Broj: Gž R-174/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužitelja F. R. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. G. & V. Š. iz Z., protiv tuženika Z. H. d.o.o., OIB:…, Podružnica Z. e. t., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2272/15 od 10. veljače 2017. godine, dana 2. svibnja 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2272/15 od 10. veljače 2017. godine.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 870,00 kn sa zateznim kamatama po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude, te zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl.353. st.1. t.3. Zakona o parničnom postupku – "NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova parničnog postupka, tražeći i trošak žalbe.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja, istu smatra neosnovanom te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 870,00 kn po osnovi neisplaćene razlike troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje od listopada do prosinca 2013. godine.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl.91. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Z. (dalje TKU), te odredbi čl.2. st.2. Dodatka IV TKU od 28. travnja 2011. godine. Zaključuje da bi tužitelj imao pravo na isplatu utužene razlike naknade troškova prijevoza, obzirom da je tužitelj za 2013. godinu odabrao da mu tuženik isplaćuje troškove prijevoza u gotovini u visini izdataka prema cijeni koštanja mjesečne karte. Međutim, uvidom u pisanu izjavu tužitelja od 27. ožujka 2014. godine (list 25) koju je tužitelj potpisao, a koju je ispravu tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, utvrdio je da je citirana izjava sastavljena prilikom uručenja tužitelju odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, da se u istoj navodi da se tužitelj odriče svih potraživanja s osnova radnog odnosa koja ima prema tuženiku, osim pripadajuće plaće i otpremnine. Prvostupanjski sud je zaključio da se radi o valjanoj izjavi kojom se tužitelj odrekao utuženog potraživanja, što je, u trenutku davanja izjave mogao, obzirom da je utuženo potraživanje dospjelo na naplatu 1. listopada, 1. studenog odnosno 1. prosinca 2013. godine. Stoga je zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u okviru odredbe čl.203. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("NN" 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO).

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. u vezi čl.467. st.1. ZPP-a (spor male vrijednosti) ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda, a niti tužitelj u žalbi ne ukazuje na postojanje koje od bitnih procesnih povreda.

Tužitelj se u žalbi poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno u primjeni odredbe čl.203. st.1. ZOO zaključio da se radi o valjanoj ispravi o otpustu duga na temelju sporazuma stranaka. Smatra da se radi o jednostranoj ispravi koju je samo on (tužitelj) potpisao, te smatra da se tuženik kao dužnik s otpustom duga od strane tužitelja nije suglasio.

Opisani žalbeni navodi nisu osnovani.

Odredba čl.203. st.1. ZOO propisuje da obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi. Stavak 2. propisuje da za pravovaljanost toga sporazuma nije potrebno da bude sklopljen u formi u kojoj je zaključen posao iz kojeg je obveza nastala.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj izjavu od 27. ožujka 2014. godine dao prilikom uručenja odluke o osobnom otkazu ugovora o radu, u kojem je izričito naveo da se odriče svih potraživanja iz radnog odnosa koja ima prema tuženiku, osim plaće i otpremnine, a tu izjavu potpisao je tužitelj, što među strankama nije sporno.

Obzirom na ove pravilno utvrđene činjenice iz kojih, dakle, slijedi da je tužitelj predmetnu izjavu dao prilikom uručenja odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, u čemu je nedvojbeno kao ugovorna strana sudjelovao i tuženik, kao tužiteljev poslodavac, jasno je da se tuženik, kao dužnik potraživanja, s osnove razlike troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje mjeseca listopada – prosinca 2013. godine suglasio. Time je tuženikova obveza na isplatu utuženog potraživanja prestala u smislu citirane zakonske odredbe, a tužitelj se valjano navedenom izjavom mogao odreći utuženog potraživanja prema tuženiku koje je posljednje dospjelo 1. prosinca 2013. godine.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, pa je stoga žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl.368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci, 2. svibnja 2017. godine