Broj: Gž-763/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Ankici Matić, u pravnoj stvari tužitelja O. državnog odvjetništva u K., OIB:….., K., protiv tužene M. S., OIB: ….. O., sada nepoznatog boravišta, zastupane po privremenoj zastupnici V. C., odvjetnici u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu broj P Ob-21/15-16 od 2. veljače 2017. godine, dana 27. ožujka 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu broj P Ob-21/15-16 od 2. veljače 2017. godine u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke presude na način da se sudi:

 

„Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 3.600,00 kn (tri tisuće šesto kuna) sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana na financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznos od 1.200,00 kuna počevši od 28. rujna 2010. godine; na iznos od 1.200,00 kuna počevši od 25. listopada 2010. godine te na iznos od 1.200,00 kuna počevši od 24. studenog 2010. godine, sve u roku od 8 (osam) dana. "

 

 

Obrazloženje

             

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici  da  tužitelju isplati iznos od 1.200,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 22. prosinca 2010. godine do isplate u roku od  15  dana (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tuženici naloženo da isplati iznos od 3.600,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke).

 

 

 

Protiv presude pravovremeno se žali tužitelj, pobijajući presudu u odbijajućem dijelu pod toč. II. izreke presude, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga iz odredbe članka 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu i time prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a u protivnom da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Žalba tužitelja je osnovana, iz drugih razloga, a ne onih navedenih u žalbi.

 

U žalbi tužitelj navodi kako prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru zastare nije uzeo u obzir kako je rješenje kojim je priznato pravo na privremeno uzdržavanje postalo pravomoćno 7. veljače 2011., pa da je tužba podnesena u roku od tri godine, te da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir niti da zastara ne teče dok traje roditeljsko pravo.

 

Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom presude utvrdio da se potraživanje tužitelja odnosi na isplatu uzdržavanja dano za kolovoz 2010. godine (isplaćeno 28. rujna 2010. godine), za rujan 2010. godine (isplaćeno 25. listopada 2010. godine) i za listopad 2010. godine ( isplaćeno 24. studenog 2010. godine), a koja potraživanja su u zastari prema roku iz članka 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - u daljnjem tekstu: ZOO), jer da je od pojedine isplate do podnošenja tužbe (9. prosinca 2013. godine) protekao trogodišnji zastarni rok.

 

Ispitujući presudu u pobijanom dijelu povodom žalbe tužitelja, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud ocjenjujući prigovor zastare neosnovanim pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

U ovom sporu radi vraćanja isplaćenih iznosa privremenog uzdržavanja s obzirom da je pokrenut 9. prosinca 2013. godine, dakle, prije stupanja na snagu Zakona o privremenom uzdržavanju („Narodne novine“, broj 92/14.), prema odredbi članka 38. st. 2. tog Zakona,  imaju se primijeniti odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11. i  25/13. - u daljnjem tekstu: ObZ).

 

Odredbom članka 244. st. 1. ObZ-a, fizička ili pravna osoba koja nije bila dužna uzdržavati, a snosila je troškove uzdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od onog koji je po ObZ-u bio dužan davati uzdržavanje, ako su učinjeni troškovi bili opravdani.

 

Prema odredbi članka 244. st. 3. ObZ-a, ako je troškove uzdržavanja djeteta snosio centar za socijalnu skrb u skladu s člankom 352. ObZ-a, tužbu protiv obveznika uzdržavanja podnijet će državno odvjetništvo.

 

Prvotno, rješenje C. za socijalnu skrb O. od 28. studenog 2006. godine kojim je priznato pravo na privremeno uzdržavanje postalo je pravomoćno 16. prosinca 2006., a ne 7. veljače 2011., kako tvrdi tužitelj, dok se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 235. toč. 2. ZOO-a o zastoju zastare između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, jer predmet spora nije potraživanje uzdržavanja, već regresni zahtjev O. d.o. prema tuženiku za povrat troškova uzdržavanja koje je snosio Centar za socijalnu skrb (verzijski zahtjev).

 

Nastavno na navedeno, pogrešan je pravni stav prvostupanjskog suda da potraživanje tužitelja predstavlja povremenu tražbinu koja zastarijeva u roku od tri godine (čl. 226. st. 1. ZOO-a), već se radi o verzijskom zahtjevu iz članka 244. st. 1. ObZ-a za povrat (jedne) naknade za isplaćeno uzdržavanje, za koji ObZ nije propisao poseban rok zastare, niti je ZOO-om propisan poseban rok zastare za regresna potraživanja, pa se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a, koja se računa od dana učinjene isplate.

 

Stav da potraživanje iz verzijskog osnova ne predstavlja povremenu tražbinu izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2007-2 od 21. studenog 2007. godine.

 

Budući da je u konkretnom slučaju Centar za socijalnu skrb mjesečne isplate privremenog uzdržavanja izvršio 28. rujna 2010. godine, 25. listopada 2010. godine i 24. studenog 2010. godine, za utvrditi da nije nastupila zastara za vraćanje isplaćenog uzdržavanja za mjesece kolovoz, rujan i listopad 2010. godine, budući da je tužba podnesena (9. prosinca 2013.) unutar zastarnog roka od pet godina.

 

Stoga je valjalo tuženici naložiti da plati i preostali utuženi iznos od 3.600,00 kuna, s kamatama tekućim od isplate pojedinog mjesečnog uzdržavanja, po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. ZOO-a, i to u roku od 8 dana, kako propisuje odredba članka 467. st. 5. ZPP-a.  

 

Slijedom navedenog, budući da je pobijanim dijelom presude materijalno pravo pogrešno primijenjeno, valjalo je na temelju odredbe članka 373. toč. 3. ZPP-a presudu u pobijanom dijelu preinačiti i riješiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 27. ožujka 2017. godine