Broj: Gž-1661/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Kristini Pavičić-Sirotić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. V., G. P. i S. V., odvjetnicima iz P., protiv tuženika T. C. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku G. J., odvjetniku u P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv odbijajućeg dijela presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-224/15-18 od 11. lipnja 2015., dana 10. svibnja 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se u pobijanom dijelu - toč. I izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-224/15-18 od 11. lipnja 2015.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvoga stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je nalaženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče na iznos od 13.000,00 kuna od 21. svibnja 2015. do isplate,  a na iznos od 2.000,00 kn od 19. rujna 2012. do isplate, te da mu nadoknadi trošak postupka u iznosu od 3.250,00 kn, sve u roku od 15 dana (toč. I izreke). Toč. II izreke, odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zahtijevao isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od 29. kolovoza 2012.  do 21. svibnja 2015.  na iznos od 13.000,00 kn i od 29. kolovoza do 19. rujna 2012. na iznos od 2.000,00 kn.

 

Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u toč. I izreke pobija tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. U osnovnom ističe da sud prvoga stupnja prilikom donošenja odluke u pobijanom dijelu nije uzeo u obzir povrede ugovornog odnosa od strane tužitelja kao zakupodavca, na koje okolnosti da je ukazivao tijekom postupka. U tom pravcu poziva se na odredbu čl. 522. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima te ističe da tužitelj kao zakupodavac nije održavao stvar u ispravnom stanju odnosno da u ispravom stanju nije održavao zemljište koje je dano u zakup a to stoga što su višestruke poplave gotovo u potpunosti onemogućile ga da koristi zemljište, pa tako zbog posljedično nastalog blata i po mjesec dana nije mogao fizički pristupiti zemljištu što je za posljedicu imalo štetu na usjevima i njegovoj cjelokupnoj poljoprivrednoj djelatnosti. Također, da je zemljište doveo svrsi koliko je to bilo moguće, a da mu zakupodavac nikada nije naknadio troškove koje je pritom imao. Obzirom da je zbog poplava bio onemogućen u korištenju zemljišta da je iskoristio pravo na raskid ugovora ali ne i pravom na sniženje cijene, a koju okolnost da je isticao da bi zakupnina u tom slučaju iznosila 0,00 kn. Također, ističe pozivom na odredbu čl. 525. st. 1. Zakona o obveznim odnosima da je zemljište koje je dano u zakup imalo nedostatke zbog kojih mu je nastala materijalna šteta koju da mu tužitelj nikada nije naknadio. U odnosu na troškove čišćenja nekretnine koje po računu tvrtke T. d.o.o. iznose 5.062,50 kn, da se radi o trošku koje treba snositi vlasnik nekretnine, a da je iste radove poduzeo na vrijeme da do raskida ugovora ne bi nit došlo a samim tim niti do potrebe uklanjanja betonskog postolja. Ističe stoga da je potraživanje tužitelja u tom dijelu neosnovano. U odnosu na visinu izgubljene zarade ističe da je tužitelj radnje čišćenja nekretnine poduzeo tek u rujnu mjesecu 2012. - ugovor da je otkazan u svibnju mjesecu 2010., pa zaključuje da ako je tužitelj ima namjeru zemljište dati u zakup radnje čišćenja poduzeo bi ranije, a zemljište da ne može dati u zakup za iznos koji od njega potražuje kao vid štete obzirom na nedostatke zemljišta. Postavljeni staklenici na zemljištu da predstavljaju korist za zakupodavca jer bi novi zakupoprimac mogao samo nastaviti ih koristiti. Smatra da nije u obvezi tužitelju naknaditi štetu obzirom da je plaćanjem svih godina zakupa i brige oko zemljišta tužitelja i preplatio.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu preinači na način da odbije zahtjev tužitelja. Potražuje troškove žalbe.

 

Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje u tekstu: ZPP).

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja - kao vlasnika sada čkbr. 4302/9 i 4302/1 k.o. P., da mu tuženik kroz vrijeme od otkazivanja ugovora o zakupnu navedenih poljoprivrednih parcela pa do trenutka podnošenja tužbe, naknadi izgubljenu zaradu u iznosu od 13.000,00 kn visina koje predstavlja mjesečni iznos zakupnine u visini od 500,00 kn, kao i materijalni trošak koji je za njega nastao uklanjana betonskih temelja i nosive konstrukcije plastenika i otpadnog materijala u iznosu od ukupno 2.000,00 kn. 

 

Odlučujući o zahtjevu tužitelja sud prvoga stupnja nakon provedenog dokaznog postupka naložio je tuženiku da tužitelju naknadi izgubljenu zaradu kroz vrijeme od trenutka otkaza ugovora o zakupu - od svibnja mjeseca 2010. pa do podnošenja tužbe u ukupnom iznosu od 13.000,00 kn odnosno 500,00 kn svakomjesečno, sve to sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana zaključenja glavne rasprave u predmetu pa do isplate, kao i da mu isplati iznos od ukupno 2.000,00 kn koji se odnosi na čišćenje nekretnine kčbr. 4302/1 k.o. P. i njeno dovođenje u prvobitno stanje, na koji iznos zakonska zatezna kamata teče od dana 19. rujna 2012. pa do isplate - dan plaćanja ispostavljenog računa od strane tužitelja tvrtki T. d.o.o. 

 

Svoju odluku sud prvoga stupnja utemeljio je na utvrđenju da je tuženik nesporno bio u zakupnom predmetnih poljoprivrednih nekretnina sa tužiteljem i njegovom sestrom  sve od trenutka zaključenja ugovora tj. od dana 5. srpnja 2002. pa do raskida istoga ugovora tj. do svibnja mjeseca 2010., da je kroz čitavo to vrijeme za obje nekretnine - pa tako i za nekretninu kčbr. 4302/9 koju je tužitelj godinu dana prije otkaza ugovora o zakupu kupio od svoje sestre, plaćao zakupninu u iznosu od 500,00 kn svakomjesečno, da nakon otkaza ugovora o zakupu pa sve do podnošenja tužbe tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 5. st. 3. Ugovora odnosno nije zakupcu predao zemljište u stanju u kome ga je primio obzirom da sa poljoprivrednih parcela nije uklonio svoje objekte što je učinio tužitelj za što je trećoj osobi platio iznos od traženih 2.000,00 kn, da je zbog postupanja tuženika tužitelju nastala šteta koja se ogleda u gubitku na zaradi, koja šteta je utvrđena u visini mjesečnog iznosa zakupnine od 500,00 kn, što kroz utuženi vremenski period daje iznos od upravo 13.000,00 kn.

 

Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnoga postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te je činjenično stanje bitno za donošenje odluke u predmetu pravilno utvrdio. Iako u presudi nisu navedene odredbe materijalnoga prava koje je sud primijenio prilikom donošenja odluke o zahtjevu tužitelja, nije učinjena bitna povreda postupka, obzirom se iz obrazloženja presude može zaključiti o kojim je odredbama riječ – čl. 1046., čl. 1085., čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.,41/08. - dalje u tekstu: ZOO).

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvoga stupnja kraj nespornih okolnosti na koje i sam ukazuje - davanja predmetnog zemljišta u zakup, trajanja zakupnog odnosa, otkaza ugovora o zakupu, poduzetih radnji tijekom trajanja zakupnog odnosa i poslije otkaza istoga, utvrdio da tužitelju nakon raskida ugovora o zakupu pripada naknada izgubljene zarade u zatraženoj visini zakupnine koja je bila ugovorena ranijim ugovorom o zakupnu - iznos zakupne od 500,00 kn koji je tužitelj po redovnom tijeku stvari mogao ostvariti da je svoje nekretnine dao u zakup a radi se o iznosu zakupnine koju je plaćao tuženik, što kroz utuženi vremenski period predstavlja upravo iznos od ukupno 13.000,00 kn.

 

Naime, tuženik se u zakupu poljoprivrednog zemljišta tužitelja nalazio temeljem ugovora o zakupu od dana 5. srpnja 2002., koji ugovor je nesporno otkazan od strane tuženika u svibnju mjesecu 2010. - tužitelj je otkaz prihvatio, i temeljem koga ugovora je bio u obvezi plaćati zakupninu od ukupno 500,00 kn svakomjesečno što je i činio. Nakon otkaza ugovora tuženik je i nadalje zadržao u posjedu predmetne nekretnine obzirom ih nije tužitelju predao u stanju u kakvim ih je primio odnosno nije o svom trošku sa zemljišta uklonio postavljene objekte za uzgoj poljoprivrednih kultura, a koja obveza za tužitelja proizilazi iz odredbe čl. 5. st. 3. Ugovora o zakupu, na koji način je tužitelja onemogućio iskorištavati predmetne nekretnine odnosno iste dati u zakup. Stoga je dužan tužitelju naknaditi štetu plaćanjem naknade u visini koju je najmanje mogao ostvariti davanjem u zakup predmetnoga zemljišta.

 

Žalbeni navod tuženika da je tijekom svih godina plaćanja zakupa i brige oko zemljišta preplatio tužitelja pa da naknada štete koju traži nije realna, nije osnovan, obzirom je i sam tuženik u svojoj žalbi istakao da je predmetno zemljište nakon otkaza ugovora bilo pripremljeno za poljoprivrednu proizvodnju i da je trebalo istu samo nastaviti, u čemu je tužitelj svakako bio onemogućen propustima na strani tuženika - nepoduzimanja radnji koje je preuzeo ugovorom, na koji način je tužitelj realno pretrpio štetu u visini koja je i po stavu ovoga suda kao suda drugoga stupnja, primjerena, a to je visina iznosa zakupa koga je tuženik plaćao prije otkaza ugovora.

 

Obveza plaćanja iznosa zakupa kroz vrijeme trajanja ugovora preuzeta je ugovorna obveza, a trošak ulaganja koje je tuženik imao u nekretnine tužitelja kroz vrijeme zakupa ne mogu biti predmet ovoga postupka kraj činjenice da tuženik u pravcu istih nije postavljao nikakav zahtjev a isto se odnosi i na eventualnu materijalnu štetu koja je tuženiku nastala kroz vrijeme trajanja zakupa.

 

Obzirom na navedeno, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio obvezu tuženika tužitelju naknaditi štetu u vidu izgubljene zarade, a također pravilno je postupio kada je tuženiku naložio tužitelju naknaditi trošak u zatraženom iznosu od ukupno 2.000,00 kn, koji je za istoga nastao dovođenjem jedne od nekretnina u prvobitno stanje. Taj trošak tužitelj je dokazao postojanjem računa na listu 30 spisa.

 

Odluka o početku tijeka zakonske zatezne kamate na priznate iznose štete pravilno je odmjerena i na zakonu utemeljena.

 

I odluka o troškovima parničnoga postupka pravilno je utemeljena i po svojoj visini odmjerena (čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a).

 

Obzirom na gore navedeno žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, potvrditi i odlučiti kao u izreci.

 

Kako je odbijena žalba tuženika, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

U Puli-Pola,10. svibnja 2017.