Broj: Gž-910/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

                            Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sucu toga suda Jasni Zubčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja L.M. OIB:….. iz Lj. II-tužitelja L.M. OIB:… iz K. III-tužitelja J.J. OIB:… iz O., IV-tužitelja V.R. OIB:… iz T. i V-tužitelja D.S. OIB:… iz L., svi zastupani po punomoćniku M.K., odvjetniku iz Z., protiv tuženice REPUBLIKE HRATSKE, OIB:…, Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6601/15-7 od 26. siječnja 2016., dana 20. ožujka 2017.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

                            Žalba tužene odbija se kao neosnovana, te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6601/15-7 od 26. siječnja 2016.

 

 

Obrazloženje

 

                            Pobijanom presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženoj da plati tužiteljima svakom iznos od po 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2014. godine pa do isplate, kao i da naknadi tužiteljima parnični trošak od 4.950,00 kn, u roku od 15 dana, dok je tužena odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovanim.

 

                            Protiv navedene presude žali se tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a slijedom toga i odluke o troškovima postupka, te predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se tužitelja odbije u cijelosti s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka tuženoj.

 

                            U odgovoru na žalbu tužitelji predlažu da se tužena sa žalbom odbije kao neosnovanom te da se u cijelosti potvrdi prvostupanjska presuda.

 

 

                            Žalba tužene nije osnovana.

 

                            Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu 5.000,00 kn s pripadajućim kamatama svakome, kao ispunjenje ugovorom preuzete obveze (ugovor o stipendiranju) koji je tužena zaključena s tužiteljima.

 

                            U tijeku postupka je utvrđeno:

 

-          da je svaki od tužitelja zaključio s tuženom 8. studenog 2013. Ugovor o stipendiranju prema kojem se tužena obvezala svakom od tužitelja isplatiti po 5.000,00 kn na ime stipendije za školsku godinu 2012./2013., te da će isplata uslijediti tijekom 2013. godine,

-          da je tužena 16. siječnja 2014. donijela odluke o poništenju dodjela stipendija te svakom od tužitelja poslala obavijest o jednostranom raskidu Ugovora o stipendiranju i

-          da tužena nije ispunila svoju obvezu iz Ugovora.

 

                 Prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenih činjenica pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključuje da je tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa svakom od tužitelja osnovan, a iz razloga valjano navedenih u pobijanoj odluci.

             

                            U žalbi tužena osporava navedeni zaključak prvostupanjskog suda tvrdeći da je Izjava o jednostranom raskidu Ugovora o stipendiranju posljedica poništenja odluke o dodjeli stipendija, a koja Odluka i Izjava su izrađene u formi općeg akta, te da su poništenjem Odluke o dodjeli stipendija raskinuti i svi ugovori o stipendiranju, koje okolnosti sud prvog stupnja nije uzeo u obzir.

 

                            Ovako istaknuti žalbeni navodi u cijelosti su neosnovani.

 

                            Ugovor o stipendiranju je po svojoj naravi ugovor obveznog prava koji je sklopljen temeljem odluke nadležnog tijela i nakon provedenog postupka natječaja. Kao takav podliježe pravilima obveznog prava, neovisno o činjenici što se radi o jednostranoobveznom ugovoru. Ovo se prije svega misli da se ne može jednostrano raskinuti temeljem Odluke o poništenju odluke o dodjeli stipendija, jer se ugovori obveznog prava raskidaju prema propisanom postupku (članak 369. Zakona o obveznim odnosima – NN 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO), dok eventualni akt kojim je neko tijelo odlučilo poništiti svoju raniju odluku ima učinke samo u odnosu na to tijelo.

 

                            Takav akt ne može dovesti do raskida i prestanka ugovora, a i činjenica da je donesen nakon roka u kojem je tužena trebala isplatiti tužiteljima iznos stipendije (do kraja 2013. godine), jasno ukazuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužena ne može naknadno izjaviti vjerovnicima da jednostavno raskida ugovor, zbog čega je pravilno udovoljeno tužbenom zahtjevu.

 

                            Tužena u žalbi pobija samo paušalno odluku o troškovima postupka, ne navodeći u čemu nalazi da je ista pogrešna, a ovaj drugostupanjski sud, prihvaćajući u cijelosti razloge prvostupanjskog suda  za donošenje odluke o troškovima postupka, zbog nepotrebnog ponavljanja tuženu upućuje na iste.

 

                            Zbog iznijetog valjalo je žalbu temeljem članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14) odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Požegi, na dan 20. ožujka 2017.