Broj: Gž-1552/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji toga suda Nataši Babić, u pravnoj stvari tužitelja I. o. d.d., Z., OIB..., zastupanog po punomoćniku A. T., odvjetniku iz Z., protiv tuženika M. D. iz Z., OIB..., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, posl.br.Povrv-1972/13-7 od 27. lipnja 2016., dana 10.ožujka 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika, te se  potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, posl.br. Povrv-1972/13-7 od 27. lipnja 2016. godine.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. J. iz Z. posl.br. Ovrv-5187/12 od 04. prosinca 2012. kojim je nalaženo tuženiku da plati tužitelju 4.122,00 kune sa zakonskim zateznim kamatama  kako je navedeno u st. I. izreke prvostupanjske presude te je st. III. naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove od 2.275,00 kuna. Stavkom II. izreke ukinut je u preostalom dijelu platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika.

 

              Protiv navedene prvostupanjske presude pravovremene žalbe podnijeli su tužitelj i tuženik.

              Tužitelj podnosi žalbu protiv odluke o troškovima postupka navodeći da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o troškovima nastalim delegacijom predmeta pa predlaže da se donese rješenje o navedenim troškovima temeljem čl. 11. st. 1., 4., 5. i 6. Zakona o sudovima. Osporava se u odbijajućem dijelu odluka o troškovima navodeći da je trošak zatražen temeljem važeće Odvjetničke tarife i radnji koje su u postupku poduzete a koje je tužitelj specificirao u troškovniku pa neosnovano prvostupanjski sud nije priznao tužitelju trošak za sastav odgovora na prigovor od 13.09.2013. a na to očitovanje bio je pozvan od strane prvostupanjskog suda. Nadalje, tužitelju nije priznat sastav podneska od 10.05.2016. a koji je bio nužan jer se tim podneskom tužitelj očitovao na iznošenje novih činjenica od strane tuženika niti je priznat tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i tužitelju prizna sav zatraženi trošak, kao i trošak žalbe.

 

              Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu. Ističe da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer u obrazloženju presude nisu izneseni niti obrazloženi razlozi na kojima je presuda temeljena a oni izneseni su u protivnosti sa činjenicama i dokazima iz spisa. U postupku nije sporno da tuženik nije potpisao niti zaključio ugovor o osiguranju sa tužiteljem, a niti iz jednog dogaza ne proizlazi da bi otac tuženika postupao po nalogu tuženika niti je utvrđeno da bi ugovor o nalogu bio zaključen. Neutemeljeni zaključci suda u suprotnosti su s čl. 7. st. 3. ZPP-a i čl. 8. ZPP-a a pogrešno je primjenjeno i materijalno pravo, čl. 247., 336. i 341. Zakona o obveznim odnosima. Žalbeni je prijedlog tuženika da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženiku da se naknade troškovi postupka kao i trošak žalbe.

 

              Sa žalbom tuženika postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalbe stranaka nisu osnovane.

 

Prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika B. J. iz Z. posl.br. Ovrv-5187/12 od 04. prosinca 2012. kojim je nalaženo tuženiku da plati tužitelju na ime neplaćene premije obaveznog osiguranja 4.122,00 kune sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose od 458,00 kuna za razdoblje od prosinca 2011. do kolovoza 2012. godine sa obrazloženjem u bitnome da je između stranaka zaključen ugovor o obaveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, da je isti uz dopuštenje kako tužitelja tako i tuženika, umjesto tuženika potpisao njegov otac koji ima isto ime i prezime kao i tuženik, za osiguranje automobila tuženika sa navođenjem podataka o tuženiku, njegove adrese i OIB-a, pa kako je predmetni ugovor zaključen u ime i za račun tuženika, isti obvezuje tuženika kod činjenice da je ugovor zaključen za obavezno osiguranje od automobilske odgovornosti vozila vlasništvo tuženika.

Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita te je neosnovano pobijaju i tuženik u odluci o glavnoj stvari i tužitelj u odluci o troškovima postupka.

 

U ovom sporu male vrijednosti žalba se može podnositi samo zbog nekih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava po čl.467.st.1. Zakona o parničnom postupku.

 

Tuženik podnosi žalbu iz žalbenog razloga bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, međutim po stavu ovog suda takva povreda nije počinjena jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati te ne postoji nikakva kontradiktornost između činjenica koje su utvrđene i odluke prvostupanjskog suda.

 

Također je i činjenično stanje pravilno utvrđeno pa je tako utvrđeno:

 

- da je zaključen između tužitelja i tuženika ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti br. 440000880 od 30. studenog 2011. po kojem je kao ugovaratelj osiguranja naveden tuženik sa njegovom adresom i njegovim OIB-om te je tim ugovorom osigurano vozilo koje je vlasništvo tuženika,

 

- da je predmetnu policu umjesto tuženika, a uz znanje i suglasnost i tuženika i tužitelja potpisao njegov otac koji se također kao i tuženik zove M. D..

 

Iz iskaza oca tuženika M. D. saslušanog kao svjedoka utvrđeno je da je isti pristupio kod tužitelja i pitao da li on može potpisati policu za tuženika na što su mu potvrdno odgovorili. Nije sporno da iznos koji tužitelj potražuje od tuženika nije plaćen a odnosi se na premije za obavezno  osiguranje od automobilske odgovornosti.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud održao na snazi rješenje o ovrsi javnog bilježnika jer je utvrdio da iako je ugovor o osiguranu zaključio otac tuženika isti je to učinio u ime i za račun tuženika jer je tuženik kao vlasnik vozila imao zakonsku obvezu da vozilo osigura ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti te je predmetna polica bila zaključena u njegovo ime i za njegov račun, a tuženik niti ne tvrdi da je ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti imao za taj period zaključen s nekim drugim osiguravateljem, dakle ugovor je u cijelosti i izvršen i u utuženom periodu tužitelj je bio osiguravatelj vozila tužitelja  za osiguranje od automobilske odgovornosti.

Odnos tuženika i njegovog oca je ugovor o nalogu koji je konsenzualni ugovor i za njegovu pravnu valjanost nije potrebna pisana forma a iz utvrđenih činjenica proizlazi da je takav usmeni ugovor o nalogu između tuženika i njegovog oca zaključen, da je tužitelj to znao i prihvatio je da otac tuženika nastupi kao punomoćnik za preuzimanje prava i obveza u korist i na teret tuženika, sve po čl.763. Zakona o obveznim odnosima.

 

Žalba tužitelja protiv odluke o parničnom trošku nije osnovana. U svezi sa žalbenim navodima oko dosude troškova delegacije predmeta, prvostupanjski sud je donio rješenje, posl.br. Povrv-1972/13-8 od 27. lipnja 2016. godine kojim je naložio Republici Hrvatskoj da na teret državnog proračuna punomoćniku tužitelja A. T. isplati trošak delegacije u iznosu od 229,20 kuna.

Kako je, dakle, nakon podnošenja žalbe tužitelja u ovom predmetu punomoćnik tužitelja primio rješenje kojim mu se odobravaju predmetni troškovi, protiv kojeg nije podnio posebnu žalbu, to je u tom dijelu žalba tužitelja neosnovana jer je tužitelj trebao pobijati rješenje kojim mu je priznat trošak delegacije u žalbi protiv tog rješenja.

Niti drugi žalbeni navodi tužitelja vezani uz odluku o trošku nisu osnovani.

Naime, prvostupanjski sud je odluku o troškovima donio temeljem čl. 154.st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te je tužitelju priznao one troškove koji su nastali a koji su bili nužni za vođenje postupka a koji su i pobliže navedeni u izreci prvostupanjske presude. Žalitelj se žali da mu nije priznat trošak očitovanja na prigovor tuženika, međutim po stavu ovog suda radi se o trošku koji nije bio potreban za vođenje postupka jer se tuženik mogao na to očitovati i na pripremnom ročištu, a isto je i sa podneskom od 10.05.2016.  godine.  Trošak pristupa ročištu za objavu presude također nije bio potreban po čl. 155. st. 1. ZPP-a pošto se presude objavljuju na e-oglasnoj ploči, odnosno u slučaju da sud u to vrijeme nije istom raspolagao, dostavljaju punomoćnicima stranaka pa dolazak na ročište za objavu presude nije trošak koji je nužan za vođenje postupka.

Iz navedenog razloga su žalbe stranaka odbijene kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda temeljem čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

 

U Puli-Pola, 10.ožujak 2017.