Broj: Gž-54/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Kseniji Dimec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o. Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., protiv tuženika J. C. iz H. L., OIB …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva S. i p. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Povrv-1540/2015-9 od 28. kolovoza 2015. godine, dana 18. travnja 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Povrv-1540/2015-9 od 28. kolovoza 2015. godine, u točkama I. i II. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.639,02 kn s pripadajućim kamatama i da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn i parnični trošak u iznosu od 2.643,75 kn.

 

Protiv točke I. i II. izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

                                                       

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 7.639,02 kn s osnove pruženih telekomunikacijskih usluga za razdoblje od srpnja 2013. godine do veljače 2014. godine.

 

Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje da su  parnične stranke sklopile ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa dana 16. srpnja 2013. godine na neodređeno vrijeme, s klauzulom obveznog minimalnog trajanja od 24 mjeseci, time da se tuženik obvezao u slučaju ranijeg raskida ugovora platiti mjesečnu naknadu za preostalo razdoblje obveznog trajanja ugovora, odnosno naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario. Utvrđuje da je tuženiku prilikom sklapanja ugovora uručen mobilni telefon Xperia Z. Utvrđuje da je tuženik računom za srpanj 2013. godine terećen za iznos od 134,04 kn, računima za rujan i listopad 2013. godine za iznos od po 255,00 kn, koliko iznosi ugovorena naknada, računom za studeni u iznosu od 30,00 kn, dok je računom za mjesec veljaču 2014. godine tuženik terećen za iznos od 6.948,98 kn s osnove naknade za prijevremeni raskid ugovora i s tim u svezi podmirenje preostalih mjesečnih naknada za vrijeme ugovorenoga razdoblja. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nakon zaključenja ugovora nije podmirivao mjesečni iznos naknade, te da je zbog neplaćanja, skladno čl. 7.3.4. Općih uvjeta, došlo do raskida pretplatničkog odnosa, a slijedom čega da je nastala i obveza na podmirenje svih iznosa preostalih mjesečnih naknada do isteka ugovornoga razdoblja. Stoga je prvostupanjski sud obvezao tuženika na plaćanje utuženog iznosa, dok je o parničnom trošku tužitelja odlučio temeljem odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje-ZPP).

 

              Temeljem odredbe članka 467. stavak l. ZPP-a, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka l., 2., 4., 5., 6., 8., 9., l0. i ll. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, slijedom čega proizlazi da se presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti da li su počinjene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 9. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08), kada je obvezao tuženika da plati tužitelju utuženi iznos.

 

              U odnosu na žalbene navode tuženika da je ugovor s tužiteljem sklopljen jer je bio prevaren od strane treće osobe protiv koje se vodi kazneni postupak, pa da je stoga trebalo prekinuti ovaj parnični postupak do okončanja kaznenog postupka, valja reći slijedeće. Tuženik je sklopio s tužiteljem ugovor koji egzistira i samim time proizvodi pravne učinke. Razlozi koje tuženik navodi su razlozi pobojnosti ugovora, pa je tuženik trebao ugovor poništavati ukoliko je smatrao da je pobojan, a kako on to nije učinio, ugovor je na snazi i proizvodi pravne učinke. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio prekinuti postupak jer vođenje kaznenog postupka ne predstavlja prethodno pitanje za ovu parnicu. Naime, čak i pod pretpostavkom da se u kaznenom postupku utvrdi da je treća osoba prevarila tuženika, to ne bi utjecalo na  ugovor između parničnih stranaka jer tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora znao ili morao znati za prijevaru (članak 284. stavak 3. ZOO-a). Kazneni postupak koji se vodi može biti relevantan jedino za odnos tuženika i treće osobe, a irelevantan je za ugovorni odnos između parničnih stranaka. Stoga su svi žalbeni navodi tuženika neosnovani.

 

Žalbeni navodi tuženika o njegovom materijalnom stanju su irelevantni.

 

Stoga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

 

Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki III. izreke.

 

U Rijeci 18. travnja 2017. godine