Broj: Gž-1946/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu Vesni Rist, u pravnoj stvari tužitelja S. I., OIB:…, iz Ž., zastupanog po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima iz S., protiv tuženika J. o. d.d. Z., OIB:…, iz Z., zastupanog po Odvjetničkom društvu G. & p. iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu posl.br. P1-1635/10 od 19. kolovoza 2016. godine, dana 22. ožujka 2017. godine,

p r e s u d i o    j e

              1. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se   p r e i n a č a v a   presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P1-1635/10 od 19. kolovoza 2016. godine u dijelu točke I izreke i u točki II izreke, i sudi:

              Tuženik J. o. d.d. Z. dužan je tužitelju S. I. nadoknaditi štetu u iznosu od 3.491,35 kn uz zateznu kamatu od 24. ožujka 2010. do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, sve ovo u roku od 8 dana.

              Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka od 7.922,50 kn uz zateznu kamatu od 19. kolovoza 2016. godine do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, sve ovo u roku od 8 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka od 1.209,00 kn uz zateznu kamatu od 19. kolovoza 2016. godine do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, sve ovo u roku od 8 dana, dok se tuženik odbija s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

              2. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P1-1635/10 od 19. kolovoza 2016. godine u dijelu točke I izreke kojom je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom na isplatu zatezne kamate od 24. prosinca 2009. do   23. ožujka 2010. godine.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženika  obveže nadoknaditi mu štetu u iznosu od 3.491,35 kn uz zateznu kamatu i nadoknaditi troškove predmetnog parničnog postupka (točka I izreke). Istom presudom tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka od 6.125,00 kn (točka II izreke).

              Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude iz žalbenih razloga čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. ZPP-a (bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava) i predložio da se prvostupanjska presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio osnovanost žalbenih razloga tužitelja i predložio da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

              Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu štete zbog nastale štete na njegovom motornom vozilu F. P. reg. oznake … do koje štete je došlo u prometnoj nesreći koja se je dogodila 24. prosinca 2009. godine.

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da se je 24. prosinca 2009. godine dogodila prometna nesreća u K. S. na raskrižju DC 8 i ulice, u kojoj prometnoj nesreći su učestvovali vozač vozila tužitelja F. P. reg. oznake …, vozač vozila osiguranika tuženika R. C. reg. oznake … i vozač vozila V. G. reg. oznake … (osiguranik E. o. d.d. Z.). U odnosu na nastanak prometne nesreće prvostupanjski je sud utvrdio da je vozač vozila tužitelja V. K. I. usporavala brzinu kretanja vozila zbog dolaska na  semafor kada je osiguranik tuženika vozeći iza vozila tužitelja brzinom od 80 km/h kočio zbog izbjegavanja naleta na vozilo tužitelja i skrenuo ulijevo (sjeverna prometna traka) kada je došlo do bočnog naleta vozila osiguranika tuženika na vozilo tužitelja (primarni nalet), a nakon čega je vozač V. G. (osiguranik E. o. d.d. Z.) koji se je kretao iza vozila osiguranika tuženika udario u vozilo tužitelja (sekundarni nalet). U odnosu na nastalu štetu na vozilu tužitelja prvostupanjski je sud utvrdio da je u primarnom naletu na vozilo tužitelja od strane vozila osiguranika tuženika nastala djelomična šteta vozila tužitelja, a da je sekundarnim naletom vozila osiguranika E. o. d.d. Z. nastala totalna šteta na vozilu tužitelja (7.753,35 kn). Opisana utvrđenja vezana za nastanak i dinamiku prometne nesreće prvostupanjski je sud utvrdio na temelju provedenog dokaznog postupka uključujući vještačenje po sudskom vještaku za strojarstvo, promet i motorna vozila K. N., dipl. ing. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi i da je E. o. d.d. Z. (osiguratelj vozila V. G. reg. oznake) tužitelju nadoknadio štetu na vozilu iz predmetne prometne nesreće u iznosu od 4.262,05 kn,  slijedom čega tužitelj podnesenom tužbom traži razliku naknade štete do štete koju predstavlja totalnu štetu vozila, odnosno 3.441,35 kn. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je totalnu štetu na vozilu tužitelja isključivo prouzročio vozač vozila V. G. (osiguranik E. o. d.d. Z.). Odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja uz opisano obrazloženje prvostupanjski je sud primijenio čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 - 78/15; ZOO/05), a odluku o troškovima parničnog postupka donio je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

Tužitelj je u žalbi istaknuo žalbeni razlog koji se odnosi na počinjenu bitnu povredu parničnog postupka, međutim, ne konkretizirajući istu pa odlučujući o takvom žalbenom razlogu primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud provedenim dokaznim postupkom i donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka iz citirane zakonske odredbe.

Daljnjim sadržajem žalbe tužitelj je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o nepostojanju odgovornosti osiguranika tuženika za predmetni štetni događaj. Vezano za ovaj žalbeni razlog naveo je da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prometnu situaciju u kojoj je osiguranik tuženika upravljajući vozilom brzinom od 80 km/h desnom stranom svojeg vozila udario u lijevi dio vozila tužitelja, koje ponašanje osiguranika tuženika je bilo suprotno pravilima u prometu, odnosno suprotno čl. 26. i čl. 28. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te da je pogrešno ocijenio i da je isključivo vozač V. G. (osiguranik E. o. d.d. Z.) prouzročio prometnu nesreću, budući da utvrđena prometna situacija i nastanak prometne nesreće potvrđuju da se radi o solidarnoj odgovornosti osiguranika tuženika (J. o. d.d. Z.) i osiguranika V. G. (E. o. d.d. Z.), zbog čega da je tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti uz primjenu čl. 1107. st. 3. ZOO/05.

Iz već prethodno opisanih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je do prometne nesreće došlo na način kada je osiguranik tuženika zbog nepridržavanja pravila potrebnog razmaka između vozila u nastojanju da izbjegne kontakt s vozilom tužitelja  desnom bočnom stranom vozila udario u vozilo tužitelja, čime je postupio suprotno čl. 109. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ br. 67/08, 48/10 i 74/11; ZSPC), kada je došlo do primarnog naleta na vozilo tužitelja, nakon čega je i vozilo V. G. (vozilo osiguranika E. o. d.d. Z.) udarilo u vozilo tužitelja (sekundarni nalet), a posljedica koje prometne nesreće je totalna šteta vozila tužitelja. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjskog suda proizlazi i da tuženik nakon utvrđene visine totalne štete po sudskom vještaku nije osporio tako utvrđenu visinu štete niti je predložio da se utvrdi visina štete na vozilu tužitelja nastala kao posljedica udara vozila njegovog osiguranika (primarni nalet na vozilo tužitelja), koja dispozicija tuženika je rezultirala nemogućnošću utvrđenja udjela u nastaloj šteti od strane osiguranika tuženika i osiguranika drugog vozila (osiguranika E. o. d.d. Z.).

Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti, zbog čega se u žalbenom postupku žalba ispituje kroz ograničene žalbene razloge (čl. 467. st. 1. ZPP), pa je ovaj sud o žalbi tužitelja mogao odlučivati samo kroz prosudbu primjene materijalnog prava i postojanja bitnih povreda parničnog postupka.

              Stoga je u opisanoj činjeničnoj i pravnoj situaciji koja se odnosi na vrstu spora (spor male vrijednosti), ograničenu dopuštenost ispitivanja žalbenih razloga, te obzirom na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda vezano za nastanak prometne nesreće i utvrđenu visinu štete na vozilu tužitelja, uključujući dispozicije tuženika u pravcu mogućeg utvrđivanja udjela njegovog osiguranika u nastaloj šteti, prihvaćanjem žalbe preinačena prvostupanjska presuda na način da je primjenom čl. 1107. st. 3. ZOO/05 tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi štetu na vozilu nastalu u navedenoj prometnoj nesreći.

              Citiranom zakonskom odredbom propisana je solidarna odgovornost u slučaju kada štetu zajednički prouzroče više osoba (nezavisno jedna od druge) u odnosu na koju štetu nisu utvrđeni udjeli štetnika. Opisanu prometnu nesreću u kojoj je nastala totalna šteta na vozilu prouzročili su i osiguranik tuženika i osiguranik trećeg vozila (primarnim i sekundarnim naletom) pa je pogrešan pravni zaključak prvostupanjskog suda o isključivoj odgovornosti vozača trećeg vozila (osiguranika E. o. d.d. Z.). Opisana činjenična situacija potvrđuje da su za totalnu štetu na vozilu tužitelja solidarno odgovorni i osiguranik tuženika i osiguranik trećeg vozila, time da je tuženik u okviru svojih procesnih dispozicija tijekom prvostupanjskog postupka ne osporavajući visinu štete isključio eventualno moguće utvrđenje udjela u prouzročenoj šteti, zbog čega je trebalo primijeniti čl.1107. st.3. ZOO/05 i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja.

              Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zatezne kamate ovaj sud je primijenio čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ 151/05, 152/14; ZOOP), kojim su, između ostalog, propisani rokovi i vrijeme izvršavanja obveze isplate naknade štete, time da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete oštećena osoba ima pravo na isplatu zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

              Tužitelj je postavljenim tužbenim zahtjevom za naknadu štete tražio i isplatu zatezne kamate od 24. prosinca 2009. godine, odnosno od dana prometne nesreće, međutim, tako postavljen zahtjev suprotan je prethodno citiranoj zakonskoj odredbi. Osim toga podnoseći tužbu ( 24. ožujka 2010. godine) tužitelj u okviru činjeničnih navoda tužbe nije naveo podatak o vremenu podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku niti je uz podnesenu tužbu dostavio dokumentaciju koja se odnosi na podnošenje odštetnog zahtjeva tuženiku, već je dostavio izvid štete na vozilu od 30. prosinca 2009. godine i odštetni zahtjev podnesen 1. siječnja 2010. godine, međutim, E. o. d.d., a ne tuženiku. Obzirom na opisanu činjeničnu situaciju tužitelju je primjenom čl. 12. ZOOP dosuđena zatezna kamata od vremena podnošenja tužbe, odnosno od 24. ožujka 2010. godine, dok je u odnosu na preostali zahtjev za isplatu zatezne kamate (od 24. prosinca 2009. – 23. ožujka 2010. godine) potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Odluka o visini stope zateznih kamata temelji se na čl.29. st.2. ZOO/05 i čl.2. st.1. ZPP-a prema kojem sud odlučuje u granicama zahtjeva tužitelja iz postavljenog tužbenog zahtjeva.

              Prihvaćanjem žalbe tužitelja primjenom čl. 166. st. 2. vezano za čl. 154. st. 1. i čl. 155. uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; Tarifa) tužitelju su dosuđeni troškovi predmetnog parničnog postupka, odnosno trošak sastavljanja tužbe od 24. ožujka 2010. godine 750,00 kn uz PDV (23%) 172,50 kn, trošak zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 23. svibnja 2012. godine 500,00 kn, 23. siječnja 2013. godine 250,00 kn, 22. travnja 2013. godine 250,00 kn, 9. listopada 2013. godine 250,00 kn, 3. veljače 2016. godine 500,00 kn, 31. ožujka 2016. godine 125,00 kn i 5. srpnja 2016. godine 500,00 kn, trošak sastavljanja podneska od 18. ožujka 2013. i 31. prosinca 2015. godine po 500,00 kn, trošak žalbe 625,00 kn, sve ovo uz PDV (25%) 1.000,00 kn i trošak plaćenog predujma za vještačenje 2.000,00 kn (Tbr. 7/1, 8/1, 9/1, 9/2, 9/5 i 42), što predstavlja trošak parničnog postupka od 7.922,50 kn, dok je tužitelj odbijen s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

              Budući da je tužitelj tijekom postupka povukao dio tužbe za iznos od 6.508,65 kn u odnosu na koju dispoziciju tužitelja je tuženik pristao uz zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka primjenom čl. 158. st. 1. vezano za čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a tuženiku su dosuđeni troškovi sastavljanja odgovora na tužbu 750,00 kn uz PDV (23%) 172,50 kn, trošak zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 23. svibnja 2012. godine 500,00 kn i 23. siječnja 2013. godine 250,00 kn uz PDV (25%) 187,50 kn, uz smanjenje navedenih iznosa troškova razmjerno dijelu povlačenja tužbe te je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka od 1.209,00 kn (Tbr. 7/1, 8/1, 9/1, 9/2 i 42), dok je tuženik odbijen s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

              Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a.

U Rijeci 22. ožujka 2017. godine