Broj: Gž-323/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja H., OIB:…, protiv tuženice D. O. K. iz Z., OIB:…, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2017. godine poslovni broj P-2783/16, dana 29. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja H. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2017. godine poslovni broj P-2783/16.

 

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženoj D. O. K. platiti tužitelju iznos od 9.823,09 kn putem računa H., žiro-račun broj:…, model HR…, s pozivom na broj: …, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

              - na iznos od 2.323,09 kn od dana 20.08.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 2.500,00 kn od dana 18.09.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 2.500,00 kn od dana 19.10.2010.g. pa do isplate,

              - na iznos od 2.500,00 kn od dana 19.11.2010.g. pa do isplate,

prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Žalbu je protiv gornje presude izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda preinači.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u kojem pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8. i 9. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje - ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl.365. st.2. u svezi čl. 467. st.1. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi, jer presuda nema proturječnosti ili pak nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Naime, svoju odluku sud detaljno obrazlaže time:

- da je uvidom u rješenje H. od 20. studenog 2012. godine koje je postalo pravomoćno 13. prosinca 2012. godine i izvršno 27. studenog 2012. godine utvrđeno da je tuženici obustavljeno s danom 23. kolovoza 2009. godine pravo na dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju. Uvidom u obračun isplaćenih i pripadajućih novčanih naknada utvrđeno je da se radi o naknadama isplaćenim u razdoblju od početka srpnja do 31. listopada 2010. godine,

- da je odredbom čl. 138. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 80/13) propisano da je Zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne, odnosno fizičke osobe: 1. ako je šteta nastala zato što nisu dani podaci ili što su dani neistiniti ili netočni podaci o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili opseg prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, 2. ako je isplata izvršena na temelju neistinitih ili netočnih podataka navedenih u prijavi o stupanju radnika na rad, 3. ako je isplata izvršena stoga što nije podnesena prijava o promjenama koje utječu na gubitak ili na opseg prava radnika, odnosno prijava o istupanju radnika s rada ili ako je prijava podnesena poslije propisanog roka i 4. ako je šteta nastala podnošenjem prijave na obvezno zdravstveno osiguranje na temelju zaključenog ugovora o radu čija svrha nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom, već isključivo ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja,

- da prema odredbi članka 147. istog Zakona tražbine naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Rokovi zastare tražbina naknade štete u smislu odredbi ovoga Zakona počinju teći: 1. u slučajevima iz članka 135. i članka 138. stavka 1. istoga Zakona, od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu, 2. u slučajevima iz članaka 137. i 139. istoga Zakona, od dana kada je postalo ovršnim rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz sredstava Zavoda i 3. u ostalim slučajevima kada se zahtijeva naknada za pojedina isplaćena davanja iz članka 142. ovoga Zakona, od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja. U konkretnom slučaju rješenje kojim je utvrđeno da tuženici naknada pripada do 23. kolovoza 2009. godine postalo je pravomoćno dana 13. prosinca 2012. godine te od toga dana počinje teći rok zastare tražbine tužitelja,

- da se u konkretnom slučaju radi o tražbini naknade štete, pa se rokovi za zastaru određuju prema odredbi čl. 230. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine broj 35/05, 41/08, 125/11, i 78/15, dalje - ZOO) po kojoj tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 27. (ispravno 22.) travnja 2016. godine te zastara za predmetno potraživanje počela teći 13. prosinca 2012. godine kao dana pravomoćnosti rješenja to je do podnošenja tužbe proteklo više od tri godine pa je tražbina tužitelja u ovoj pravnoj stvari zastarjela.

Navedenu primjenu materijalnog prava prihvaća ovaj sud, u smislu čl.375. st.5. ZPP-a, s time da se sud trebao pozvati na identične odredbe čl.112. do 123. tada važećeg Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 150/08 do 80/13), dok žalitelju u odnosu žalbene prigovore, koji se u bitnome svode na tvrdnju da je nepravilno prvostupanjski sud prihvatio prigovor zastare, valja kazati da je citirani zakon lex specialis koji propisuje samo naknadu štete, a kada bi se pored štete radilo i o sjecanju bez osnove iz čl.1111. ZOO-a također je nastupila zastara jer je protekao petogodišnji rok iz čl.225. ZOO-a budući zastarijevanje tog potraživanja počinje teći, po tom općem zakonu, od trenutka kada se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika (v. primjerice odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 421/1992), a ne od pravomoćnosti citiranog upravnog rješenja, kako se to pogrešno sugerira u žalbi dok iz spisa predmeta proizlazi da je zadnji nepripadajući iznos tuženici isplaćen u studenom 2010. godine, a kako je tužba podnesena 22. travnja 2016. godine to znači protekom i navedenog petogodišnjeg roka.

Slijedom navedenog obrazloženja valjalo je temeljem čl.368. st.1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude, dok je odluka o trošku žalbenog postupka u smislu čl.166. st.1. ZPP-a izostala, jer tužitelj nije popisao trošak sastava žalbe.

 

U Zadru, 29. ožujka 2016. godine.