Broj: Gž-85/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Bruni Frankoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz N. V., OIB ..., zastupanog po punomoćnici A. H., odvjetnici iz R., protiv tuženika K. B. iz K., OIB ..., zastupanog po punomoćniku I. U., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici poslovni broj P-1622/15 od 3. rujna 2015., dana 10. travnja 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici poslovni broj P-1622/15- od 3. rujna 2015.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I izreke, kao neosnovan odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 35.276,30 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude.  Ujedno je u točki II izreke tužitelju naloženo naknaditi tuženiku nastale troškove parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 kn.

 

Protiv ove presude  žalbu, pravovremeno, podnosi  tužitelj. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine " broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), ističući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Smatra da su razlozi pobijane presude nejasni u dijelu u kojem kao osnovan prihvaća prigovor zastare tuženika ocjenom izdanih računa od strane obrta M. P. u vlasništvu K. P. prema obrtu B. a koji uopće nisu stranke u ovom postupku. Osim toga, ističe da prvostupanjski sud ničim ne obrazlaže prigovor promašene pasivne procesne legitimacije, iako kao osnovan prihvaća njegov prigovor zastare. Nadalje, ukazuje i da je nejasna prvostupanjska presuda u dijelu u kojem citira odredbu čl. 101. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). Smatra da je o osnovanosti prigovora zastare trebalo odlučiti u odnosu na činjenicu kada je tužitelj preuzeo dug tuženika, a ne od dana dospijeća računa, kako to pogrešno čini prvostupanjski sud. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do prekida zastare, slijedom čega smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o zastari novčane tražbine tužitelja, pri tomu ukazuje i na iskaze saslušanih svjedoka.

 

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao osnovan prihvati njegov tužbeni zahtjev i tuženika obveže naknaditi mu troškove postupka.

 

Sa  žalbom  tuženika postupljeno je na temelju odredbi čl.359. st. 1. ZPP.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, radi čega, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, radi čega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 35.276,30 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom utemeljen na tvrdnji tužitelja da je temeljem ugovora od 27. travnja 2012., sklopljenog s K. P., vlasnikom obrta M. P. preuzeo dospjeli dug tuženika, koji je ovaj imao prema K. P., kao vlasniku navedenog obrta na ime isporučenog mesa za potrebe obrta B. u vlasništvu tuženika, a koji dug je tužitelj i podmirio tijekom 2012.

 

              Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP):

 

-          da je tuženik prema obrtu M. P. u vlasništvu K. P. imao nepodmirenu i dospjelu obvezu u iznosu od 35.276,30 kn, a prema računu broj: 28 od 4. srpnja 2008., koji je dospio 28. listopada 2008. i računu broj: 49 od 15. listopada 2008. koji je dospio 30. listopada 2008;

-          da je 27. travnja 2012. između K. P., kao vlasnika obrta M. P. i tužitelja S. P. sklopljen ugovor kojim je tužitelj preuzeo dug (dospjelu i nepodmirenu tražbinu), koji je tuženik, kao vlasnik obrta za ugostiteljstvo B. imao u odnosu na K. P., kao vlasnika M. P. je o tomu tuženik obaviješten 26. studenog 2014.;

-          da je tužitelj tijekom 2012. podmirio ovu novčanu tražbinu;

-          da je tuženik istaknuo prigovor zastare ove novčane tražbine.

 

Prvostupanjski sud je temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, kao neosnovan odbio zahtjev tužitelja, zaključujući da je nastupila zastara ove novčane tražbine (čl. 228. ZOO), obzirom da je od dospjelosti svakog pojedinog računa za isporuku robe (mesa) tuženiku pa do podnošenja tužbe 11. ožujka 2015. protekao zakonski rok od tri godine u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina, a osim toga da je računajući od tada (dospjelosti navedenih računa) pa do podnošenja tužbe protekao i objektivni rok od pet godina (čl. 225. ZOO), sve obzirom na utvrđenu činjenicu da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare (čl. 240. ZOO).

 

Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ovakva činjenična utvrđenja za koja je prvostupanjski sud dao ovom sudu jasne, logične i napose uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni sam žalitelj izjavljenom žalbom, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a posljedično tomu i pravilnu primjenu materijalnog prava. 

 

Odredbom čl. 90. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ispunjenja tuđe obveze, svaki ispunitelj može ugovorom ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svim ili samo s nekim ugovorenim pravima.

 

Na temelju odredbe čl. 101. ZOO propisano je da ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obvezu pored dužnika.

 

Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, ocjena je i ovog suda da je ugovorom sklopljenim između tužitelja i K. P., kao vlasnika obrta M. P. od 27. travnja 2012. zapravo došlo do pristupanja dugu dužnika K. B., vlasnika ugostiteljskog obrta B. a ispunjenjem te njegove obveze (plaćanjem dugovane tražbine) i do ugovorene personalne subrogacije, osnovom koje je potraživanje ranijeg vjerovnika (K. P.), prešlo na tužitelja, kao ispunitelja tuženikove obveze.

 

Međutim, time nije i prekinuta zastara ove novčane tražbine, već je tužitelj stupio u onaj isti pravni odnos koji je raniji vjerovnik (K. P.) imao u odnosu na tuženika, radi čega i potraživanja iz takvog odnosa zastarijevaju u istom onom roku u kojem zastarijevaju takve obveze ranijih sudionika tog pravnog odnosa – u konkretnom slučaju u roku od tri godine (čl. 228. ZOO), računajući taj rok od dospijeća svakog pojedinog računa pa do trenutka utuženja, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

Osim toga, računajući od dospijeća svakog pojedinog računa ranijeg vjerovnika pa do utuženja protekao je i opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO), pa je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan zaključujući da je nastupila zastara ove njegove novčane tražbine.

 

Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da tuženik nikada nije priznao  postojeći dug, zbog čega u konkretnom slučaju nije ni došlo do prekida zastare (čl. 240. ZOO), a niti je do njezina prekida došlo, kako to pogrešno smatra žalitelj, sklapanjem navedenog ugovora od 27. travnja 2012., jer tužitelj, kao treća osoba koja je pristupila dugu ne može takav dug priznati u ime tuženika, a niti to može učiniti njegovim ispunjenjem, obzirom da tuženik na to nikada nije niti izrekom, a niti posredno to pristao, radi čega je žalba tužitelja neosnovana i u ovom dijelu.

 

Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio ni one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, kao ni one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl.368. st.1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

 

Pula - Pola, 10. travanj 2017.