Broj: Gž-2458/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja V. L. iz R. S., L., OIB: …, zastupanog po punomoćniku R. P., odvjetniku iz R., protiv tuženika J. O. d. d. iz R., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. društva G. i P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3103/12-39 od 04. ožujka 2015. godine, dana 08. svibnja 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3103/12-39 od 04. ožujka 2015. godine u dijelu točke 1. izreke u kojem je naloženo tuženiku da s naslova naknade imovinske i neimovinske štete isplati tužitelju iznos od 13.150,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 15. ožujka 2012. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, zatim u dijelu iste točke izreke u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.116,09 kuna, sve u roku od 15 dana, te u dijelu točke 2. izreke u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č u j e se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3103/12-39 od 04. ožujka 2015. godine u preostalom dijelu točke 1. izreke i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja i u odnosu na zatraženu naknadu neimovinske i imovinske štete u iznosu od 7.200,00 kuna (preko dosuđenog iznosa od 13.150,00 kuna do dosuđenog iznosa od 20.350,00 kuna), te zatraženu isplatu zakonske zatezne kamate na taj iznos od 15. ožujka 2012. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.965,03 kuna (preko dosuđenog parničnog troška u iznosu od 5.116,09 kuna do dosuđenog parničnog troška u iznosu od 7.081,12 kuna).

 

III              Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 949,06 kuna, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda (točka 1. izreke) naloženo je tuženiku da isplati tužitelju s naslova naknade imovinske i neimovinske štete iznos od 33.150,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2012. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 7.081,12 kuna, u roku od 15 dana.

 

U točki 2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu do ukupno zatraženog iznosa naknade štete od 92.800,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška, pri čemu iz cjeline obrazloženja presude proizlazi da je u istoj točki izreke u cijelosti odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

 

Rješenjem suda odbijen je prijedlog tužitelja za oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi.

 

Protiv gornje presude, koju izrijekom pobija u dijelu točke 1. izreke za dosuđeni iznos od 20.350,00 kuna i dosuđeni parnični trošak u korist tužitelja, a sadržajno i u dijelu točke 2. izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u nastavku teksta: ZPP).

 

U žalbi u bitnome navodi da je prema odredbi članka 1100. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08 i 125/11, u nastavku teksta: ZOO) težina povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje primarni kriterij određivanja prava na naknadu štete i njezinu visinu, ali da sud prvog stupnja uopće nije utvrdio težinu povrede prava tužitelja, kao niti težinu oštećenja njegovog tjelesnog i duševnog zdravlja, pa da u tom dijelu pobijana presuda nema razloga, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

U vezi toga ističe da je tijekom postupka ukazao da tužba činjenično i pravno nije postavljena u skladu s odredbama ZOO-a, kao i da se postupak medicinskog vještačenja provodi protivno odredbama članaka 19., 1046. i 1100. tog Zakona, a da je prvostupanjski sud utvrđivao činjenice u duhu odredaba ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: raniji ZOO).

 

Nadalje navodi da je tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete u iznosu koji premašuje iznose naknade koji su dosadašnjom sudskom praksom dosuđivani za istu težinu povrede i stupanj trajnih posljedica u predmetima iste pravne i slične činjenične osnove, pri čemu ističe da je provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelju zbog zadobivene ozljede otežano buduće sudjelovanje u životnim aktivnostima, i to za 8%, pri čemu je vještak imao u vidu da je tužitelj aktivno trenirao plivanje, te je uzeo u obzir sve tegobe i posljedice ozljeda koje će imati utjecaja na njegov život.

 

Osim toga, smatra da je pobijana odluka nezakonita i u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi za tuđu pomoć i njegu, jer da je pogrešno utvrđenje suda da cijena jednog sata nestručne tuđe pomoći iznosi 25,00 kuna, u vezi čega navodi da se u skladu s važećom sudskom praksom ista uobičajeno utvrđuje u iznosu od 17,00 kuna, pa da je slijedom toga pogrešan obračun visine imovinske štete po navedenoj osnovi.

 

Tuženik ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju na dosuđeni iznos (ne)imovinske štete dosuđena zatezna kamata od 15. ožujka 2012. godine.

 

Naime, žalitelj smatra da se na taj dio tužiteljevog zahtjeva ne primjenjuje odredba članka 1103. ZOO-a, već odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (“Narodne novine” br. 151/05, 36/09 i 75/09, u nastavku teksta: ZOP), a da u smislu odredbe članka 12. stavak 4. ZOP-a oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva samo u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa štete, odnosno kada osiguratelj ne dostavi obrazloženi odgovor ako utvrdi da je zahtjev oštećenika neosnovan.

 

U vezi toga ističe da je on izvršio svoju obvezu prema tužitelju, te je istome u skladu s odredbom članka 12. stavak 3. ZOP-a isplatio nesporni iznos naknade neimovinske i imovinske štete, pa da je isplatom ukupnog iznosa od 11.908,08 kuna kao predujma izvršio svoju zakonsku obvezu propisanu potonjom odredbom ZOP-a, slijedom čega je pravilnom primjenom odredbe članka 12. stavak 4. tog Zakona trebalo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od 15. ožujka 2012. godine kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

Osim toga, navodi da je obveza plaćanja kamata osiguravajućih društava po policama autoodgovornosti regulirana i Direktivama Europske unije, pa da ispravnim tumačenjem I-VI. Direktiva proizlazi da ne postoji obveza plaćanja zateznih kamata u slučaju da je poštovan postupak rješavanja zahtjeva za naknadu štete, što da prije svega znači da odštetni zahtjev koji se podnosi osiguratelju mora biti kompletiran tako da objektivno gledano postoji odgovarajuća podloga za donošenje odluke o tom zahtjevu, te da kamata ne teče na onaj dio zahtjeva koji oštećeniku nije isplaćen zbog toga što se u postupku rješavanja odštetnog zahtjeva među strankama pojavio opravdan spor oko dijela ili cijelog činjeničnog ili pravnog supstrata zahtjeva, sve iz razloga koje obrazlaže u žalbi.

 

Tuženik ističe da je sud prvog stupnja osim parničnih troškova tužitelja trebao uzeti u obzir i njegove troškove postupka, te utvrditi koliki parnični trošak pripada svakoj od stranaka s obzirom na njihov uspjeh u sporu, u vezi čega dostavlja u spis više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te smatra da je zakonodavac odredbom članka 382. stavak 2. točka 3. ZPP-a odlukama tog suda i u njima izraženim pravnim shvaćanjima dao snagu izravnog izvora prava.

 

Stoga predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, pri čemu potražuje i trošak žalbenog postupka.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja i svjedoka V. L., te nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke prim. dr. sc. M. M. i njegovog iskaza, utvrđuje da je tužitelj dana 14. kolovoza 2011. godine nastradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila u C., kada je za vrijeme dok je upravljao motociklom marke Kawasaki Ninja” u njega udarilo osobno vozilo marke “Fiat Multipla”, osigurano kod tuženika, kojom prilikom je tužitelj zbog isključive krivnje tuženikovog osiguranika zadobio ozljede u vidu natučenje lijevog ramena i lijeve lopatice, te natučenje prsnog koša i trbuha, zbog čega je u razdoblju od 14-16. kolovoza 2011. godine bio hospitaliziran, te ponovno dana 18. kolovoza 2011. godine zbog prisutnih bolova i sumnji na povrede trbuha.

 

U vezi toga utvrđuje da je tužitelj zbog opisanog štetnog događaja bio podvrgnut nizu pretraga, višestrukim ultrazvučnim pregledima abdomena, RTG-u ozlijeđenog ramena i lijeve lopatice, te MSCT ramena, pri čemu je istome povreda ramena liječena konzervativnom metodom-imobilizacijom, dok je za bolove koristio analgetike, a da su na strani tužitelja zaostali trajno prisutni bolovi u ozlijeđenom lijevom ramenu.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je uslijed navedenog događaja tužitelj pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljede, nakon čega je kod njega postojao sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju do dva dana, potom strah srednjeg intenziteta u trajanju od 5 dana, kao i strah blagog intenziteta u trajanju od daljnjih 15 dana.

 

Nadalje utvrđuje da je tužitelj vezano uz gornji događaj trpio jake bolove u trajanju od 3 dana, zatim bolove srednjeg intenziteta u trajanju od ukupno 7 dana, kao i bolove lakog intenziteta čije trajanje je iznosilo daljnjih mjesec dana.

 

Osim toga, utvrđuje da je predmetni štetni događaj rezultirao smanjenjem opće životne i radne aktivnosti tužitelja u omjeru od 8%, odnosno da je zbog zadobivenih povreda nastupila trajna ozljeda labruma lijevog ramena tužitelja, što predstavlja jedan dio ligamentarnog tetivnog sustava ramena, uslijed čega su kod njega zaostale posljedice u vidu smanjene snage lijeve ruke, bolova prilikom opterećenja, te bolova kod određenih pokreta, osobito onih iznad nivoa ramena, glave i desne ruke, koje posljedice da onemogućavaju tužitelja kako u svakodnevnim radnjama pri opterećivanju lijeve ruke, tako i u plivanju, a osobito u ostvarenju plivačke karijere i rezultata koje je isti kao profesionalni sportaš (plivač) imao do trenutka predmetne nezgode.

 

Nastavno utvrđuje da je tužitelj predmetnu nezgodu doživio u dobi od svega 18 godina života, te da zbog zadobivenih povreda, liječenja i opisanih trajnih posljedica nije bio u mogućnosti ići na maturalno putovanje, a da su zaostale posljedice povrede ramena onemogućile istoga u nastavku njegove plivačke karijere, kao i planiranog daljnjeg školovanja na sveučilištima u Sjedinjenim Američkim Državama, upravo financijski omogućenih njegovim stipendiranjem kao vrsnog sportaša-plivača, zbog čega se tužitelju u tom smislu gotovo potpuno izmijenio životni put, kako u pogledu sportske karijere, tako i daljnjeg školovanja i obrazovanja, čime mu je onemogućeno i ostvarenje planiranih želja u kvaliteti njegovog života.

 

U vezi toga utvrđuje da iako navedeni postotak umanjenja opće životne aktivnosti tužitelja od 8% općenito gledajući ne predstavlja veliki omjer, da isto za njega koji je sada u dobi od 21 godine ima nesagledive posljedice, jer mu je opisana povreda odredila životni put na način da se više uopće ne bavi plivanjem, što je vrlo aktivno činio još od svoje šeste godine života, te da je tužitelj upisao Fakultet u Lj. iako mu to nikada nije bila želja niti namjera, a da su tužiteljeve želje i opravdane ambicije u životu u vezi bavljenja sportom do profesionalnih razmjera, kao i školovanje u Sjedinjenim Američkim Državama, potpuno izostale upravo kao posljedica zadobivene povrede u predmetnoj nezgodi.

 

Stoga utvrđuje da tužitelju na ime povrede prava osobnosti pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 40.000,00 kuna, jer da težina povrede i okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosudu tog novčanog iznosa, koji iznos umanjuje za iznos od 9.000,00 kuna koliko je tuženik isplatio tužitelju na ime naknade neimovinske štete, pa utvrđuje da tužitelju po toj osnovi pripada naknada u iznosu od 31.000,00 kuna, sve to u skladu s odredbama članaka 19. stavak 1. i 2. i 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a.

 

Osim toga, utvrđuje da je tužitelju u vezi predmetnog štetnog događaja bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od ukupno 42 sata, a da cijena jednog sata za pružanje nestručne pomoći iznosi 25,00 kuna, pa utvrđuje da tužitelju u skladu s odredbom članka 1095. stavak 1. ZOO-a pripada za taj oblik imovinske štete naknada u iznosu od 1.050,00 kuna, s time da taj iznos umanjuje za 700,00 kuna koliko je tuženik naknadio tužitelju na ime tuđe pomoći i njege, pa utvrđuje da tužitelju po toj osnovi pripada pravo na naknadu u iznosu od 350,00 kuna.

 

Uz navedeno, utvrđuje da je tužitelj kritičnog dana nosio zaštitnu kacigu marke “Shark” koja mu je u potpunosti uništena, pa primjenom odredbe članka 233. ZPP-a utvrđuje da je njezina vrijednost u trenutku štetnog događaja iznosila oko 2.800,00 kuna, koji iznos umanjuje za 1.000,00 kuna isplaćenih od strane tuženika na ime štete na stvarima, slijedom čega utvrđuje da tužitelj na ime naknade štete za oštećenu kacigu ima pravo na isplatu iznosa od 1.800,00 kuna.

 

Stoga tužitelju na ime naknade neimovinske i imovinske štete dosuđuje ukupan iznos od 33.150,00 kuna, kao i pripadajuću zateznu kamatu na taj novčani iznos, i to od 15. ožujka 2012. godine kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku do isplate, pozivom na odredbe članaka 29. stavak 2. i 1103. ZOO-a, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

 

Odluku o troškovima postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a, pa tužitelju za kojeg utvrđuje da je u ovom sporu uspio u omjeru od 35,72%, a čiji parnični trošak na ime zastupanja po punomoćniku-odvjetniku i plaćenih sudskih pristojbi utvrđuje u ukupnom iznosu od 9.118,50 kuna, dosuđuje razmjerni trošak postupka u iznosu od 3.247,12 kuna, te cjelokupni trošak na ime plaćenog predujma za medicinsko vještačenje i prijevoda priložene dokumentacije u ukupnom iznosu od 3.824,00 kuna, jer utvrđuje da je potonji trošak bio neophodan za postupak, dok u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, te zahtjev tuženika po toj osnovi.

 

Pozivom na odredbe članaka 14. i 15. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03-pročišćeni tekst, 125/11, 112/12 i 157/13) odlučuje kao u izreci gornjeg rješenja.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

 

Naime, pogrešno žalitelj smatra da sud prvog stupnja nije utvrdio težinu povrede prava osobnosti tužitelja, kao niti težinu oštećenja njegovog tjelesnog i duševnog zdravlja, pa da u tom dijelu pobijana presuda nema razloga, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja navedene odluke, odnosno činjenice da je tužitelju upravo zbog težine posljedica koje je predmetni štetni događaj ostavio po njegovo zdravlje, a time i na njegovo pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 31.000,00 kuna, pa su neosnovane tvrdnje tuženika da je prvostupanjski sud utvrđivao odlučne činjenice u skladu s odredbama ranijeg ZOO-a.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o visini naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje tužitelja, ali je s obzirom na to pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1100. stavak 2. ZOO-a kada je tužitelju po toj osnovi utvrdio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 40.000,00 kuna, jer je istome s obzirom na utvrđenu jačinu i trajanje pretrpljenih fizičkih boli, duševnih boli i straha, te vodeći računa i o drugim okolnostima propisanima potonjom odredbom ZOO-a valjalo dosuditi pravičnu novčanu naknadu u sveukupnom iznosu od 20.000,00 kuna, a taj iznos umanjiti za 9.000,00 kuna, koliko je tuženik prema pravilnom utvrđenju suda isplatio tužitelju po toj osnovi prije pokretanja ove parnice, te tužitelju po navedenoj osnovi dosuditi naknadu u iznosu od 11.000,00 kuna.

 

S druge strane, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio visinu cijene jednog radnog sata za pružanje tuđe nestručne pomoći tužitelju u iznosu od 25,00 kuna, pa su u tom smislu neosnovani protivni navodi žalitelja, zbog čega je tužitelju pravilnom primjenom odredbe članka 1095. stavak 1. ZOO-a za taj vid imovinske štete dosuđena naknada u iznosu od 1.050,00 kuna, što umanjeno za već isplaćenu naknadu u visini od 700,00 kuna iznosi 350,00 kuna.

 

Pravilno je i utvrđenje suda da tužitelju na ime naknade imovinske štete zbog oštećenja kacige pripada naknada u iznosu od 1.800,00 kuna (s uračunatim odbitkom već isplaćene naknade štete po toj osnovi u iznosu od 1.000,00 kuna).

 

Stoga je tužitelju na ime naknade cjelokupne utužene štete (neimovinske i imovinske), u skladu s odredbama članaka 19. stavak 1. i 2., 1100. stavak 1. i 2. i 1095. stavak 1. ZOO-a, trebalo dosuditi iznos od 13.150,00 kuna, a u preostalom dijelu odbiti njegov zahtjev za naknadu štete.

 

Na naznačeni novčani iznos tužitelju pripada i pravo na isplatu propisane zatezne kamate, i to upravo od 15. ožujka 2012. godine kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate.

 

Naime, pogrešno u tom smislu tuženik smatra da zbog isplate tužitelju u prethodnom postupku (prije pokretanja ove parnice) nespornog iznosa naknade neimovinske i imovinske štete u visini od 11.908,08 kuna kao predujma nije u obvezi naknaditi istome i zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade (ne)imovinske štete od podnošenja zahtjeva za naknadu štete.

 

To stoga jer je tuženik s obzirom na karakter ozljeda koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju, te njegove navode da je u tom smislu radi ostvarivanja prava na odgovarajuću naknadu štete dostavio istome cjelovitu relevantnu dokumentaciju (tuženik nije dokazao protivno), bio u mogućnosti utvrditi postojanje, opseg, težinu i posljedice ozljeda koje je tužitelj zadobio u opisanoj prometnoj nezgodi, a samim time i procijeniti visinu naknade utužene štete koja bi pripadala istome, jer žalitelj u tom smislu ima na raspolaganju stručne osobe, tj. svoje liječnike-cenzore.

 

Stoga time što je tužitelju isplatio samo dio zatražene naknade štete tuženik nije postupio u skladu s odredbom članka 12. stavak 3. ZOP-a, jer je unatoč mogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete odbio isplatiti tužitelju stvarno pripadajući iznos naknade štete, čime je prouzročio potrebu pokretanja ovog parničnog postupka, slijedom čega je neizvršenjem (u potpunosti) obveze isplate naknade štete u roku iz članka 12. stavak 1. ZOP-a nastala njegova obveza da i na preostali (dosuđeni) iznos (ne)imovinske štete isplati tužitelju zatezne kamate od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate, u skladu s odredbom članka 12. stavak 4. ZOP-a.

 

Pri tome su neosnovane tvrdnje tuženika kako je u cijelosti poštovao propisani postupak rješavanja zahtjeva za naknadu štete, jer spisu ne prileži njegov odgovor na tužiteljev odštetni zahtjev, a ponajmanje utemeljeni, već jedino sporazum o izvansudskoj nagodbi od 11. travnja 2012. godine (list B 10 spisa), iz kojeg nije razvidno na temelju čega je tuženik utvrdio da bi tužitelju pripadala naknada štete upravo u iznosu od 11.908,08 kuna, a ne i u većem novčanom iznosu, pa isti nije dokazao da je u tom smislu postupio u skladu s odredbom članka 12. stavak 1. ZOP-a.

 

S tim u vezi treba navesti kako okolnost da je sud prvog stupnja svoju odluku o početku tijeka zatezne kamate na dosuđeni iznos štete pogrešno utemeljio na odredbi članka 1103. ZOO-a, jer se na takav zahtjev primjenjuju odgovarajuće odredbe ZOP-a kao posebnog zakona (lex specialis), a ne odredbe ZOO-a, nije u konkretnom slučaju imala za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava na štetu tuženika, jer je primjenom odredbe članka 12. stavak 4. ZOP-a ionako trebalo dosuditi zateznu kamatu od podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

U tom smislu nije osnovano niti pozivanje tuženika na odgovarajuće odredbe Direktiva Europske unije koje su u pravni poredak Republike Hrvatske prenesene temeljem odredbe članka 1.a Zakona o izmjenama i dopunama ZOP-a (“Narodne novine” br. 76/13), jer njihov cilj i sadržaj nije protivan cilju i sadržaju odredbe članka 12. ZOP-a, čiji smisao nije u tome da prisiljava osobe koje su oštećene u prometnim nezgodama da vode sudske postupke radi ostvarivanja svojeg prava na naknadu štete, već da pravovremeno ostvare ta prava od osiguratelja u predviđenom razumnom roku, a osobito u situaciji kada isti ima na raspolaganju sve činjenice na temelju kojih je u mogućnosti utvrditi visinu cjelokupne štete.

 

Budući da iz navedenog proizlazi da je tužitelj u ovoj parnici u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev uspio u omjeru od 14,17% (13.150,00 kuna : 92.800,00 kuna x 100), to mu je u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a trebalo dosuditi razmjeran trošak parničnog postupka, pa je od pravilno utvrđenog troška koji se odnosi na njegovo zastupanje i plaćene sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 9.118,50 kuna istome trebalo dosuditi trošak u iznosu od 1.292,09 kuna, te cjelokupni trošak na ime plaćenog predujma za provedeno medicinsko vještačenje i prijevod dokumentacije u visini od 3.824,00 kuna, tj. sveukupno 5.116,09 kuna, a u preostalom dijelu odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.

 

Naime, pogrešno u vezi toga tuženik smatra da je sud prvog stupnja trebao utvrđivati ne samo visinu tužiteljevog troška, već i trošak koji bi trebao pripasti žalitelju u skladu s omjerom njegovog uspjeha u sporu, a to stoga jer je u smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, dakle kod djelomičnog uspjeha tužitelja u parnici, sud trebao utvrditi jedino visinu njegovog parničnog troška, te razmjerno uspjehu istoga u sporu dosuditi mu pripadajući iznos parničnog troška, pri čemu bi postupanje protivno tome, odnosno uzimanje u obzir i troška kojeg je imao tuženik, značilo povredu načela prema kojem je ona stranka koja je svojim držanjem prije parnice uzrokovala potrebu njezinog vođenja, a to je tuženik, dužna i u slučaju djelomičnog uspjeha tužitelja u sporu naknaditi istome parnični trošak razmjerno njegovom uspjehu u parnici.

 

Pri tome valja navesti da je u konkretnom slučaju tužitelj radi ostvarenja svojeg zahtjeva za naknadu štete bio prisiljen pokrenuti ovu parnicu, čime se izložio troškovima radi ostvarivanja prava na naknadu utužene (ne)imovinske štete iz predmetnog štetnog događaja kojeg je skrivio osiguranik tuženika, pri čemu se tužbeni zahtjev u većem dijelu odnosio na naknadu neimovinske štete, te tužitelj sve do provedenog medicinskog vještačenja nije mogao znati na koji način će vještak medicinske struke utvrditi činjenice o kojima ovisi odluka suda o visini te štete, zbog čega se imajući u vidu sve navedeno okolnost da je tužitelj djelomično uspio sa tužbenim zahtjevom ne može pripisati uspjehu tuženika u ovom sporu.

 

S obzirom na opisana činjenična i pravna utvrđenja, za odluku o žalbi nisu od utjecaja preostali žalbeni navodi, s time da jedino valja navesti kako je pogrešno mišljenje tuženika da je odredbom članka 382. stavak 2. točka 3. ZPP-a zakonodavac dao odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i u njima izraženim pravnim stajalištima značaj (pravni učinak) izvora prava, jer to ne proizlazi iz sadržaja te odredbe, pa je u tom kontekstu neosnovano pozivanje žalitelja na sadržaj uz žalbu priloženih odluka navedenog suda.

 

Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu opisanom u točki I izreke ove presude, u skladu s odredbama članaka 368. stavak 1. i 375. stavak 5. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a presuđeno kao u točki II izreke.

 

Budući da je tuženik u odnosu na ožalbeni dio pobijane presude (iznos od 20.350,00 kuna) uspio sa žalbom u omjeru od 35,38% (7.200,00 kuna : 20.350,00 kuna x 100), to mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a u tom omjeru pripada i pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Stoga bi tuženiku u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa) pripadalo pravo na trošak za sastav žalbe protiv pobijane presude u iznosu od 1.250,00 kuna (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), zatim na trošak u iznosu od 312,50 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), te na naknadu troška na ime plaćene sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.120,00 kuna, dakle sveukupno 2.682,50 kuna, od čega mu s obzirom na navedeni omjer uspjeha u žalbenom postupku pripada pravo na naknadu troška u ukupnom iznosu od 949,06 kuna, pa je odlučeno kako je razvidno iz točke III izreke presude.

 

Presuda prvostupanjskog suda u dijelu točke 1. izreke u kojem je usvojen zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 12.800,00 kuna, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na taj iznos, zatim u točki 2. izreke, kao i rješenje, kao nepobijane ostaju neizmijenjene.

 

U Rijeci, 08. svibnja 2017. godine.