Broj: Gž-3232/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Marina Grbića, kao predsjednika vijeća, Marine Tante, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Blanke Pervan, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.G. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnici H. Z., odvjetnici u Z., protiv tuženika: 1) F., Z., OIB:… i 2) V. Z. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnici T. G., odvjetnici u Z., radi poništenja pobojnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2120/15 od 30. listopada 2015.godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. ožujka 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužitelja B. G. kao neosnovana i potvrđuje  presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2120/15 od 30. listopada 2015.godine.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              „I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              Utvrđuje se da je ništetan i bez pravne važnosti ugovor o prodaji stana zaključen 11.1.2006. g. između tuženika V. Z. kao kupca i tuženika pod 1. F. kao prodavatelja a koji stan se nalazi u prizemlju zgrade te se sastoji od dvije sobe kuhinje kupaonice i hodnika ukupne površine 48,00 m2 zajedno sa zajedničkim dijelovima zgrade koja se nalazi u Z. i koja je izgrađena na č.z…. k.o. Z. upisanoj u zk.ul. br. …. kao i Aneks ugovora o prodaji stana zaključen 26.7.2006.g. između V. Z. kao kupca i tuženika pod 1) F. kao prodavatelja kojim je utvrđeno da je zgrada u kojem se nalazi stan izgrađena na č.z…. k.o. Z. upisanoj u k.o. Z., slijedom čega su tuženici dužni trpjeti da se izvrši promjena upisa u zemljišnim knjigama glede predmetnog stana s tim da se poništava uknjižba prava vlasništva istog na ime tuženika V. Z. za cijelo sve u roku od 15 dana.

              Dužni su tuženici solidarno tužitelju naknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje počev od dana donošenja presude pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

              II N a l a ž e  s e  tužitelju nadoknaditi tuženiku pod 2) trošak ovog postupka u iznosu od 9.375,00 kuna, u roku od 15 dana.

              III Odbija se zahtjev tuženika pod 2) za naknadom troška preko određenog iznosa od 9.375,00 kuna, a do zatraženog iznosa od 10.560,00 kuna.“

              Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima parničnog postupka, s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbi udovolji i pobijana presuda preinači na način da se tužbenom zahtjevu tužitelja udovolji u cijelosti, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući je obrazloženje pobijane presude proturječno i kontradiktorno kako samo sebi i izreci presude, tako i ispravama i zapisnicima koji spisu predmeta pri leže. Štoviše, pobijana odluka u određenom dijelu niti nema obrazloženja, niti razloga o odlučnim činjenicama, radi čega se ne može niti ispitati. Umjesto zauzimanja valjanog, argumentiranog i pravno prihvatljivog stava, prvostupanjski sud paušalno iznosi postupovni materijal, te kao temeljni razlog odbijanja zahtjeva tužitelja u bitnome navodi to „da tuženik pod 2) nije mogao izgubiti pravo na otkup stana jedino zbog činjenice da u vremenu od 01. siječnja 1997. godine do 01. travnja 1997. godine nije ( ponovno ) podnio zahtjev, pa zbog toga da Ugovor o prodaji stana od 29. studenog 2005. godine i Aneks ugovora o prodaji stana od 24. srpnja 2006. godine, ne mogu biti protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva“. Međutim, navedeni pravni stav suda je promašen, budući je nesporna činjenica da tuženik pod 2.) zahtjev nije podnio već je očito putem poznanstva u F. netko od poslodavaca dostavio tuženiku pod 1.) – F. obrazac sa dokumentacijom, a temeljem kojeg zahtjeva je bio zaključen Ugovor o kupnji stana, ali ne po odredbama Zakona o naknadi, već po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i koji ugovor je u sudskom postupku koji je vođen pod posl.br.: P - 275/97 utvrđen ništavim.  Daljnja nesporna činjenica jeste činjenica da je Zakon o naknadi stupio na snagu 01.01.1997.g. te da je čl. 24. propisano da nosioci stanarskog prava nacionaliziranih stanova mogu podnijeti zahtjev za otkup stana u roku od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o naknadi, dakle, tuženiku pod 2.) nastupila je prekluzija prava na podnošenje zahtjeva 01.04.1997.g. Naime, upravo iz odluke Ustavnog suda RFI br. U - III - 344/02 (a na koju se poziva i tuženik pod 2.) u odgovoru na tužbu ) slijedi da se činjenice vezane za podnošenje zahtjeva za otkup stana trebaju sagledavati u okvirima činjeničnog supstrata svakog pojedinog predmeta. U konkretnom slučaju činjenični supstrat navedene odluke Ustavnog suda odnosi se na prodaju stanova temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i vezano za stanove koji su se nalazili na privremeno okupiranom teritoriju RH, a imajući u vidu daje Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo donesen 1991. godine i da su se kasnije rokovi za otkup stanova temeljem navedenog zakona u više navrata produljivali samim zakonom pa je za zaključiti da je već samim tim zakonom zakonodavac uvažavao objektivne okolnosti koje su u pojedinim situacijama onemogućavali građane da određene radnje poduzmu u određenim rokovima. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, - dalje Zakon o naknadi) i taj zakon nikada nije naknadno niti mijenjan, niti dopunjavan u odnosu na rokove za podnošenje zahtjeva za otkup stana na kojemu postoji stanarsko pravo. Uostalom, ako bi se takva presumpcija koju zamjenica Glavnog državnog odvjetnika RH iznosi u svom mišljenju primjenjivala i na činjenični supstrat u ovoj pravnoj stvari, onda je trebalo sagledavati koje su se to objektivne okolnosti ispunile na strani tuženika pod 2) da isti nije mogao podnijeti zahtjev za otkup sukladno čl. 24. Zakona o naknadi, tim više što je prvostupanjska odluka kojom je prethodno zaključen ugovor utvrđen-ništavim donesena u lipnju 1997. g. pa bi valjda bilo razumno očekivati da je tuženik pod 2) najkasnije tada mogao podnijeti zahtjev za otkup stana, jer su tada nastupile objektivne okolnosti koje bi eventualno utjecale na propuštanje citiranog zakonskog roka. Osim toga, ovakvo tumačenje zamjenice Glavnog državnog odvjetnika RH (da je volja za otkup stana bila izražena kroz njegovo protivljenje tužbenom zahtjevu u predmetu P-275/97, a koja se parnica vodila u vrijeme važenja roka iz čl. 247 Zakona o naknadi) je neodrživo i neprihvatljivo i nezakonito, budući je u predmetu posl.br.: P-275/97 Vrhovni sud RH donio odluku, pa je odmah mogao potvrditi drugostupanjsku odluku, a ne je preinačiti, da je tumačenje rezultat stava Vrhovnog i Ustavnog suda RH i time okončati pravnu dilemu. Suprotno tome, stav Vrhovnog suda suprotan je mišljenju zamjenice Glavnog državnog odvjetnika RH. Prvostupanjski sud počinio je i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6., budući je nepribavljanjem spisa predmeta P-275/97 kojeg je tužitelj predložio u tužbi i kojeg je sud odlučio pribaviti na raspravi 08.09.2015.g., budući se u navedenom predmetu nalaze odluke sudova koje upućuju na drugačiju primjenu materijalnog prava. Takvim postupanjem onemogućio je tužitelja u raspravljanju, jer nije dopustio iznijeti  sve činjenice koje su svakako mogle utjecati na pravilnu i potpunu odluku. Suprotno tome, prvostupanjski sud je pribavio predmet kojeg niti jedna stana, pa tako ni tuženici, nisu predložili, a koji u odnosu na činjenični supstrat u ovoj pravnoj stvari nije bitan ( osim što se može utvrditi da je u tom predmetu sud donio odluku bez sudjelovanja tužitelja iako je to isti tražio, odnosno donio odluku kojom se tuženik pod 2.) upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama, iako stan koji je predmet zaključenog ugovora i aneksa ne odgovara stanu koji je evidentiran u zemljišnoj knjizi, budući je u zemljišnim knjigama površina stana manja nego u ugovoru te je makar zbog toga trebao biti odbijen tužbeni zahtjev, a valjda je tuženik pod 2) zbog nemogućnosti provedbe ugovora i podnio navedenu tužbu, pri tom svjesno u izreku unoseći podatak kojeg u ugovoru na koji se poziva nema). Konačno, tužitelj smatra da se u primjeni materijalnog prava trebaju primjenjivati zakoni koji su vrijedili u vrijeme otkupa stana, a ne presudu temeljiti na Mišljenju državnog odvjetništva, koje je pri tom suprotno sudskoj praksi. Pogrešnim pravnim pristupom uz učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, logično je, prvostupanjski je sud na pogrešan i nepotpun način utvrdio činjenično stanje, uslijed čega je izostala i pravilna primjena materijalnog prava te pravilna odluka o troškovima postupka.

Tuženik pod 2) je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužitelja i predložio da drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovanu.

Žalba nije osnovana.

              Prije svega, valja reći da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavka 2. točka 6. ZPP, na koju neutemeljeno ukazuje tužitelj, jer kako iz stanja spisa predmeta proizlazi, dana mu je mogućnost raspravljanja pred sudom prvog stupnja, na što nije imalo utjecaja nepribavljanje spisa pod poslovnim brojem P-275/97, koji je tužitelj predložio s tvrdnjom da se u navedenom predmetu nalaze odluke sudova koje upućuju na drugačiju primjenu materijalnog prava.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, na koju neutemeljeno žalba ukazuje, jer je sud prvog stupnja, u smislu čl. 8. ZPP, valjano ocijenio dokaze, tako da presuda nema nedostatke i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Predmet spora je zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o prodaji stana zaključenog dana 11.1.2006. g. između tuženika V. Z., kao kupca i F., kao prodavatelja, koji stan se nalazi u prizemlju zgrade te se sastoji od dvije sobe kuhinje, kupaonice i hodnika ukupne površine 48,00 m2 zajedno sa zajedničkim dijelovima zgrade koja se nalazi u Z., i koja je izgrađena na č.z… k.o…. upisanoj u zk.ul. br…. kao i Aneksa ugovora o prodaji stana zaključen 26.7.2006.g. između V. Z., kao kupca i tuženika pod 1) F. kao prodavatelja kojim je utvrđeno da je zgrada u kojem se nalazi stan izgrađena na č.z…. k.o… upisanoj u …k.o…., te zahtjev da se izvrši promjena upisa u zemljišnim knjigama glede predmetnog stana i da se poništi uknjižba prava vlasništva istog na ime tuženika V. Z.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi:

-da tuženik pod 2) zahtjev za otkup predmetnog stana nije podnio u razdoblju od 1. siječnja 1997. godine do 01. travnja 1997. godine, međutim, prije toga je zahtjev prvotno bio podnio 21. lipnja 1994. godine i 21. veljače 1995. godine prema G. Z.,

-te je od strane G. Z. proslijeđen zahtjev za kupnju stana tuženiku pod 2) iz 1995. godine, dakle nakon što je donesena presuda VSRH Rev-1470/99 od 6. svibnja 2003. godine,

-da je u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-719/10 pravomoćno utvrđeno da je V. Z. sklapanjem Ugovora o prodaji stana od 29. studenog 2005. godine te Aneksa ugovora o prodaji stana od 24. srpnja 2006. godine stekao valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva na stanu koji je predmet tih pravnih poslova te da je F. ovlašteni prodavatelj nacionaliziranih i konfisciranih stanova,

-da iz mišljenja D. od 31. svibnja 2004. godine ( l.s. 30) proizlazi da je D. dalo mišljenje prema kojem se V. Z. može odobriti otkup stana, s obzirom da je isti u vrijeme važenja roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana u smislu čl. 24. Zakona o naknadi već bio otkupio stan, radi čega i nije podnio novi zahtjev za otkup, s tim da se u mišljenju  dalje navodi kako se može smatrati da je volja V. Z. za otkup stana bila izražena i kroz protivljenje tužbenom zahtjevu  u parnici koja se vodila  u vrijeme važenja roka iz čl. 24. Zakona o naknadi.

              Slijedom navedenog, opravdano i po mišljenju ovog suda prvostupanjski sud zaključuje da predmetni Ugovor o prodaji stana od 29. studenog 2005. godine i Aneks ugovora o prodaji stana, od 24. srpnja 2006. godine, ne mogu biti protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj  35/05, 41/08, 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO), budući tuženik pod 2) nije izgubio pravo na otkup stana, tim više što je podnio zahtjev za otkup stana još 1994. godine, a da se 2003. godine obratio tuženiku pod 1).

              Stoga je valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP.

Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravno izvršenom obračunu u skladu s odr. čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zadru, dana 14. ožujka 2017. godine.