Broj: Gž-328/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Darka Lupi, predsjednika vijeća, dr. sc. Vlade Skorupa, suca izvjestitelja i člana vijeća te Barbare Bosner, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: G. R., zastupanog po punomoćnicima iz Z. odvjetničkog ureda V. K., E. B., M. H., I. R., B. P., S. P. i N. K., protiv tuženika: Ž. N. iz R., zastupanog po punomoćniku G. M. odvjetniku iz R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u  Rijeci, poslovni broj: P-841/2013 od 30. listopada 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-841/2013 od 30. listopada 2013. godine.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom i to tč. I. izreke, odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj predlaže da se proglasi nedopuštenom ovrha po prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja protiv njega kao ovršenika, a vodi se pred sudom prvog stupnja pod posl.br.Ovr-2098/10.

 

Narednom tč. 2. izreke nalaže se tužitelju da nadoknadi trošak parničnog postupka tuženiku u iznosu od 3.950,00 kn, u roku od 15 dana

 

Protiv te presude žalbu pravovremeno podnosi tužitelj pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge propisane odredbom čl.353. st.1. čt.1.-3. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13.,u nastavku: ZPP).

 

U žalbi se suprotstavlja stajalištu suda prvog stupnja o tome da prijeboj o ovoj pravnoj stvari nije dopušten jer tvrdi da je izjavljen nakon pokretanja ovršnog postupka, a prije toga pokušao ga je tuženiku dostaviti poštom kao preporučenu pošiljku, što međutim nije uspio jer je tuženik odbijao primiti poštu. Žalitelj ne čini spornim da tuženiku prije pokretanja ovršnog postupka nije uspio dostaviti izjavu o prijeboju no učinio je to uz žalbu protiv rješenja o ovrsi, zbog čega je i upućen na pokretanje ovog parničnog postupka.

 

Osim toga, sve ni kada ne bi bilo dovoljno da izjava o prijeboju bude upućena tuženiku, već da ju on treba i primiti, s čime se žalitelj očito ne slaže, upire na sadržaj odredbe čl. 297. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.  35/05., 41/08. i 125/11., 78/15. - u nastavku ZOO), uz tvrdnju da je tuženikovo odbijanje primitka pošte, a time i izjave o prijeboju koja mu je upućena, protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je na taj način onemogućio žalitelja u ostvarenju zakonskog uvjeta.

 

Žalitelj zauzima stajalište da su svi zakonski uvjeti za prijeboj ispunjeni, da je time tražbina tuženika prestala i da je stoga ovrha, koju je tuženik pokrenuo pred prvostupanjskim sudom, nedopuštena.

 

Predlaže da se žalba usvoji tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava osnovanost svih žalbenih navoda tužitelja i potvrđuje da mu izjava o prijeboju nije nikada dostavljena. Na tu okolnost ističe da je žalitelj imao na raspolaganju niz drugih mogućnosti dostave koje je mogao iskoristiti, osim putem pošte, ali to nije učinio.

Tuženik predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

 

Prvostupanjski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđuje da je tuženik kao  ovrhovoditelj, protiv tužitelja kao ovršenika podnio prijedlog za ovrhu temeljen na pravomoćnoj presudi Posl.br.P-3219/06 od 1. prosinca 2008. godine kao ovršnoj ispravi, povodom kojeg je doneseno rješenje Posl.br.Ovr-2098/10. Time je naloženo ovršeniku (G. R.) da plati ovrhovoditelju (Ž. N.) parnični trošak u iznosu od 3.572,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom počev od 1. prosinca 2008. godine, kao i to da je rješenjem od 8. rujna 2011. godine ovršenik upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe u ovom ovršnom predmetu nedopuštenom zbog razloga propisanih čl. 46. st. 1. tč. 9. Ovršnog zakona, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja.

 

Uz to, prvostupanjski sud drži utvrđenim da je G. R. kao ovrhovoditelj, protiv Ž. N. kao ovršenika, podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci Posl.br.P-820/02  kojom je tuženi kao ovršenik obvezan tužitelju kao ovrhovoditelju isplatiti iznos od 69.370,94 kn s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose zakupnine za razdoblje od srpnja 1996. do lipnja 1997. godine, odnosno da je o tome doneseno rješenje o ovrsi 30. ožujka 2010. godine.

 

Iz Izjave o prijeboju broj 445/2010 sud nalazi utvrđenim da je tužitelj stavio u prijeboj svoje potraživanje utvrđeno u presudi (istog suda) Posl.br.P-1977/05 glavnicu, parnični trošak i zatezne kamate, u ukupnom  iznosu od 273.815,17 kn i utvrdio da je obveze tuženika iz presude Posl.br.P-820/092 i Ovr-1039/10 i presude Posl.br.P-1977/05 u ukupnom iznosu od 422.411,68 kn, odnosno, utvrdio je da tuženik duguje tužitelju iznos od 148.596,51 kn. 

 

Polazeći od utvrđenja da tuženik nije primio tu Izjavu o prijeboju i da je ona dostavljena tuženiku tek tijekom ovršnog postupka, prvostupanjski sud polazi od stajališta da u ovršnom postupku nije dopušteno isticati prigovor prijeboja, nakon čega onda slijedi zaključak da tražbina tužitelja nije prestala i da tužitelj ne može, u smislu odredbe čl. 48. st. 1. tč. 5. Ovršnog zakona, tražiti da sud utvrdi kako ovrha određena u postupku pod Posl.br.Ovr-2098/10 nije dopuštena.

 

U konačnici sud utvrđuje da u trenutku pokretanja ovršnog postupka tražbina tuženika u odnosu na tužitelja, u iznosu od 3.572,00 kn zajedno s troškovima ovršnog postupka u iznosu od 815,00 kn, a sve s pripadajućim zateznim kamatama, temeljeno na pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Rijeci Posl.br.P-820/02, nije isplaćena i da prije pokretanja ovršnog postupka tuženik nije primio Izjavu o prijeboju broj 445/2010 od tužitelja pa stoga zaključuje da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

 

Odlučujući u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći istovremeno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 365. st. 2. ZPP-a, a u svezi čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. , 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, prema stajalištu ovog suda cjelokupna kronologija dokaznog postupka ukazuje na to da je prvostupanjski sud naveo opravdane razloge koji se u cijelosti prihvaćaju, odnosno da je pravilno utvrdio sve relevantne i odlučne činjenice te na njih primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev pri čemu nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz navedenog čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao niti one na koje žalitelj upire u žalbi.

 

Pravna priroda prijeboja definirana je normativnim sadržajem čl. 195. i 196. ZOO-a, prema kojem dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

 

U pravu je sud prvog stupnja kada citira pravno stajalište da se u ovrsi ne može isticati prigovor prijeboja, jer je upravo zbog toga tužitelj, kao dužnik iz ovršnog postupka, upućen na ovu parnicu, gdje se trebaju raspraviti sve okolnosti vezane uz taj prigovor, a naročite one koje se odnose na ispunjenje zakonom propisanih uvjeta za nastajanje i nastupanje učinaka takvog prijeboja. Jedna od tih pretpostavki je i izjava dužnika, obzirom da se ovdje ne radi niti o ugovornom niti o zakonskom prijeboju, a pogotovo ne sudskom prigovoru radi prebijanja (koji je usput rečeno bitno različit od građanskopravnog prijeboja, obzirom da su oni kontradiktorni jedan drugom i imaju različite pravne posljedice) već jednostranoj izjavi tužitelja kao ovršenika, koja mora biti dostavljena vjerovniku (zapravo tuženiku u ovom postupku) da bi mogao nastupiti njegov retroaktivni učinak. Ovdje nije riječ o suglasnosti volja vjerovnika i dužnika  niti o tome kada su se ispunili uvjeti za to, već je li prijeboj nastao, a za to je preduvjet izjava jedne strane drugoj da se vrši prijeboj.

 

Ključno gledište prvostupanjskog suda, o tome da takva izjava tuženiku nije dostavljena, jer ju tuženik kao vjerovnik nije prije pokretanja ovršnog postupka dobio, žalbom nije dovedeno u pitanje. To što mu je ona dostavljena tek kao prilog uz žalbu protiv rješenja o ovrsi koja je protiv tužitelja kao ovršenika određena, nije od utjecaja na izneseno stajališta ovog suda drugog stupnja. Za potpuni i pravi učinak, prestanak međusobno postojećih obveza stranaka, što bi onda moglo imati utjecaja na postojanje tražbine tuženika (kao vjerovnika iz ovršnog postupka) i dovesti u pitanje osnovanost njegovog prijedloga za ovrhu, nužno je da su pretpostavke za prijeboj ostvarene do trenutka podnošenja tog ovršnog prijedloga.

 

Kako je i zašto tuženik odbijao (izbjegavao kako to tvrdi žalitelj) primiti poštu, kao niti to je li se pri tome rukovodio načelom (ne)savjesnosti, ostaje tek nedokazana tvrdnja žalitelja koja ne mijenja činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja vezana uz određenje značaja izjave o prijeboju i važnosti upoznavanja suprotne strane s njezinim sadržajem, poglavito zbog toga jer ona ne zahtijeva nikakvu suglasnost volja vjerovnika i dužnika. Stoga, ako suglasnost suprotne strane, kod jednostranog prijeboja nije potrebna, onda je potrebno da ona bude barem upoznata s njezinim sadržajem, jer nakon toga  nastupa presumpcija da je prijeboj nastao u trenutku kada su se stekli uvjeti za to i da tražbina više nema.

 

Dakle, točno je da tužitelj ne izjavljuje nikakav prijeboj tuženiku u ovrsi, ali je točno i to da ovrha nije nedopuštena, jer tražbina iz ovršne isprave nije prestala prije podnošenja prijedloga za ovrhu.

 

Žalba nije osnovana niti u dijelu kojim se dovodi u pitanje pravilnost odluke o troškovima postupka, pa je stoga prvostupanjsku presudu trebalo potvrditi i u tom dijelu.

 

Kako na opisani način nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci, 5. travnja 2017. godine