intenziteta sveukupno 4 tjedna, da je tužitelj osjećao nelagodu prilikom liječenja u vidu nošenja imobilizacije, RTG zračenja, fizikalne terapije, odlazaka na kontrole te uzimanje analgetika, da je tužitelj pretrpio kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta, dok je sekundarni strah jakog intenziteta trajao 2 dana, umjereni 1 tjedan i slabijeg intenziteta sveukupno 4 tjedna, da bolovi povremenog karaktera ulaze u pojačane napore, koje vještak objedinjeno i realno cijeni 2% i da je tužitelju bila potrebna tuđa nestručna pomoć u trajanju od 4 sata kroz 7 dana te potom još 2 sata dnevno kroz 15 dana, odnosno sveukupno 58 sati tuđe pomoći i njege, koji nalaz i mišljenje je u cijelosti prihvatio s obzirom da je isti dan po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u potrebnu dokumentaciju, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo, dano u suglasju sa suvremenim dostignućima medicinske znanosti te stranke na isti nisu stavljale primjedbe,

- da je time povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje, čime mu je nastala neimovinska šteta u smislu čl. 19. st. 2. u svezi s čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, dalje - ZOO), da utvrđena težina povreda i okolnosti u slučaju opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Naime, u slučaju kumulacije više povreda prava osobnosti, kao što su u konkretnom slučaju pravo na tjelesno i pravo na duševno zdravlje, za tako međusobno povezane i isprepletene oblike tih povreda, ukazuje se opravdanim dosuditi jedan iznos pravične novčane naknade za sve utvrđene oblike neimovinske štete. Sud je raspravljao i utvrdio činjenice koje je tužitelj naveo u tužbi: fizičke bolove, strah, te duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti budući su one u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a kriteriji (mjerila), odnosno kvalifikatorne okolnosti, koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu. Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, a posebice vrstu ozljeda, trajanje i intenzitet fizičkih bolova, neugodnosti koje je tužitelj trpio tijekom liječenja, trajanje i intenzitet straha, po ocjeni suda, tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u vidu povrede na duševno i tjelesno zdravlje i to temeljem odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZO-a, a primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a, u ukupnom iznosu od 12.870,00 kuna, i to s obzirom na fizičke bolove u iznosu od 5.000,00 kuna, s obzirom na strah 4.000,00 kuna, te za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 3.000,00 kuna. Među strankama je nesporno da je tuženik na ime pravične novčane naknade isplatio tužitelju iznos od 7.130,00 kuna, a slijedom čega je utvrđeno da tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete u daljnjem iznosu od 4.000,00 kuna, a kako tužiteljica u tužbi potražuje iznos od 5.500,00 kuna s naslova neimovinske štete to je odlučio kao pod točkom I. izreke presude te tužitelja odbiti sa preostalim dijelom od 1.500,00 kuna kao previsoko postavljenim. Sukladno odredbi čl. 12.st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje - ZOOP) i čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, a uvidom u odštetni zahtjev je utvrđeno da je tuženik isti zaprimio dana 27. listopada 2015. godine, to tužitelj ima pravo na zatezne kamate na utvrđeni iznos pravične novčane naknade od dana iza dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate, a u vezi sa odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a i prema stopi određeno u članku 29. st. 2. ZOO-a slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu na iznos od 4.000,00 kuna od dana 28. listopada 2015. godine do isplate,

- da temeljem čl. 1095. st. 1. ZOO-a tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge troškove u vezi s time. Pravo na naknadu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege sud je utvrdio sukladno odredbama čl. 223. i 10. ZPP-a, pri čemu je kao kriterij za odmjeravanje naknade za besplatno pruženu pomoć tužitelju uzeta cijena od 15,00 kn po satu i to neto zarada NKV radnika u Republici Hrvatskoj koja svakako nije niža od navedenog iznosa, dok je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđena potreba za tuđom njegom i pomoći u trajanju od ukupno 58 sati nestručne tuđe pomoći te bi tako tužitelju pripadala naknada imovinske štete u iznosu od 870,00 kuna, a što je upravo iznos koje je tuženik izvršio nespornom uplatom kako je to i specificirao, čime je tužitelj odbijen za preostali iznos od 290,00 kn čime je sud sukladno odredbi članka 2. ZPP-a odlučio kao u točki II. izreke presude te tužitelja odbio u preostalom dijelu od 290,00 kuna kao previsoko postavljenim. Nadalje, tužitelju je priznat i trošak liječenja u iznosu od 10,00 kuna kao trošak participacije, a o čemu dokaz prileži listu 12 spisa. Zatezne kamate na imovinsku štetu teku od dana donošenja ove presude, sukladno odredbi članka 1086. ZOO-a, jer je tek donošenjem ove presude utvrđen novčani ekvivalent ove štete koja je do sada bila nepoznata, po kamatnoj stopi određenoj u odredbi članka 29. st. 2. ZOO-a.

Glede žalbenih navoda, po motrištu ovog suda, valja u bitnom odgovoriti:

- da je sud prvog stupnja sasvim dovoljno cijenio one relevantne okolnosti od kojih ovisi visina satisfakcije, shodno citiranoj odredbi ZOO-a, te u sudskoj praksi prihvaćenim uobičajenim orijentacijskim kriterijima pa je kroz pravilno i sveobuhvatno vrednovanje kvalifikatornih kriterija te uzimajući u obzir sve manifestirane posljedice u fizičkoj i psihičkoj sferi tužitelja, a posebno valorizirajući dob tužitelja da će relativno dugo vremena njegova svakodnevna aktivnost biti reducirana, po ocjeni ovog suda sasvim primjereno dosudio novčanu satisfakciju,

- da se radi o sporu male vrijednosti u kome se presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kako to čini tužitelj osporavajući utvrđenu satnicu za tuđu njegu i pomoć prilažući na te okolnosti nove dokaze što procesno nije moguće ni u redovnoj parnici po odredbi čl.352.st.1. ZPP-a,

- da se načelno opravdano navodi da je sud pogrešno izračunao konačni neplaćeni iznos satisfakcije, jer tužitelj na ime nematerijalne štete zatražio iznos od 13.500,00 kuna, dok je sud dosudio 12.000,00 kuna, a tuženik platio 7.130,00 kuna pa razlika iznosi 4.810,00 kuna, a ne 4.000,00 kuna,

- da se opravdano ističe razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova liječenja od 10,00 kuna (trošak participacije) jer je svrha i cilj donošenja Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. godine i ZOOP-a, koji je usklađen s tom Direktivom, da je lex specialis u odnosu na ZOO u dijelu koji se odnosi na uređenje prava oštećene osobe na podnošenje odštetnog zahtjeva neposredno odgovornom osiguratelju pa se i na taj vid štete ima primijeniti odredba čl.12. ZOOP-a, tako da obveza na isplatu zatezne kamate na dosuđene iznose, pa i na iznos materijalne štete na ime troška participacije, teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva kako je i zatraženo, a ne od dana presuđenja, kako to dosuđuje prvostupanjski sud pogrešno primjenjujući odredbu čl.1086. ZOO-a,

- da se opravdano prigovara i odluci o trošku iako je tužitelj smanjivao tijekom parnice tužbeni zahtjev, jer je tuženik osporavao kako njegovu osnovu tako i visinu štete pa su na te okolnosti provođeni dokazi na temelju kojih je in fine utvrđeno da tužitelju pripada pravična novčana naknada i da su tuženikovi prigovori neosnovani, pa nema pravo na naknadu troškova, jer je uspjeh stranaka u postupku potrebno u smislu čl.154. ZPP-a cijeniti i kvalitativno, tj. kroz osnovu, a ne samo kvantitativno kroz visinu petita, pri čemu i činjenica djelomičnog podmirenja tražbine tijekom parnice predstavlja uspjeh tužitelja jer je odmah značajno smanjio tužbeni zahtjev, što ima značaj povlačenja tužbe, dakle, nema govora o neopravdanom parničenju i nerazumno visoko postavljenom petitu pa je tuženik gubitnik u ovoj parnici i dužan platiti tužitelju sve troškove, s time da je tužitelju valjalo priznati nagradu od 1.250,00 kuna za sastav odštetnog zahtjeva, tužbe i podneska od 8.4.2016.godine, nagradu od 937,50 kuna za podnesak od 17.8.2016.godine, ali ne i za podnesak od 19.4.2016.godine jer se radnja replike na odgovor na tužbu poduzela na pripremnom ročištu, potom mu je obistinjena nagrada od 1.250,00 kuna za zastupanje na ročištu od 11.5.2016.godine, 468,75 kuna za ročište od 21.9.2016.godine, 937,50 kuna za ročište od 7.10.2016.godine i 312,00 kuna za ročište za objavu presude ili ukupno 8.905,75 kuna čemu valja dodati trošak sastava žalbe od 781,87 kuna, vještačenja od 1.200,00 kuna i plaćene pristojbe od 1.400,00 kuna tako da je njegov ukupni trošak 11.037,62 kuna.

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je djelomično uvažiti žalbu tužitelja i odlučiti kao u izreci ove presude temeljem čl.373.točka 3. i čl.166.st.2. ZPP-a.

U Zadru, 20. veljače 2017. godine.