Broj: Gž-1653/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mljt. V. M. iz Z., OIB: …, zastupanog po zakonskoj zastupnici T. L., a ova po punomoćniku K. M., odvjetniku u Z., protiv tuženih 1. A. M. iz R., OIB: … i 2. F. M. iz R.,  OIB: …, oboje zastupani po Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. i J. d.o.o. R., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4629/12-8 od 15. siječnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 15. ožujka 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4629/12-8 od 15. siječnja 2016. godine u točki I, II, III i IV izreke.

 

 

Obrazloženje

 

Točkom I izreke prvostupanjske presude odbijen je tužbeni zahtjev na poništenje pravnog posla kojim je prvotuženik prenio drugotuženiku iznos od 25.000,00 EUR-a, u dijelu tog raspolaganja u iznosu od 82.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose, odnosno u dijelu  navedenog raspolaganja kojim je oštećen tužitelj uz zahtjev da drugotuženik isplati tužitelju gore navedeni iznos, dok je točkom II izreke prsude odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti istog pravnog posla, u dijelu tog raspolaganja u iznosu od 82.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama uz zahtjev da drugotuženik isplati tužitelju gore navedeni iznos.

 

Točkom III izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.400,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, a točkom IV izreke presude naloženo je tužitelju tuženicima naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.031,25 kn, dok su točkom V izreke tuženici odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.456,25 kn.

 

Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 24. listopada 2014. godine.

 

              Protiv točkaka I do IV izreke citirane presude žalbu podnosi tužitelj, pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se u pobijanom dijelu presuda preinači.

             

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora zahtjev je tužitelja da se pravni posao kojim je prvotuženik prenio na drugotuženika iznos od 25.000,00 EUR-a poništi, odnosno utvrdi ništetnim u dijelu tog raspolaganja u iznosu od 82.500,00 kn, odnosno u dijelu u kojem je tužitelj oštećen tim raspolaganjem te zahtjev da drugotuženik isplati tužitelju, umjesto prvotuženiku, navedeni iznos.

 

              Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje pravnog posla, kojim je 1. tuženik prenio 2. tuženiku 25.000,00 EUR, nije osnovan, obzirom da tužitelj nije aktivno legitimiran pobijati taj pravni posao na bilo kojem drugom pravnom temelju od pobijanja pravnih radnji dužnika na štetu vjerovnika, a ujedno navodi da nije ugovorna strana niti je strana u čijem je interesu propisan neki od zakonom propisanih razloga za pobojnost. Ističe da se kod instituta pobijanja pravnih radnji dužnika ne štetu vjerovnika, ne radi o nevaljanosti pravnog posla kao razlogu pobojnosti, već upravo suprotno da su pravni poslovi koji se pobijaju valjani i oni se pobijaju samo u onom opsegu koji je dovoljan za namirenje vjerovnikove dospjele tražbine, dok u ostalom dijelu ostaju valjani i nadalje proizvode pravne učinke. Pobojnost pravnog posla izazvana činjenicom da je sklopljen na štetu vjerovnika da odstupa od standardnih oblika pobojnih poslova, među kojim razlikama da je ta da pravni posao gubi učinak samo prema tužitelju i samo u opsegu koliko je potrebno za ispunjenje njegove tražbine (čl. 70. Zakona o obveznim odnosima – NN br. 35/05, 41/08, 78/15; dalje: ZOO). Osim toga prvostupanjski sud navodi da je u konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj posve različit od zahtjeva koji bi tužitelj imao pravo isticati prema pravilima o pobijanju dužnikovih pravnih radnji, a i pravne posljedice poništenog pravnog posla da su različite od pravnog posla koji gubi učinak prema vjerovniku.

 

Nadalje prvostupanjski sud navodi da, sve i da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno pravilima o pobijanju dužnikovih pravnih radnji i kad bi takav tužbeni zahtjev bio osnovan, dio zahtjeva tužitelja da mu drugotuženik isplati iznos od 82.500,00 kn ne bi bio osnovan, budući da je takav zahtjev tužitelj postavio tek 24. listopada 2014. godine, a iz dokaznog postupka da proizlazi da je prvotuženik tijekom 2009. godine isplaćivao drugotuženiku novčane iznose i stoga da je protekao prekluzivni rok iz odredbe čl. 71. st. 1. ZOO-a.

 

U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim predmetni pravni posao tuženih prvostupanjski sud navodi da sve i da je prvotuženik tijekom 2009. godine darovao drugotuženiku iznos od 25.000,00 EUR-a i da se nije radilo o vraćanju zajma, prenošenje novaca od strane prvotuženika drugotuženiku da nije ništetno jer takvo raspolaganje zakonodavac ne propisuje kao razlog ništetnosti, već u tu svrhu su propisana pravila o pobijanju dužnikovih pravnih radnji te odbija i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

 

U odnosu na zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži donošenje presude kojom će se naložiti drugotuženiku isplatiti tužitelju iznos od 82.500,00 kn ističe da, sve i da je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnosti, tužitelj po toj osnovi nije aktivno legitimiran tražiti isplatu tog iznosa, već to pravo može ostvariti jedino putem instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji na štetu vjerovnika, no kako da je takav zahtjev postavljen tek 24. listopada 2014. godine, da je protekao prekluzivni rok iz čl. 71. st. 1. ZOO-a.

 

              Odluka o troškovima postupka prvostupanjskog suda temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

              U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da se odluka temelji na relevantnim provedenim dokazima te su za njeno donošenje izneseni jasni razlozi i presudu je moguće ispitati.

 

              U odnosu na žalbene navode tužitelja primarno valja istaknuti da je pobijanje institut obveznog prava koji pruža vjerovniku iz obveznog odnosa, u svrhu namirenja tražbine, pravo pobijati valjana imovinskopravna raspolaganja insolventnog dužnika, namirujući se iz nekih vrijednosti koje više nisu njegova imovina. Stoga, ako se uzme u obzir da je kod pobojnih pravnih poslova riječ o nevaljanim pravnim poslovima, a kod pobijanja pravnih radnji objekt pobijanja ne samo da ne mora biti pravni posao, nego i u slučaju kada se pobija pravni posao taj je pravni posao valjan te se pobijanje provodi radi nemogućnosti namirenja vjerovnikove tražbine te ovaj sud u cijelosti prihvaća stav prvostupanjskog suda, budući da tužbeni zahtjev koji svoj temelj ima u odredbama čl. 66. - 71. ZOO-a, ne može glasiti na poništenje ugovora/pravnog posla.

 

Dakle, u pravnoj primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima kojima je regulirano pitanje pobijanja dužnikovih pravnih radnji pravni posao između dužnika i treće osobe koji je predmet pobijanja se ne poništava već pobijanje ide samo za tim da se ograniči djelovanje pravnog posla i time otkloni štetni učinak u odnosu na vjerovnika.

 

              Pravilno je i stajalište prvostupanjskog suda da predmetni pravni posao, sve i da je sklopljen na štetu vjerovnika, nije ništetan. Pobijanje takvog ugovora, kako je već izneseno, uređeno je na poseban način odredbama čl. 66. - 71. ZOO. U smislu odredbe čl. 70. ZOO-a pobijani pravni posao dužnika i treće osobe nije pravno nevaljan, već on gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja.

 

Naime, sklapanje pravnog posla da bi se izbjegla prisilna naplata dugovanja prema svom vjerovniku, nije razlog ništetnosti, već se takav pravni posao sklopljen s trećima na štetu vjerovnika može pobijati samo prema odredbama čl. 66. – 71. ZOO-a jer u smislu odredbe čl. 70. ZOO-a pravni posao dužnika i treće osobe nije pravno nevaljan pa ni pobojan, već gubi učinak prema tužitelju i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih tražbina. To ne znači ujedno da se time isključuje tužiteljevo pravo za utvrđenje ništetnim predmetnog pravnog posla pa i na temelju odredbe čl. 273. st. 3. ZOO-a, no ne na temelju takvog činjeničnog supstrata koji je utvrđen u ovom postupku, a što predstavlja sadržaj zahtjeva iz odredbe čl. 66. st. 1. ZOO-a kojim je propisano da svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu bez obzira kada je nastalo može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Osim toga i pod pretpostavkom da bi se radilo o tužbenom zahtjevu koji bi bio postavljen sukladno čl. 66. – čl. 71. ZOO, prvostupanjski je sud pravilno primijenio i čl. 71. ZOO jer je tužba podnesena izvan zakonskih (prekluzivnih) rokova.

 

              Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužitelja, kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

              Točka V izreke prvostupanjske presude te rješenje sadržano u istoj, kao nepobijani, ostaju neizmijenjeni.

 

U Rijeci 15. ožujka 2017. godine