Broj: Gž-1840/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.Ž. I. d.o.o. iz Z., OIB: …, protiv tuženice Š. J. iz H., OIB: …, kao nasljednice pok. M. J., zastupane po punomoćniku V. V., odvjetniku iz R., radi predaje u posjed, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1008/12 od 31. listopada 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 19. travnja 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1008/12 od 31. listopada 2014. godine   p o t v r đ u j e   u točki 2. izreke.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Uvaženjem žalbe tuženice   u k i d a   se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1008/12 od 31. listopada 2014. godine u točki 1. i 3. izreke i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

             

Obrazloženje

 

Navedenom presudom u točki 1. izreke obvezan je tuženik iseliti iz garaže sa ljetnom kuhinjom površine 36,56 m2 te ju praznu od osoba i stvari predati u posjed tužitelju, u roku od 15 dana.

 

Točkom 2. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva da se tuženiku naloži iseliti iz stana u H., pobliže opisanom u izreci presude, kao i spremišta u nizu – drvarnice, te prazan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju i naknaditi mu troškove postupka.

 

Točkom 3. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 6.037,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude u točki 1. izreke tuženik je podnio žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP). Ističe kako je zahtjevu tužitelja da iseli iz garaže sa ljetnom kuhinjom suprotstavio zahtjev, odnosno prigovor zadržanja na toj nekretnini, kao i na stanu koji je predmet postupka, dok mu ne bude naknađena vrijednost izvršenih ulaganja. Njegova tražbina da je dospjela trenutkom podnošenja takvog zahtjeva pa da do donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva na ime ulaganja ima pravo zadržati nekretninu, zbog čega da je zahtjev tužitelja i u tom dijelu trebao biti odbijen.

 

Osim toga, bez obzira na navedeno da zahtjev tužitelja ne bi bio osnovan iz razloga što je ugovor o zakupu zemljišta na kojem je izgrađena garaža prešutno obnovljen u smislu odredbe čl. 546. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO), jer da je tužitelj unatoč tome što je ugovor istekao još 2012. godine zahtjev za njegovo iseljenje postavio preinačenjem tužbenog zahtjeva od 7. veljače 2014. godine.

 

Predlaže da se uvaženjem njegove žalbe presuda u tom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Tužitelj je podnio žalbu protiv točke 2. i 3. izreke navedene presude pozivajući se na žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako je tuženik predmetni stan koristio temeljem Ugovora o korištenju stana za službene potrebe od 20. studenoga 2003. godine. Nakon što mu je temeljem Sporazuma o prestanka ugovora o radu radni odnos prestao, otkazan je i ugovor o korištenju stana. Sukladno Ustavu RH i važećim zakonskim propisima tražio je zaštitu svog vlasništva, odnosno zaštitu prava drugih radnika koji imaju pravo na službeni stan, a prijeporni se nalazi u zgradi koja se nalazi unutar željezničkog infrastrukturnog pojasa tako da se dodjeljuje za potrebe radnika na onim radnim mjestima koji su neophodni za funkcioniranje željezničkog prometa. Smatra stoga da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za primjenu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda vijeća Europe jer se s obzirom na navedeno ne može govoriti o tuženikovom pravu na dom u smislu navedene odredbe. Isti je bio svjestan da svoje stambeno pitanje dobivanjem na korištenje predmetnog stana nije riješio trajno, da to nije njegov dom, tako da mu tužitelj dodjelom stana nije osigurao dom niti mu ga traženjem da se iz istog iseli oduzima. Ovo iz razloga što je tuženik pristao potpisati ugovor kojim mu je stan dodijeljen na određeno vrijeme i isključivo za vrijeme trajanja radnog odnosa. Stoga da su tvrdnje tuženika kako je taj stan smatrao svojim domom odnosno trajnim rješenjem stambenog pitanja za sebe i svoju obitelj, u potpunosti neosnovane i neutemeljene zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo zahtjev tužitelja i u tom dijelu usvojiti.

 

Predlaže da se uvaženjem žalbe presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

Tuženik M. J. je tijekom žalbenog postupka preminuo (9. siječnja 2016. godine) pa je postupak bio prekinut, ali je rješenjem poslovni broj P-1008/12-71 od 30. travnja 2016. godine nastavljen jer je njegova nasljednica – supruga Š. J. preuzela postupak (čl. 215. st. 1. ZPP-a) kada su se stekli uvjeti za donošenje odluke po žalbama stranaka.

Stranke u žalbi ne konkretiziraju počinjene bitne povrede, a ovaj sud ispitujući presudu nije utvrdio da bi u njenom donošenju bila ostvarena koja od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Neprijeporno je da je M. J. sa prednikom tužitelja trgovačkim društvom H.Ž. – H. ž. d.o.o. Z. zaključio Ugovor o korištenju stana za službene potrebe dana 20. studenoga 2003. godine. Tim Ugovorom utvrđeno je da isti kao korisnik ostvaruje pravo na korištenje službenog stana koji mu je dodijeljen odlukom uprave od 9. travnja 1999. godine, a nalazi se u H., (bivša radnička nastamba) koji se nalazi u prizemlju stambenog objekta. Istim ugovorom utvrđena je obveza plaćanja naknade i režijskih troškova te redovnog održavanja stana i snošenje troškova sitnih popravaka izazvanih redovitim korištenjem stana. Člankom 8. ugovoreno je u kojem slučaju se otkazuje ugovor o korištenju stana dok je čl. 9. utvrđeno da prestankom prava na korištenje službenog stana korisniku prestaje i pravo na korištenje svim članovima domaćinstva. Prema čl. 10. korisnik stana se obvezuje prilikom iseljenja predati vlasniku stan, slobodan od osoba i stvari time da se prema čl. 11. taj ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme.

 

Neprijeporno je da su prednik tužitelja kao poslodavac i sada pok. M. J. kao radnik dana 31. ožujka 2006. godine zaključili Sporazum o prestanku ugovora o radu broj 195-4214 od 30. siječnja 2002. godine, koji prestaje sa danom 31. ožujka 2006. godine, a na temelju toga Sporazuma isti je stekao pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 225.600,00 kn.

 

Dopisom od 24. listopada 2011. godine tužitelj je tuženiku otkazao Ugovor o korištenju stana za službene potrebe od 20. studenoga 2003. godine zbog ostvarenja uvjeta iz čl. 8. Ugovora, odnosno prestanka radnog odnosa te ga pozvao u roku od 30 dana od primitka predati mu stan slobodan od osoba i stvari.

 

Sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj nije u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine čiju predaju u posjed traži tako da se radi o tužbi predmnjevanog vlasnika (actio publiciana) zbog čega je bilo potrebno utvrditi ispunjenost pretpostavki iz čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) prema kojem tužitelj treba dokazati pravni temelj i istinit način stjecanja (jače pravo na posjed) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Prema st. 2. toga članka predmnjevanom vlasniku na njegov zahtjev predati će u posjed stvar posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojeg prednika ili može samo sumnjivo, ili što je stekao posjed stvari besplatno, a onaj koji zahtijeva posjed stekao je isti naplatno.

 

Iz nalaza i mišljenja vještaka mjerničke struke T. R. utvrđuje da se prijeporni stan nalazi u zgradi u sklopu željezničkog kolodvora izgrađenog na k.č.br. 4402/1 k.o. R. S. koja je upisana kao željeznički prostor površine 37939 m2, s time da su kao vlasnik te nekretnine upisane H. ž. d.o.o. Z.. Iz podataka potvrde tužitelja utvrđuje da se predmetni stan površine 57,23 m2 vodi u matičnoj evidenciji vlasnika H.Ž. I. d.o.o. Z., a da je odredbom čl. 2. st. 3. Zakona o podjeli trgovačkog društva H.Ž. – H. ž. d.o.o. ("Narodne novine" br. 153/05) bilo propisano da željezničku infrastrukturu danom upisa u Sudski registar preuzima u posjed, na korištenje i upravljanje trgovačko društvo osnovano za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture koje će ugovorom s Vladom Republike Hrvatske urediti međusobna prava i obveze iz čl. 18. Zakona o željeznici ("Narodne novine" br. 123/03 i 30/04). Nadalje, iz Ugovora o zakupu željezničkog zemljišta za postavljanje garaže utvrđuje da je isti zaključen između stranaka vezano sa izgradnjom garaže sa ljetnom kuhinjom na k.č.br. 4402/1 k.o. R. S., pa je pravilan stav suda prvog stupnja da je tužitelj predmnjevani vlasnik navedenih objekata.

 

              Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da se radi o službenom stanu koji je sada pok. M. J. dodijeljen na korištenje u svezi sa obavljanjem njegove službe čuvara željezničke pruge s time da je prostor prizemlja objekta do 1993. godine bio radnička nastamba, odnosno prostor za službene potrebe, a da je 1993. godine dodijeljen tuženiku i još jednom radniku na korištenje. Stoga pravilno zaključuje da bi prestankom radnog odnosa bio ostvaren razlog za otkaz predmetnog stana kako je to ugovoreno čl. 8. Ugovora od 20. studenoga 2003. godine

 

              Međutim, iz iskaza tuženika i svjedoka Z. B. utvrđuje da je isti u toj zgradi stanovao od 1985. godine kada se zaposlio kod prednika tužitelja kada je to bila radnička nastamba u kojoj je živjelo devetnaest željezničarskih radnika koji su koristili šest soba, WC i kupaonu. Tijekom ratnih zbivanja, odnosno 1992. godine iz B. su se doselili na P. supruga Š. i trojica sinova M., J. i A. tada u dobi od 5, 8 i 13 godina. Prvu godinu njihova doseljenja koristili su jednu sobu, a 1993. godine je radnička nastamba prenamijenjena u zgradu za stanovanje, odnosno napravljena su dva stana u prizemlju i dva na katu i od tada je počeo koristiti taj prostor. Sve do 2003. godine prostor je koristio sa obitelji bez ugovora kao što je drugi stan u prizemlju koristio radnik N. I. sa ženom, djecom i sestrom, dok su stanove na katu koristile druge osobe koji su svi bili u radnom odnosu kod tužitelja. U međuvremenu sin J. prestao koristiti ali su zajedno sa njim stan koristili supruga, sinovi A. i M., snaha i dvoje unučadi u dobi od 2 i 10 godina. Iz njegova iskaza utvrđuje kako obitelj nema drugih nekretnina na području Republike Hrvatske niti na području Bosne i Hercegovine, da su njegova djeca pohađala školu u H. i Z. a naknadno u R. a sada je to slučaj sa unukom s time da su se oboje rodili u tom stanu. Nadalje utvrđuje da je u predmetni stan ulagao na način da je isti uređivao radi mogućnosti korištenja za stanovanje sa obitelji jer mu je prilikom useljenja tadašnji šef K. rekao da stan može koristiti i da ga nitko neće dirati zbog čega je smatrao da taj stan predstavlja stalno rješenje njegovog stambenog pitanja.

 

              Pored opisanih utvrđenja pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije dokazao jače pravo na posjedovanje. Međutim, protivno stavu tužitelja iz navedenih utvrđenja izvodi daljnje pravilne zaključke da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za iseljenje obitelji tuženika iz utuženog stana u prizemlju, uz spremište – drvarnicu kao pripadak stana, došlo do povrede njegova prava na dom. Navedeni stan u smislu odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 8/97 i 6/99; dalje Konvencija) a u svezi s čl. 34. st. 1. i čl. 16. Ustava RH-a predstavlja dom obitelji tuženika. Naime, rezultati dokaznog postupka potvrđuju da prednik tuženice odnosno njihova obitelj nema drugi stan, da nemaju u vlasništvu drugih nekretnina i da je to od 1993. godine, dakle preko 20 godina jedini prostor koji koriste za stanovanje. Iz navedenog slijedi da postoji trajna i dostatna faktična veza obitelji tuženika sa predmetnim stanom koja je konkretna i postojana. Stoga u situaciji kada obitelj tuženika nema drugu nekretninu za zadovoljenje svojih stambenih potreba, da je uz to tuženik već tada imao ozbiljne zdravstvene probleme uslijed kojih je tijekom postupka i preminuo, tada u smislu odredbe čl. 34. Ustava RH svako miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma mora biti opravdano i u skladu sa zakonom, mora imati legitiman cilj i razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u konkretnom slučaju, te mora biti nužno u demokratskom društvu u svrhu ostvarenja tog cilja.

 

              Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužitelj na što ukazuje u žalbi ima legitimiran cilj a to je zaštita njegova prava vlasništva (predmnjevanog) s time da za posjed tuženika nema valjane pravne osnove pa bi bili ispunjeni uvjeti iz čl. 166. ZV-a. Međutim, prihvaćanje takvog tužbenog zahtjeva bi i prema mišljenju ovog suda predstavljalo mjeru miješanja odnosno zadiranja u pravo tuženika na poštivanje doma zbog čega je valjalo ocijeniti razmjernost prava tuženika na poštivanje doma i legitimnog cilja tužitelja za njegovo iseljenje. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelj bi stupio u posjed predmetnog stana u koji bi eventualno uselio drugu osobu ili bi ga prodao i stekao imovinsku korist, dok obitelj tuženika time ostaje bez jedinog stambenog prostora koji ima za zadovoljenje svojih stambenih potreba. Dakle, obitelji tuženika predmetni je stan egzistencijalno važan pa zahtjev tužitelja za iseljenje i prema mišljenju ovoga suda nije razmjeran legitimnom cilju. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja za iseljenjem iz predmetnog stana uključujući i spremište odnosno drvarnicu odbio kao neosnovan.

 

              Međutim, za donošenje odluke po zahtjevu tužitelja koji je preinačio tijekom postupka a odnosi se na zahtjev za predaju u posjed garaže sa ljetnom kuhinjom koja se nalazi u dvorištu a nije bila predmetom Ugovora o korištenju stana za službene potrebe, činjenično stanje nije pravilno utvrđeno pa za sada nije moguće ispitati pravilnost primijene materijalnog prava u donošenju te odluke. Naime, navedenu garažu obitelj tuženika koristi na temelju Ugovora o zakupu željezničkog zemljišta za postavljanje garaže broj Z-21/07 koji je bio sklopljen 2007. godine na određeno vrijeme, odnosno za razdoblje od pet godina.

 

              Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je tuženik tijekom postupka podnio protutužbu radi isplate iznosa na ime izvršenih ulaganja u tu nekretninu (stan i garažu) te istaknuo prigovor zadržanja, s time da je sud prvog stupnja razdvojio predmetne postupke tako da se postupak po protutužbi vodi pod poslovnim brojem P-1451/14 u kojem je određen prekid postupka do pravomoćnog okončanja ovog postupka ili dok se ne utvrdi da ne postoje više razlozi da se čeka njegov završetak.

 

              S obzirom na rezultate dokaznog postupka za sada nije moguće prihvatiti zaključak da ugovor ne bi bio prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 546. ZOO-a jer bi se moglo zaključiti iz do sada provedenih dokaza da je obitelj tuženika i dalje po isteku navedenog roka nastavila koristiti zakupljeno zemljište i prostor koji je na istom izgrađen, ali nije utvrđeno da li je nastavila plaćati zakupninu za taj prostor. Za sada ne proizlazi da bi tužitelj tražio predaju u posjed tog prostora po isteku ugovora pa je potrebno radi utvrđenja tih činjenica okolnosno saslušati stranke kako bi se moglo utvrditi da li se ugovor smatra obnovljenim na neodređeno vrijeme.

 

Nadalje, pravno relevantna za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja za predaju u posjed tog prostora jeste ocjena osnovanosti istaknutog prigovora zadržanja, odnosno retencije koji je tuženik istakao tijekom postupka. Stoga je u daljnjem tijeku postupka potrebno ocijeniti da li je obitelj tuženika pošteni posjednik predmetnog prostora jer je njihov prednik u posjed stupio na temelju Ugovora o zakupu zemljišta, na istom podigao objekt uz suglasnost tužitelja pa bi prema stavu ovoga suda isti bio pošteni posjednik barem do trenutka kada je zatraženo njegovo iseljenje i predaja u posjed, a to je bilo tijekom prvostupanjskog postupka preinačenjem tužbenog zahtjeva. Međutim, za sada bi se moglo zaključiti da su ulaganja u prostor izvršena u razdoblju kada je isti bio pošteni posjednik pa bi mu stoga pripadala ona prava koja poštenom posjedniku propisuje odredba čl. 164. ZV-a. Naime, zahtjev poštenog posjednika za naknadu nužnih i korisnih troškova na ime ulaganja u vlasnikovu stvar dospijeva prema vlasniku u trenutku kada posjednik takav zahtjev suprotstavi vlasniku koji od njega zahtjeva povrat stvari ili kad posjednik preda stvar vlasniku. U konkretnoj situaciji tuženik je zahtjevu za iseljenje i predaju u posjed navedenog prostora suprotstavio protutužbeni zahtjev na isplatu izvršenih ulaganja te istaknuo prigovor zadržanja pa je osnovanost takvog prigovora valjalo ocijeniti kroz primjenu odredbe čl. 164. st. 2. ZV-a u svezi s odredbom čl. 72. st. 1. ZOO-a. S obzirom na navedeno potrebno u daljnjem tijeku postupka ocijeniti svrsishodnost spajanja postupka u odnosu na zahtjev (protutužbu) tuženika kako bi se mogla pravilno ocijeniti osnovanost istaknutog prigovora a u svezi s tim i pravilno primijeniti materijalno pravo kod donošenja odluke u odnosu na taj zahtjev.

 

              Stoga je uvaženjem žalbe tuženice presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te je ukinuta i odluka o troškovima postupka jer će o tome sud prvog stupnja odlučiti ovisno o konačnom ishodu spora.

 

              Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 370. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci 19. travnja 2017. godine