Broj: Gž-372/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Tajani Polić, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz K., K., OIB …., zastupan po punomoćniku M. Z., odvjetniku iz R. protiv tuženika LD "Z" iz K. OIB …, zastupan po punomoćniku P. K., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-17/2015 od 29. prosinca 2016. godine, ispravljene rješenjem istoga suda i pod istim poslovnim brojem od 10. siječnja 2017. godine, 16. svibnja 2017. godine

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e   presuda suda prvog stupnja u toč. 1. i 3. izreke.

 

             

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom tuženik je obvezan tužitelju isplatiti iznos od 24.594,55 kn sa zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2012. godine do isplate, kao i naknaditi parnični trošak od 10.195,04 kn (toč. 1. i 3. izreke). S preostalim dijelom zahtjeva radi isplate zatezne kamate za razdoblje 9. siječnja do 29. veljače 2012. godine, tužitelj je odbijen u toč. 2. izreke kao neosnovanim.

 

Protiv dosuđujućeg dijela presude žalbu podnosi tuženik, pa iako se poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz sadržaja bi žalbenih navoda proizlazilo kako se žalbom presuda napada isključivo iz razloga nepravilne primjene materijalnog prava. Pobija se i odluka o parničnom trošku i konačno predlaže uvaženjem žalbe odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno presudu ukinuti.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije ostvarena niti jedna od apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu  odredbe čl.  365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13-dalje ZPP).

 

Predmet spora predstavlja zahtjev radi naknade imovinske štete nastale uslijed udarca divljači u vozilo tužitelja 8. siječnja 2012. godine, kojim je upravljala supruga tužitelja krećući se županijskom cestom koja presijeca lovište kojim gospodari tuženik.

 

Iako se tuženik u žalbi poziva na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kako je rečeno ovaj sud iz žalbenih navoda ne utvrđuje da bi se pobijala pravilnost ikoje od utvrđenih činjenica tijekom prvostupanjskog postupka.

 

Dakle, nalet divlje životinje (jelen) dogodio se u večernjim satima i to na način da je životinja skočila sa pokrajnjeg uzvišenja na kolnik kojim se kretala supruga tužitelja upravljajući vozilom na način koji je bio primjeren uvjetima na prometnici. Iz nalaza vještaka utvrđena je brzina kretanja vozila koja je bila niža od propisanog ograničenja brzine 60 km/h,  a jednako tako istim dokazom, kao i provedenim očevidom na licu mjesta utvrđeno je kako se na toj dionici ceste nalazi i prometni znak opasnosti "divljač na cesti s dopunskom pločom 1 km“. Zakonski zastupnik tuženika, te lovnik tuženika saslušan u svojstvu svjedoka potvrdili su kao pravilan zaključak sudskog vještaka kako u konkretnoj situaciji kada je divljač skočila s uzvišenja vozačica nije imala vremena reagirati radi izbjegavanja iznenadnog naleta. Nezgoda se nije dogodila za vrijeme skupnog lova, dok nije bilo sporno kako konkretnom prometnicom upravlja Županijska uprava za ceste koja je na zahtjev tuženika i postavila znak upozorenja za ovu dionicu.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja zaključuje kako je za nezgodu odgovoran tuženik kao pravna osoba koja gospodari lovištem jer mu je prema odredbi čl. 1066. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08 – dalje ZOO) vlasnik u ovom slučaju Republika Hrvatska povjerio opasnu stvar tj. divljač u pokretu da se njome služi. Zaključuje sud kako tuženik neutemeljeno prigovara svojoj legitimaciji pozivajući se na čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu (NN 140/05, 75/09 i 153/09- dalje ZL) i odredbu čl. 50. st. 1. Zakona o cestama (NN 84/11- dalje ZC) jer tim odredbama nije isključena primjena općeg propisa iz ZOO o naknadi štete za opasnu stvar, niti bi proizlazilo da bi u postupanju pravne osobe koja upravlja prometnicom postojao propust u održavanju. Naprotiv spomenuta je pravna osoba postupila u svemu kako je trebalo i na zahtjev tuženika postavila prometni znak upozorenja.

 

Pravnu ocjenu suda prvog stupnja kao pravilnu prihvaća i ovaj sud.

 

Tuženik u žalbi u bitnome tvrdi kako pored specijalnih propisa tj. ZL i ZC nema mjesta primjeni odredbi iz općeg propisa o odgovornosti za naknadu štete, a prema specijalnim propisima tuženik nije odgovoran za istu. U prvom redu prometnica na kojoj se nezgoda dogodila ne čini dio lovišta, pa za propuste u održavanju prometnice točnije, propust u ostavljanju zaštitnog pojasa u smislu odredbe čl. 2. st. 1. alineja 10., čl. 4. i čl. 55. ZC može biti odgovorna isključivo pravna osoba koja upravlja prometnicom. Konačno na to upućuje i odredba čl. 86. st. 3. ZL kojom je ujedno propisana odgovornost lovoovlaštenika jedino u slučaju nastanka štete za vrijeme vršenja skupnog lova, što konkretno nije bio slučaj.

 

Kada bi u primjenu i dolazio opći propis, opet nema elemenata koji bi upućivali na opstojnost tuženikove odgovornosti. Jer prema čl. 52. Ustava RH i čl. 4. ZL divljač predstavlja opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, a vlasništvom lovačkog društva postaje tek činom odstrjela. Jednako tako, ne može se primijeniti ni odredba čl. 1066. st. 1. ZOO-a jer divljač u pokretu koja se ne nalazi u ograđenom rezervatu, već se slobodno kreće tuženik ni na jedan način nije u stanju nadgledati. Smatra da je poduzeo sve potrebne mjere radi sprječavanja štete, te još ukazuje kako je sud prvog stupnja propustio uočiti kako i vozilo u pokretu predstavlja opasnu stvar, pa se eventualno može raditi o koliziji pravila o nastanku štete od dvaju opasnih stvari kada se po njegovu mišljenju imaju primijeniti pravila o odgovornosti po principu krivnje.

 

Na ove žalbene navode valja odgovoriti kako odredba čl. 86. st. 3. ZL predstavlja  lex specialis za situacije kada šteta nastaje uslijed skupnog lova, dok za ostale štete od divljači nije isključena primjena pravila o odgovornosti prema općem propisu iz ZOO-a. Divljač u pokretu koja se nekontrolirano kreće bez daljnjeg predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe čl. 1045. st. 3. ZOO-a, a da bi se imalac stvari ili osoba kojoj je stvar povjerena na čuvanje oslobodila odgovornosti mora dokazati postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 1067. ZOO-a. Tuženik nije vlasnik divljači, međutim prema odredbi čl. 1. ZL tuženik kao lovoovlaštenik gospodari lovištem što uključuje prava i obveze kao su uzgoj, zaštita, lov, korištenje divljači i njezinih dijelova, dok je prema odredbi čl. 75. i 77. istog zakona dužan poduzimati mjere radi sprječavanja štete od divljači, a jedna od njih je i ograđivanje zemljišta. Utoliko je sud prvog stupnja s pravom ocijenio kako tuženik predstavlja osobu koja odgovara po odredbi čl. 1066. st. 1. ZOO-a.

 

              Tuženik dakle, nije dokazao da bi šteta nastala radnjom oštećenika (tužitelja) ili radnjom treće osobe (pravne osobe koja gospodari prometnicom) o čemu je sud prvog stupnja izvukao pravilne zaključke. Naime, utvrđeno je da se vozačica tužiteljevog vozila kretala u okviru dopuštene brzine i sukladno uvjetima na prometnici, te objektivno nije mogla izbjeći iznenadni nalet divljači. Utvrđeno je i da je pravna osoba postavila znak upozorenja i time postupila prema tuženikovu zahtjevu, pa je pravilno sud prvog stupnja ocijenio kako nema na strani iste propusta u održavanju prometnice. Tuženik pak smatra kako je pravna osoba trebala poduzeti i druge zaštitne mjere, točnije ostavljanje zaštitnog pojasa uz rubove kolnika. Međutim, ničim ne dokazuje da bi se u toj situaciji nezgoda mogla izbjeći pogotovo kada se ima u vidu ponašanje tj. iznenadni nalet divljači, a čak i kad bi tome moglo biti tako to opet tuženika ne oslobađa od obveze za provođenje zaštitnih mjera iz čl. 75. i 77. ZL i odgovornosti za propuste u izvršenju tih obveza. Time se u žalbi neosnovano poziva na postojanje razloga za isključenje koji nisu utvrđeni odnosno umanjenje odgovornosti iz odredbe čl. 1067. ZOO-a. Konačno ukoliko bi nastanku štete i doprinijela pravna osoba koja gospodari prometnicom kako to tvrdi tuženik, onda se prema st. 3. citiranog članka 1067. ZOO odgovornost vlasnika odnosno treće osobe kojoj je stvar predana u posjed ustanovljuje kao solidarna. Prema odredbi čl. 43. st. 1. ZOO svaki dužnik solidarne obveze odgovara za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od koga hoće, pa je utoliko tuženik u obvezi namiriti cjelokupan iznos štete.

 

              I na kraju pravilno tuženik primjećuje da vozilo u pokretu predstavlja opasnu stvar, međutim u situaciji kada u štetnom događaju sudjeluju dvije opasne stvari, tada je potrebno utvrditi od koje od njih potječe uzrok štete u smislu čl. 1063. ZOO. U ovom slučaju je pravilno utvrđeno da bi šteta bila u uzročnoposljedičnoj vezi s naletom divljači iz čega proizlazi kako tuženik kao osoba kojoj je stvar predana na čuvanje odgovara za istu.

 

              Iz tih je razloga pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu. Tužitelj je štetu popravio, a opravdanost cijene koštanja popravka potvrđena je nalazom sudskog vještaka, pa je sud prvog stupnja pravilno dosudio iznos od 24.594,55 kn sa zateznom kamatom od dana popravka, sve to u smislu odredbi čl. 1085. i čl. 1086. ZOO.

 

              Zakonita je i odluka o parničnom trošku jer je pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a, dok o troškovima žalbenog postupka nije odlučivano jer tuženik nije postavio takav zahtjev.

 

              Zbog svega je navedenog žalba tuženika odbijena kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrđena pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

              Prvostupanjska presuda u toč. 2. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

             

 

U Rijeci, 16. svibnja 2017. godine