Broj: Gž-1355/16

R E P U B L I K A     H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari tužitelja H.Š., zastupan po punomoćnici I.Z.H., dipl. iur. djelatnici kod tužitelja, protiv tuženika: 1) K. d.o.o. iz B., zastupano po punomoćniku I.R., odvjetniku u B., 2) G.B., zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku M.R., odvjetniku u Z. i 3) C. d.o.o., zastupanog po direktoru, a ovaj po punomoćniku L.B., odvjetniku u B., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja, tuženika pod 2) te tuženika pod 3) protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2739/09 od 1. rujna 2014. godine, dana 29. ožujka 2017. godine,

r i j e š i o j e

              Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2739/09 od 1. rujna 2014. godine i predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka tuženika pod 3) C. d.o.o. odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Nalaže se tuženicima ad. 2) G.B. i ad. 3) C. d.o.o., da solidarno isplate tužitelju iznos od 19.763,94 kune, na ime počinjene štete sa pripadajućim kamatama od 14% počev od dana 03. listopada 2008. godine pa do isplate, kao i naknade troškove postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope H.N.B., koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, za pet postotnih poena."

              Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

I. U odnosu na tuženika ad.1) K. d.o.o., tužba se odbacuje.

II. Utvrđuje se da je dana 15. lipnja 2014. godine povučena tužba u dijelu u

kojem tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 13.902,34 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku ad.1) K. d.o.o. parnični trošak u iznosu od 9.462,50 kuna."

              Protiv citirane presude tužitelj je podnio žalbu ističući da su mu istom dosuđeni troškovi postupka, međutim, sud prvog stupnja da je propustio naznačiti iznos troškova tužitelja koje je ovaj pismeno predao na raspravi i to u iznosu od 7.980,00 kn. Stoga predlaže da sud prvog stupnja donese nadopunu presude kojom se tužitelju određuju parnični troškovi u navedenom iznosu.

              Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik pod 2) G.B. (dalje: tuženik pod 2)) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je tužitelj sukladno čl. 1047. st. 2. Zakona o obveznim odnosima trebao dokazati kako izgradnja kanalizacijskog sudstava predstavlja djelatnost od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete za šumsko zemljište i šumsku sastojinu te zatražiti od suda da naredi naručitelju i izvođaču radova poduzimanje odgovarajućih mjera za sprječavanje nastanka štete. Tužitelj kao trgovačko društvo ima prava i obveze sukladno Zakonu o šumama, u konkretnom slučaju isti gospodari predmetnim zemljištem, upoznat je s namjerom izvođenja radova, trasom izvođenja radova, nijemo promatra višemjesečno izvođenje radova i dovršetak građevine koja služi javnim potrebama (kanalizacijski sustav), te naknadno obračunava štetu za samoniklu vegetaciju, a što se ističe radi vrednovanja potpuno pasivnog ponašanja tužitelja u smislu navedene zakonske odredbe. Stoga je prvostupanjski sud trebao utvrditi što predstavlja tzv. uobičajenu štetu, odnosno što predstavlja prekomjernu štetu, s tim što se osobito ističe da se sukladno planu gospodarenja GJ F. predmetna čestica nalazi u odjeljku za koji nisu predviđeni nikakvih uzgojni radovi u smislu podizanja sastojine, već je podizanje šumske sastojine prepušteno prirodnom uzgoju (tzv. samonikla vegetacija). Smatra da je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, osobito nisu uzeti u obzir zaključci sa sastanka za pripremu za realizaciju izgradnje kanalizacijskog sustava biogradske rivijere održane 19. studenoga 2002. godine na kojemu je zaključeno da je "rješavanje imovinsko-pravnih odnosa obveza jedinica lokalne uprave na dijelovima sustava unutar njihovih granica."

              Žalbu protiv citirane presude izjavio je i tuženik pod 3) C.d.o.o. (dalje: tuženik pod 3)) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako tužitelj, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao ni osnov ni visinu štete. Stajalište sudske prakse je da je o takvoj šteti riječ "kada zbog poduzetih radova dođe do smanjenja vrijednosti objekta, uništenja objekta odnosno njegovih dijelova, nasada, odnosno takvih oštećenja koja prelaze uobičajene granice jer zahtijevaju sanaciju", a tužitelj takvu štetu nije dokazao, posebno imajući u vidu da se radi o samonikloj makiji, koja se i bez ponovne sadnje sama obnavlja i raste. Tuženik pod 3) da nije obavljao nikakvu protupravnu radnju (postoji suglasnost tužitelja, odnosno odluka i o služnosti u korist G.B.) te je upravo suprotno ovaj tuženik obavljao općekorisnu radnju na dobrobit i povećanje razine života društva za koje radnju je dobivena dozvola nadležnog upravnog tijela, te sve i da je počinio štetu trećoj osobi da ima nadoknaditi štetu koja prelazi normalne granice (prekomjernu štetu), koja u postupku uopće nije utvrđivana. Naglašava da je za predmetnu nekretninu donesena odluka o osnivanju služnosti uz naknadu tužitelju od 61.680,80 kn, koja sadržava i "naknadu za sastojinu" kao i "vrijednost opće korisnih funkcija šuma", dok je iz vještačenja od 26. srpnja 2013. godine vidljivo da je isti procijenio ukupnu štetu za te dvije vrijednosti u iznosu od 19.763,94 kn pa je očito da navedena služnost već sadrži naknadu za sastojinu, kao i vrijednost općekorisnih funkcija šuma. Tužitelj nije postupao sukladno čl. 1047. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, iako je bio upoznat s namjerom izvođenja radova, kao i njezinom trasom i izgradnjom kanalizacijskog sustava niti je tužitelj tražio zaustavljanje izgradnje pri tome pasivno promatrajući izgradnju. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ističe i da je uslijedila pogrešna odluka o troškovima postupka, jer je tužitelj na ročištu od 18. lipnja 2014. godine povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos veći od 10.000,00 kn sa kojim povlačenjem se tuženik pod 3) suglasio. Pogrešno da je sud prvog stupnja odredio da se na presuđeni iznos ima platiti kamata od 14% počev od 3. listopada 2008. godine pa do isplate, jer se zna da je kamatna stopa promjenjiva, a pored toga smatra da ista nije imala teći od tog dana, a tužitelj da nije dokazao početak njezina tijeka. S obzirom da je sud prvog stupnja cijenio samo pojedine dokaze, time da je pogrešno primijenio čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravne odluke u predmetu, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. navedenog Zakona.

              Žalbe su osnovane.

              Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženici pod 2) i 3) na ime šumske štete, koju su počinili i to tuženik pod 2) u svojstvu investitora, a tuženik pod 3) u svojstvu izvođača radova prilikom iskapanja kanala, isplate ukupan iznos od 19.763,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 3. listopada 2008. godine pa do isplate.

              Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da su tijekom postupka dokazane sve pravno relevantne činjenice vezane za nastalu štetu na način da je šteta počinjena, da su štetu počinili tuženici pod 2) i 3) prilikom probijanja trase za izradu cjevovoda kanalizacijskog sustava u dužini od 320 m, prosječne širine 15 m, te da je utvrđena visina štete provedenim šumarskim vještačenjem, slijedom čega je sukladno čl. 59. Zakona o šumama ("Narodne novine", broj 140/05 i 82/06 – dalje: ZŠ) udovoljio tužbenom zahtjevu u cijelosti u odnosu na te tuženike. Pri tome smatra da činjenica što je naknadno od strane VRH, donesene odluka o osnivanju služnost  u korist tuženika pod 2) za zahvat u prostoru (izgradnja dijela kanalizacijskog sustava na čest. br. 615/2 k.o. F.) ne oslobađa tuženike pod 2) i 3) obveze na naknadu štete tužiteljici, budući da je odluka donesena 5. svibnja 2009. godine, dakle, nakon počinjene šumske štete i jer naknada štete koju tužiteljica potražuje u predmetnom postupku ne predstavlja identičnu naknadu koja se plaća u slučaju zaključivanja ugovora o osnivanju prava služnosti na šumskom zemljištu, budući da ZŠ i Pravilnik o uređivanju šuma ("Narodne novine", broj 121/97) prave razliku između ovih dviju naknada.

              Prvenstveno je za istaći da je izričitom odredbom čl. 1108. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO) propisano da naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u izvođenju tih radova, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud u smislu navedene zakonske odredbe u konkretnom slučaju utvrdio postojanje solidarne odgovornosti tuženika pod 2), kao naručitelja, i tuženika pod 3), kao izvođača radova.

              Budući da iz utvrđenja u predmetu nedvojbeno proizlazi da je predmetna šteta nastala u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju je dobiveno odobrenje nadležnog tijela, to tužitelj u smislu odredbe čl. 1047. st. 3. ZOO može zahtijevati samo naknadu štete koja prelazi uobičajene granice (prekomjerna šteta).

Dakle, na situaciju u kojoj je izvor opasnosti obavljanje općekorisne djelatnosti na temelju dozvole nadležnog tijela ne primjenjuje se opća odredba o odgovornosti za štetu iz čl. 1045. ZOO, već specijalna odredba iz čl. 1047. st. 3. istoga Zakona.

              Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda i po stajalištu sudske prakse o prekomjernoj šteti je riječ kada zbog poduzetih radova dođe do smanjenja vrijednosti objekta, uništenja objekta, odnosno njegovih dijelova, uništenja nasada odnosno kod nastanka takvih oštećenja koja prelaze uobičajene granice jer zahtijevaju određenu sanaciju.

              U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je izveo dokaz vještačenjem po vještaku šumarske struke koji je sukladno nalogu suda prvog stupnja popisao i obračunao štetu nastalu izvođenjem spornih radova, a sud prvog stupnja na temelju takvog nalaza i mišljenja donio pobijanu odluku. Međutim, niti iz naloga koji je sud prvog stupnja dao vještaku (utvrditi štetu i njenu visinu), a niti iz nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke ne može se zaključiti je li sud prvog stupnja nastalu štetu ocjenjivao kroz odredbu čl. 1046. ZOO, dakle, kao običnu štetu ili kroz odredbu čl. 1047 st. 3. istoga Zakona.

              Ovo stoga jer iz pobijane presude nije jasno radi li se o oštećenjima, odnosno uništenju nasada na trasi za izradu cjevovoda kanalizacijskog sustava ili je zbog poduzimanja radova (općekorisnih) na toj trasi došlo do oštećenja, odnosno uništenja nasada i nastanka takvih oštećenja koja zahtijevaju sanaciju koja se nalaze u bližoj ili daljnjoj okolici u odnosu na mjesto poduzimanja radova, jer bi se u tom slučaju radilo o prekomjernoj šteti u smislu čl. 1047. st. 3. ZOO.

              Stoga je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koju ovaj drugostupanjski sud, po odredbi čl. 365. st. 2. istoga Zakona, pazi o službenoj dužnosti.             

              Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, ukinuti pobijanu presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu radi održavanja glavne rasprave, a posljedično i odluku o troškovima postupka, budući da je ista nerazumljiva i ne može se ispitati.                         

              U nastavku postupka sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu u postupanju te će utvrditi odlučne činjenice u sporu stranaka i to je li povodom spornih radova nastala prekomjerna šteta tužitelju te ukoliko je nastala utvrditi njenu visinu te o tužbenom zahtjevu tužitelja donijeti novu odluku, kao i odlučiti o troškovima postupka.

              Odluka o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

              Rješenje suda prvog stupnja, koje se ne pobija žalbom, ostaje neizmijenjeno.

U Zadru 29. ožujka 2016. godine