Broj: P-776/2015

(ranije P-969/2014)

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Adrijani Labinjan Skok, na temelju prijedloga sudske savjetnice Mihaele Kaligari, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d. d. Z., V. J. 33, P. P., P., M. u. 1, OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz O. d. H. & P. d. o. o. Z., R. c. 22, protiv tuženika T. O. d. d. Z., A. H. 4, P. R., R., Z. 20, OIB ..., radi isplate 31.113,96 kuna, nakon održane glavne rasprave zaključene 23. veljače 2017. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. C., odvjetničkog vježbenika u O. d. V. i p. d. o. o. R., N. T. 9, 3. ožujka 2017.

p r e s u d i o   j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 31.113,96 kn (tridesetjednutisućustotrinaest kuna i devedesetšest lipa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. siječnja 2013. do isplate, po stopi od 12 % godišnje za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.

II. U dijelu u kojem tužitelj od tuženika potražuje zatezne kamate na iznos od 31.113,96 kn za dan 22. siječnja 2013., te u dijelu u kojem potražuje zatezne kamate po stopi iznad stope od 12 % godišnje za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. iznad stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tužbeni zahtjev se odbija.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.631,55 kn (šesttisućašestotridesetjednu kunu i pedesetpet lipa) u roku od osam dana.

IV. Dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 940,45 kn se odbija.

Obrazloženje

Tužitelj je 16. svibnja 2014. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj regresnim zahtjevom potražuje iznos od 31.113,96 kn sa zateznim kamatama od 22. siječnja 2013. do isplate. U obrazloženju tužbe je naveo da se 1. prosinca 2012., na kolniku AC u izgradnji B8 Rijeka-Pula, dionici Matulji-Tunel Učka, kod kms 60+300 m, dogodila prometna nezgoda na način da je na kolnik navedene dionice i prednji dio vozila reg. oznake ... kojim je upravljao F. K., iz područja lovišta osiguranika tuženika L. d. „L.“ O., istrčala divljač (vepar), te je uslijed naleta došlo do oštećenja na vozilu. Vozilo je bilo osigurano kod tužitelja policom kasko osiguranja br. 004161026132, pa je tužitelj, u skladu s računom B. A. d. o. o. P. br. K24006243, svom osiguraniku (H. g. k. Ž. P.) 22. siječnja 2013. naknadio nastalu imovinsku štetu u ukupnom iznosu 31.113,96 kn. Odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač snosi osoba koja gospodari lovištem u skladu s propisima koji uređuju lovstvo te Zakonom o obveznim odnosima. Lovačko društvo koje gospodari lovištem odgovara oštećenoj osobi za štetu do koje je došlo naletom na divljač po objektivnom kriteriju jer se pojava divljači na cesti smatra opasnom stvari (i to iz razloga što od nje za okolinu prijeti pojačana opasnost), a za opasnu stvar odgovara njezin imatelj, odnosno onaj kome je dana na upravljanje. U konkretnom slučaju, na temelju nastalih oštećenja na vozilu, zapisnika o očevidu i izjave vozača, proizlazi da je vozilom upravljano dopuštenom i prilagođenom brzinom (jer bi u protivnome oštećenja vozila bila veća, a i vjerojatno bi i sam vozač zadobio ozljede), te da nije postojala vremensko-prostorna mogućnost izbjegavanja sudara, pa kako nema odgovornosti vozača, za nastanak prometne nezgode odgovorno je isključivo L. d. „L.“ koje je kod tuženika imalo zaključenu policu osiguranja br. 010007068674, a tužitelj je stekao uvjete prema tuženiku postaviti regresni zahtjev za iznos koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku.

Tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio nastanak štetnog događaja, ali je osporio odgovornost svog osiguranika za njegov nastanak. Predmetna dionica na kojoj se dogodila nezgoda bila je propisno označena znakom upozorenja „divljač na cesti“, pa na strani osiguranika tuženika nema krivnje (prema čl. 50. Zakona o cestama koji propisuje da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovora po osnovi krivnje), a niti odgovornosti, jer je pored poziva nadležnoj upravi za ceste za postavljanjem odgovarajućeg prometnog znaka, poduzeo i druge mjere sukladno Zakonu o lovstvu i svojoj lovnogospodarskoj osnovi. Tako u okviru aktivnosti radi sprječavanja šteta od divljači, osiguranik tuženika osigurava brojno stanje divljači koje se može uzgajati u lovištu, provodi planirani te interventni odstrel divljači, osigurava dovoljno vode i hrane za divljač te sve ostalo što je obvezan svojim propisima i aktima. Osiguranik tuženika ne može biti nadležan za održavanje predmetne prometnice za siguran promet, niti je, kako bi se spriječile štete od divljači, ovlašten provoditi bilo kakve mjere i radnje na prometnici, kao i pojasu oko prometnice, već isto spada u nadležnost pravne osobe koja upravlja prometnicom. Osim toga, očito je da osiguranik tužitelja nije prilagodio brzinu kretanja vozila uvjetima na cesti i mogućem nailasku divljači na koju opasnost ga je upozoravao postavljeni prometni znak (u smislu odredbi Zakona o sigurnosti prometa na cestama) pa je time sam odgovoran za štetu. Nadalje, vozilo kojim je upravljao osiguranik tužitelja također predstavlja „opasnu stvar“ u odnosu na konkretnu divljač (s obzirom na svoju masu, veličinu, brzinu kretanja i sl.), pa je usmrćenjem divljači i osiguranik tuženika pretrpio štetu koju mu nitko nije nadoknadio.

Na navode tuženika iznijete u odgovoru na tužbu, tužitelj se očitovao u podnesku od 17. lipnja 2014. i u bitnome naveo da lovačko društvo koje gospodari lovištem odgovara oštećenom za štetu do koje je došlo naletom divljači na javnoj cesti po načelu uzročnosti sukladno čl. 1045. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, dakle, već na temelju objektivne činjenice da je šteta nastala. Prometna nezgoda dogodila se na javnoj cesti koja je namijenjena za kretanje vozila, a ne divljači koja nedvojbeno na javnoj cesti predstavlja opasnu stvar, pa je neosnovano pozivanje tuženika na to i da vozilo predstavlja opasnu stvar.

U podnesku od 15. ožujka 2016. tuženik je istaknuo da je po polici koju je zaključio sa svojim osiguranikom ugovorio osiguranu svotu od 97.500,00 kn od čega za osobe iznos od 75.000,00 kn, a za stvari iznos od 22.500,00 kn, što da je gornji limit odgovornosti tuženika.

U dokaznom postupku izvedeni su dokazi čitanjem i razgledavanjem isprava koje se nalaze u spisu, i to zapisnika o očevidu Policijske postaje Opatija broj: 511-09-31-03/2-31/2012.NB od 3. siječnja 2013. (listovi 6-8 spisa), prijave štete i odštetnog zahtjeva iz osiguranja automobilskog kaska od 3. prosinca 2012. (list 9 spisa), police osiguranja automobilskog kaska br. 004161026132 od 28. svibnja 2012. (list 10 spisa), izvida štete odgovornost – kasko br. 16-AKP-212/2012 (listovi 11-12 spisa), fotodokumentacije (listovi 13-15 spisa), računa R1 br. K24006243 od 19. prosinca 2013. (listovi 16-18 spisa), obavijesti o isplati od 23. siječnja 2013. (list 19 spisa), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ž. P., dipl. ing. prometa od 5. rujna 2013. (listovi 20-23 spisa) i skice prometne nezgode (list 87 spisa). Nadalje, izvedeni su i dokazi uviđajem i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za promet, tehniku i procjene vozila A. R., ing. (listovi 89-95 spisa) te su saslušani svjedoci F. K. i R. H. (listovi 74-76 spisa). Sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka Ž. P., jer je činjenice koje bi se utvrđivale tim dokazom, utvrdio na temelju ostalih izvedenih dokaza.

Ocjenom svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, nadalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, osim u neznatnom dijelu.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 31.113,96 kn na ime isplaćene imovinske štete (po polici osiguranja automobilskog kaska br. 004161026132) koja je osiguraniku tužitelja (Hrvatskoj gospodarskoj komori Županiji Pula) nastala na vozilu u njegovom vlasništvu (marke Volkswagen Passat, reg. oznake ...), i to u štetnom događaju koji se dogodio 1. prosinca 2012. kada ja na kolnik, s područja lovišta osiguranika tuženika, istrčao vepar. Pasivna legitimacija, činjenica nastanka štetnog događaja i isplate imovinske štete od strane tužitelja proizašle iz tog štetnog događaja (u utuženom iznosu od 31.113,96 kn), nisu sporni. S obzirom na navode tuženika da nema krivnje njegovog osiguranika, i da za nastanak predmetnog događaja postoji krivnja vozača, sporno je pitanje odgovornosti osiguranika tuženika za navedeni štetni događaj te vezano uz to pravo tužitelja na isplatu utuženog iznosa od tuženika.

Pitanje odgovornosti za naknadu štete pričinjene na vozilima naletom divljači na javnim cestama, unazad nekoliko godina, bilo je normirano od strane više zakona s njihovim izmjenama i dopunama, konkretno Zakonom o lovstvu (Narodne novine br. 140/05, 75/09, 14/14), Zakonom o javnim cestama (Narodne novine br. 180/04, 82/06, 136/06, 148/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 91/10) te naposljetku Zakonom o cestama (Narodne novine br. 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14). Odredbom čl. 50. st. 1. Zakona o cestama, koja je ujedno posljednja u nizu izmjena i dopuna i koja vrijedi kao pozitivno pravni propis koji se odnosi na pitanje odgovornosti za štetu nastalu od divljači (s obzirom na vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja), propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, dok je u st. 2. istog čl. propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. nastalu na javnoj cesti ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Kako je navedenom odredbom regulirana isključivo odgovornost pravne osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara javne ceste za štetu, i to po načelu krivnje, pitanje eventualne odštetne odgovornosti osoba koje gospodare lovištima (lovoovlaštenika i lovozakupnika), i to kao objektivne odgovornosti, uređeno je (i nadalje) Zakonom o lovstvu, odnosno općim propisima obveznog prava, konkretno čl. 1063. do čl.1067. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15, nadalje ZOO). Takav pravni stav zauzeo je i Ustavni Sud Republike Hrvatske u svojoj odluci – rješenje br. U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015., ali i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u više svojih odluka, posljednje posl. br. Pž-3730/2014-2 od 27. siječnja 2017.

S obzirom na to da je neposredno prije mjesta nezgode prometnica bila obilježena znakom opasnosti „divljač na cesti“ i da je kolnik bio u dobrom stanju („dobar“ i „suh“), kako to proizlazi iz zapisnika o očevidu PP Opatija, iskaza saslušanih svjedoka F. K. i R. H. (čije je iskaze sud pozitivno cijenio jer su prije svega objektivni) i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka A. R., a što stranke posebno nisu ni osporile, može se zaključiti kako je predmetna prometnica bila označena potrebnom prometnom signalizacijom i opremom, i da stoga ne proizlazi da bi postojala odgovornost pravne osobe koja upravlja predmetnom prometnicom za štetni događaj (prema citiranom čl. 50. Zakona o cestama). Što se tiče odštetne odgovornosti lovačkog društva kao osobe koja gospodari lovištem uz prometnicu, kako je već istaknuto, ona je i nadalje uređena Zakonom o lovstvu i općim propisima obveznog prava, a proizlazi i iz čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu prema kojem je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećenik poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, ali i čl. 75. i 77. Zakona o lovstvu prema kojima je lovoovlaštenik obvezan poduzimati mjere za sprečavanje štete od divljači prema trećim osobama. Divljač, odnosno u konkretnom slučaju vepar, koja naiđe na prometnicu iz lovišta i koja se nekontrolirano kreće javnom prometnicom, predstavlja opasnu stvar. Odredbom čl. 1063. ZOO-a propisano je da se za štetu nastala u vezi s opasnom stvari, smatra da potječe od te stvari, osim ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete. Nadalje, prema odredbi čl. 1064. ZOO-a, za štetu od opasnih stvari odgovara njezin vlasnik. Slijedom toga, lovoovlaštenik kao vlasnik vepra koji se smatra opasnom stvari, za štetu odgovora po pravilima objektivne odgovornosti, odnosno po principu uzročnosti. Svoje odgovornosti lovačko društvo može se u cijelosti ili djelomično osloboditi ako dokaže da je šteta nastala od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (čl. 1067. st. 1. ZOO-a), isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, kao i ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete (čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a).

U odnosu na pitanje krivnje vozača, kao svjedok je saslušan F. K. koji je iskazao kako mu je krećući se iz smjera Zagreba prema Puli, 1. prosinca 2013. oko 23,00 sata, iznenada na cestu izletjela divlja svinja. Zapazio je znak opasnosti „divljač na cesti“ i znao je da ograničenje brzine na predmetnoj dionici 90,00 km/h. On se kretao normalnom brzinom, prije svega jer je vozio predsjednicu H. g. k. Ž. P. sa službenog puta kući, te nije konzumirao alkoholna pića. Sud je i ovaj dio iskaza svjedoka ocijenio objektivnim i uvjerljivim pa ga prihvatio kao istinit. Osim toga, njegov je iskaz u bitnome dijelu suglasan s ostalom dokumentacijom u spisu, konkretno zapisnikom o očevidu PP Opatija te prijavom štete i odštetnim zahtjevom iz osiguranja automobilskog kaska.

Radi utvrđivanja dinamike nastanka štetnog događaja, kao i pravno relevantne činjenice je li način vožnje F. K. bio u uzročnoj vezi sa štetnim događajem pa da bi time eventualno postojala njegova krivnja za nastanak štetnog događaja, izveden je i dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka A. R.. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka, kojeg je vještak sačinio sukladno iskazu svjedoka F. K. te na temelju isprava u spisu (zapisnika o očevidu, skice lica mjesta), a koji sud prihvaća kao objektivan, detaljan i stručan u cijelosti, utvrđeno je da se mjesto naleta nalazi oko 300 m prije PTM i na desnoj kolničkoj traci (prema pronađenim tragovima krvi i dlake); da je nalet na divljač ostvaren udarom prednjom više lijevom stranom vozila (prema oštećenjima na vozilu) u lijevu bočnu stranu divljači koja je prelazila kolnik s lijeva u desno u odnosu na smjer kretanja vozila i koja je nakon primarnog kontakta u daljnjem kretanju vozila podvučena pod vozilo; da se u času naleta vozilo kretalo brzinom od oko 90 km/h (i prema opisanim i prikazanim oštećenjima vozila); da je za zaustavljanje vozila pri brzini njegova kretanja bila potrebna dužina puta od oko 56,60 m odnosno vrijeme od oko 3,8 sekundi; da se od mjesta stupanja na prometnicu kojom je nailazilo vozilo pa do mjesta naleta divljač kretala na putu dužine od oko 3,00 m i u vremenu od oko 0,72 sekundi, a u času stupanja divljači na prometnicu vozilo je bilo udaljeno od mjesta naleta za oko 18 m; kao i da je na toj dužini puta bilo moguće zaustavljanje vozila za sve brzine kretanja niže od 44,17 km/h, pa da stoga nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta na divljač.

Na osnovi svega navedenog utvrđeno je da su u vrijeme štetnog događaja bili primjereni uvjeti za vožnju i da je u vrijeme nezgode ograničenje brzine na mjestu događaja iznosilo 90 km/h. Vozač se neposredno prije nezgode kretao vozilom dopuštenom brzinom. Sud je takav način vožnje, uzimajući u obzir ravnu cestu koja se nalazi izvan naselja, kao i stanje na kolniku, prometne, odnosno vremenske uvjete, te činjenicu da je riječ o profesionalnom vozaču, ocijenio kao primjeren. Divljač je iznenada iskočila na cestu, odnosno pred vozilo, i krećući se navedenom brzinom nije imao mogućnosti pravovremeno poduzeti radnju kočenja kako bi izbjegnuo nalet. Vožnja ispod 44,00 km/h pri ograničenju brzine od 90,00 km/h, podrazumijevala bi brzinu kretanja vozila manju od polovice najveće dozvoljene brzine na cesti, pa nije razumna za očekivati, a osim toga, uzimajući u obzir odredbu čl. 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14), ne bila ni dopuštena. Iz tako utvrđenih činjenica slijedi da je F. K. upravljao svojim vozilom tako što je prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti te da je postupao sukladno prometnim pravilima i znakovima. Njegova brzina kretanja bila je u skladu s uvjetima na cesti, te on ni uz takvu primjerenu vožnju nije mogao izbjeći nalet divljači. Prema stavu ovog suda, njegov je način vožnje bio je (dovoljno) siguran.

Kako je sud utvrdio da je jedini uzrok ove prometne nezgode i time nastale imovinske štete iznenadni izlazak divljači na cestu, a tuženik, na kojem je bio teret dokazivanja postojanja ekskulpacijskih razloga, nije dokazao postojanje okolnosti za njegovim potpunim ili pak djelomičnim oslobođenjem od odgovornosti (pa ni iskazom svjedoka R. H. kojeg sud nije posebno cijenio jer nije bio odlučan za donošenje odluke u ovom predmetu), a niti je utvrđeno postojanje kakvog propusta pravne osobe koje upravlja prometnicom koji bi bio u uzročno-posljedičnoj vezi s nastalom štetom pa da bi postojala odgovornost pravne osobe koja upravlja prometnicom na kojoj se štetni događaj zbio, za zaključiti je da je za nastalu štetu odgovoran osiguranik tuženika pa je tuženik, sukladno odredbi čl. 963. ZOO-a, dužan naknaditi tužitelju cjelokupnu nastalu štetu.

Tuženik nije posebno prigovarao (u smislu da bi obrazložio svoje osporavanje) utuženoj visini potraživanja tužitelja pa je sud, uzimajući u obzir zapisnik o očevidu PP Opatija, izvid štete, obavijest o isplati, račun ovlaštenog servisa, kao i izvedeno prometno vještačenje na okolnost visine štete, visinu štete utvrdio u iznosu od 31.113,96 kn i u tom utuženom iznosu obvezao tuženika na isplatu. Pri tome, sud nije uzimao u obzir činjenicu da je tuženik po polici koju je zaključio sa svojim osiguranikom ugovorio osiguranu svotu od 97.500,00 kn od čega za osobe iznos od 75.000,00 kn, a za stvari iznos od 22.500,00 kn, što da je gornji limit odgovornosti tuženika, jer je tuženik tu činjenicu iznio protivno odredbi čl. 461.a st. 2. ZPP-a, odnosno u tijeku glavne rasprave, nakon što je prethodni postupak zaključen.

U skladu s odredbom čl. 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Tužitelj je štetu naknadio 22. siječnja 2013., pa mu slijedom toga na priznati iznos, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate, pripadaju i zatezne kamate od 23. siječnja 2013. do isplate, sve uzimajući u obzir da dužnik dolazi u zakašnjenje sljedećeg dana od dana kada je trebao ispuniti obvezu. Visina stope zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., prema čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora.

Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tužitelj uspio u sporu (osim u neznatnom dijelu), tuženik je dužan tužitelju naknaditi opravdane troškove postupka u cijelosti. Tužitelju pripada zatraženi trošak parničnog postupka u iznosu 6.631,55 kn koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 23. veljače 2017. u iznosu 1.000,00 kn (prema tbr. 9. t. 1. u vezi s tbr. 7. t. 1. i tbr. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), uvećano za PDV po stopi 25 % (prema tbr. 42. Tarife), odnosno 250,00 kn, za trošak uplaćenog predujma za vještačenje iznos od 4.059,55 kn (jer će se neutrošeni predujam u iznosu 940,45 kn vratiti tužitelju) te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosima od po 661,00 kn (tar. br. 2. Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama, Narodne novine br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13). O zatraženim troškovima zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 500,00 kn plus PDV 25 %, odlučit će se nakon što ono bude održano kada će se imati saznanje je li tužitelju taj trošak nastao.

Slijedom toga, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu 6.631,55 kn, dok je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu 940,45 kn odbijen, sve kao u t. III. i IV. izreke presude.

U Pazinu 3. ožujka 2017.