Broj: Gž-1136/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Zoranu Šariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. R. R. iz Republike Italije, B. d. C., i 2. N. P. iz Republike Italije, B. d. C., koje zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u P., protiv tuženika A. d.d. P., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola posl. br. P-217/13-24 od 18. veljače 2015., dana 25. travnja 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola posl. br. P-217/13-24 od 18. veljače 2015.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tužitelji tražili da se naloži tuženiku da im isplati iznos od po 10.000,00 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka (I), a tužiteljima je naloženo da tuženiku nadoknade parnični trošak u iznosu od 275,00 kuna.

 

Protiv te presude pravodobnu i dopuštenu žalbu podnose tužitelji i istu pobijaju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnome, tužitelji navode da je prvostupanjski sud utvrdio nesporne činjenice i to da su tužitelji bili gosti u autokampu kojim upravlja tuženik, da su boravili u vlastitom kamperu i da su u autokamp unijeli i bicikle koje su držali unutar šatorske verande vezane lancem kroz korijenje, da je vrijednost tih bicikli 3.900,00 eura odnosno 2.340,00 eura i da su isti ukradeni, da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se regulira odgovornost ugostitelja s osnova ugostiteljske ostave, ali da je pogrešno primijenio odredbu čl. 738. toga Zakona kada je utvrdio da se odredbe o toj odgovornosti ne primjenjuju i na bicikl i kada da smatra da je bicikl vozilo u smislu odredbe čl. 738. ZOO-a, da prvostupanjski sud svoje tumačenje temelji na definiciji iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama što bi imalo smisla u slučaju kada je bicikl sudionik prometa na cesti, da Zakonom o obveznom osiguranju u prometu, čl. 3. t. 7., pojam "vozilo" predstavlja samo motorno vozilo namijenjeno za promet iz čega da proizlazi to po tom Zakonu bicikl nije vozilo, da se bicikl ne može smatrati vozilom kao što ni kamper kada je montiran na parceli, spojen na struju i uz fiksiran predšator ne predstavlja vozilo u smislu ZOO-a već da predstavlja smještajnu jedinicu (šator), da je onda prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pa predlaže da se njihovu žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine te usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelji potražuju i trošak žalbe.

 

Sa žalbom tužitelja postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. ZPP-a.

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tužitelji tražili da se naloži tuženiku da im isplati iznos od po 10.000,00 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka.

 

Pri tome prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelji u kolovozu 2012. boravili kao gosti u kampu tuženika u M., da su isti uz ostale stvari u kamp donijeli i dva bicikla čija je vrijednost bila veća od po 10.000,00 kuna, da su tužitelji 25. kolovoza 2012. prijavili krađu te dvije bicikle, da bicikle nisu bile predane na čuvanje tuženiku i da tužitelji nisu dokazali postojanje odgovornosti tuženika za tu štetu tužiteljima te stoga, a primjenom odredbi čl. 737. i 738. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., i 125/11. – dalje ZOO) i donosi pobijanu presudu.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbe pazeći dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a sve kako je to propisano odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ocjena je ovog suda kao suda drugog stupnja, da je pobijana presuda, u njenom bitnom dijelu, valjana i zakonita.

 

Prije svega valja navesti da za svoju odluku prvostupanjski sud daje jasne, logične i uvjerljive razloge, da se ista temelji na valjano provedenim dokaznom postupku i na valjanoj ocjeni provedenih dokaza tako da pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni onih na koje (samo paušalno) ukazuju tužitelji.

 

Nadalje, temeljne činjenice, one o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, među strankama, barem u ovom stadiju postupka, više nisu niti sporne.

 

Tako nije sporno:

 

- da su tužitelji bili gosti u autokampu tuženika u kolovozu 2012.,

- da su kod dolaska u autokamp, uz ostale stvari, isti unijeli i dvije bicikle čija je pojedinačna vrijednost veća od 10.000,00 kuna, da te bicikle nisu predali na čuvanje tuženiku već da su iste bile smještene uz ostale stvari tužitelja unutar verande ispred kamp prikolice, vezane sajlom,

- da su te bicikle 25. kolovoza 2012. tužiteljima otuđene (ukradene).

 

U toj činjeničnoj situaciji prvostupanjski sud ispravno primjenjuje odredbe Glave VIII odjeljka 2., Odsjek 16. i to pod.t. II. ZOO-a kojom je regulirana ugostiteljska ostava i to konkretno odredbe čl. 737. i čl. 738. ZOO-a te pravilnom primjenom materijalnog prava i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Kada, nedvojbeno, tužitelji nisu predmetne bicikle predali na čuvanje tuženiku, te kako tužitelji nisu dokazali pa čak ni tvrdili da bi im šteta nastala krivnjom tuženika i krivnjom osobe za koju tuženik odgovara, to, doista, ne opstoje pretpostavke za odgovornost tuženika za predmetnu štetu tužiteljima pozivom na odredbu čl. 737. st. 3. ZOO-a.

 

Tužitelji su, dakle, predmetne bicikle donijeli u autokamp pa bi se, eventualno, odgovornost tuženika za štetu tužiteljima morala prosuđivati primjenom odredbe čl. 737. st. 1. ZOO-a, a na kojoj, očito, tužitelji i temelje svoj zahtjev.

 

Međutim, ugostitelj ne odgovara za sve stvari donijete u objekt jer su odredbom st. 2. čl. 738. ZOO-a od odgovornosti za donesene stvari "izuzeta" "vozila, stvari u njima i žive životinje, osim ako je drugačije ugovoreno", a nije sporno da za predmetne bicikle tužitelja nije drugačije ugovoreno tj. da nije ugovorena neprimjena odredbi čl. 738. st. 2. ZOO-a.

 

Ostaje za razlučiti je li prvostupanjski sud ispravno protumačio pravi domašaj riječi "vozila" iz čl. 738. st. 2. ZOO-a, odnosno odnosi li se riječ "vozilo" i na bicikl.

 

Kako ZOO ne daje definiciju pojma "vozilo" prvostupanjski sud se, ispravno, u cilju utvrđenja (tumačenja) tog pojma "poslužio" odredbom čl. 2. st. 1. t. 28. i 49. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10 i 74/11 – dalje ZOSPC) koja utvrđuje da je vozilo svako prijevozno sredstvo namijenjeno za kretanje po cesti, osim dječjih prijevoznih sredstava, prijevoznih sredstava na osobni ili motorni pogon za osobe s invaliditetom ili starije osobe, ako se pri tome ne kreće brzinom većom od brzine čovječjeg hoda i da je bicikl vozilo koje ima najmanje dva kotača i koje se pokreće isključivo snagom vozača.

 

Obzirom na navedeno, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da je bicikl vozilo u smislu odredbe čl. 738. st. 2. ZOO-a, odnosno da u predmetnom slučaju se ne primjenjuju odredbe  o odgovornosti za donesene stvari iz čl. 737. st. 1. ZOO-a te stoga ispravno i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

 

To što je u Zakonu o obveznom osiguranju u prometu, u čl. 3. st. 1. t. 9. istog ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 – dalje ZOOP) pod pojmom "vozilo" određeno svako motorno vozilo namijenjeno za promet na kopnu koja se kreće snagom vlastita motora, ali se ne kreće po tračnicama, i svako priključno vozilo, priključeno ili ne, koje podliježe obvezi registracije te po propisima o registraciji mora imati prometnu dozvolu, ne znači da se time biciklu "oduzima"  status vozila, tim pojmom su definirana samo ona vozila koja "podliježu" obveznom osiguranju u prometu, a što za bicikl nije predviđeno, niti se pojam "vozilo" u odnosu na bicikl može primijeniti samo u situaciji kada isti sudjeluje u prometu pa je žalba tužitelja neosnovana i u tom dijelu.

 

Slijedom svega navedenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu te donijeti odluku kao u izreci i to temeljem odredbe čl. 368. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima žalbe tužitelja temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

U Puli-Pola, 25. travnja 2017.