Broj: Gž-907/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Kristini Pavičić-Sirotić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. L., OIB: ... iz V., zastupanog po punomoćniku G. J., odvjetniku u P., protiv tuženice škole V.-D., OIB: ..., V., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. V., G. P. i S. V., odvjetnicima u P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1646/13-12 od 30. listopada 2014., dana 16. svibnja 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1646/13-12 od 30. listopada 2014.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja toč. I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se naloži tuženici školi V.-D. da isplati tužitelju R. L. iznos od 31.000,00 kn po osnovu pravične novčane naknade neimovinske i imovinske štete, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 25. ožujka 2011. po kamatnoj stopi od 12%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana. Toč. II izreke, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 8.820,00 kn, dok je toč. III izreke, naloženo tuženiku da tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn, u roku od 15 dana.

 

              Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnoga prava, bitne povrede odredbi parničnoga postupka, te pogrešne odluke o troškovima postupka. Bitna povreda postupka da se ogleda u činjenici da sud prvoga stupnja prilikom donošenja svoje odluke nije uzeo u obzir provedene dokaze, da izreka presude ne proizilazi iz obrazloženja a samo obrazloženje da sadrži nejasnoće, kontradiktorno je, liječnička dokumentacija koja prileži predmetu da nije obrazložena. Smatra da je sud prvoga stupnja pogrešno računao početak tijeka zastarnog roka za potraživanje štete na koji način da je pogrešno primijenio odredbu čl. 230. st. 1. do 3. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da je sud prvoga stupnja pravilnim tumačenjem odredbe čl. 230. st. 2. pomenutoga Zakona, uzimajući u obzir dan nastanka štetnog događaja i dan ustajanja tužbom tužitelja, trebao zaključiti da je tužba tužitelja pravovremena. Nadalje, da je sud prvoga stupnja polazeći od odredbe čl. 230. st. 1. Zakona propustio utvrditi kada je tužitelj saznao za osobu štetnika, a da tu osobu tužitelj svakako nije znao dana 4. studenog 2010. - dan posljednjeg nalaza. Također, po njegovu stavu da se ne može samo zadnji nalaz tumačiti kao dan početka zastarnog roka, i da se trebalo tumačiti da je taj rok počeo teći od prvoga slijedećeg dana kalendarske godine tj. od 1. siječnja 2011. te bi istjecao 1. siječnja 2014. Na okolnost saznanja za štetnika da je tužitelj predlagao dokaze i to vansudske zahtjeve kojima se obraćao i odgovore na te zahtjeve – školi V.-D., I. županiji, osiguravajućem društvu, međutim da te dokaze sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja predmetne odluke. Sud prvoga stupnja da nije prihvatio njegov prijedlog da međupresudom odluči o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koji način da je počinjena bitna povreda postupka.

              Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači na način da usvoji njegov zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovo suđenje i to utvrđivanjem visine štete. Potražuje troškove sastava žalbe.

 

              Sa žalbom tužitelja postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje u tekstu: ZPP).

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Tijekom trajanja predmetnog parničnog postupka u kome je tužitelj zahtijevao da mu tuženik naknadi štetu isplatom iznosa od ukupno 31.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, koju je trpio u svezi s štetnim događajem koji se dogodio dana 18. lipnja 2010. na satu tjelesnog odgoja u školi V. D. - tijekom kojega se ozlijedio na način da je za vrijeme zagrijavanja "velikom brzinom potrčao prema lopti na koju je stao i pritom izgubio ravnotežu te se sa desnom rukom dočekao na zid školske dvorane" zadobivši pritom prijelom lakatne i palčane kosti.

 

Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvoga stupnja isti je u cijelosti odbio kao neosnovan - polazeći od činjeničnog utvrđenja koje i nije sporno, a na koje se tužitelj pozivao u činjeničnim navodima svoje tužbe: da je tužitelj doživio štetni događaj dana18. lipnja 2010., da je liječenje tužitelja završeno najkasnije dana 4. studenoga 2010. kada se i stabiliziralo njegovo zdravstveno stanje, da nakon toga datuma nije bio upućen ni na kakvu daljnju medicinsku obradu, svoje školske i vanškolske aktivnosti nastavio je obavljati bez ikakva ograničenja, da je tužitelj svojom tužbom ustao dana 27. prosinca 2013., zaključujući da je njegov tužbeni zahtjev istaknut nakon proteka roka od tri godine u kome može sa uspjehom isticati zahtjev za naknadom štete.

Svoju odluku sud prvoga stupnja utemeljio je na odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 - dalje u tekstu: ZOO).

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnoga prava iz čl. 365. st. 2. ZPP-a,  stav je ovoga drugostupanjskoga suda da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer se obrazloženje pobijane presude temelji na činjenicama utvrđenim u ovom postupku i provedenim te pravilno obrazloženim dokazima (čl. 8. ZPP), pa pobijana presuda sadrži valjane, jasne i razumljive razloge o svim bitnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih ne bi mogla ispitati.

Osim toga, sud prvoga stupnja nije počinio ni ostale apsolutno bitne povrede odredbi parničnoga postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. ZPP-a (čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a), pa je žalba tuženika u dijelu u kome ukazuje na žalbene razloge apsolutno bitnih povreda odredbi parničnoga postupka u cijelosti neosnovana.  Okolnost da sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da prethodno međupresudom odluči o osnovanosti osnove tuženog zahtjeva tužitelja ne predstavlja bitnu povredu postupka koja bi dovela u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude.

 

Sukladno odredbi čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok zastare) odnosno u svakom slučaju (u objektivnom roku) za pet godina od dana kada je šteta nastala.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio da se u predmetnom slučaju primjenjuje kraći trogodišnji rok zastare potraživanja naknade štete koji se računa od dana kada je oštećeni saznao za opseg i visinu štete te za štetnika, time da se trenutak saznanja svakoga od tih elemenata ne mora vremenski poklapati. U tom slučaju rok zastare se računa od onoga trenutak kada je oštećeni saznao za jedan od elemenata iz navedenoga članka za kojeg je posljednjeg sa saznao.

 

Sud prvoga stupnja pravilno je - polazeći od medicinske dokumentacije u predmetu i iskaza tužitelja, zaključio da je tužitelj imao saznanja za opseg svoje štete najkasnije dana 4. studenoga 2010. jer se tim danom njegovo zdravstveno stanje stabilizirano - daljnje liječenje nije indicirano niti provođeno a tužitelj je već početkom te školske godine uredno obavljao sve svoje školske ali i vanškolske aktivnosti, a već u trenutku štetnoga događaja imao je odnosno mogao je imati saznanja o osobi štetnika - nezgoda se dogodila u prostorijama škole za vrijeme trajanja tekuće školske godine, odnosno o osobi koja odgovara za drugoga konkretno tužitelja za vrijeme odvijanja nastave. Da je tome tako, proizilazi i iz činjenice da se tužitelj ovdje tuženiku obratio vansudskim zahtjevom za naknadom štete već dana 10. ožujka 2011. a njegovom osnivaču dana 20. studenog 2012.

 

Dakle, subjektivni rok zastare u trajanju od tri godine ne računa se od trenutka kada je tužitelj realno saznao za štetu i štetnika, već od trenutka kada je tužitelj obzirom na sve okolnosti slučaja mogao saznati za štetu i štetnika i kada su mu svi podaci o šteti i štetniku bili dostupni, a to je obzirom na gore navedene okolnosti (kao i činjenične navode tužbe tužitelja) moglo biti najkasnije dana 4. listopada 2010.

Kako je tužba tužitelja kod suda prvoga stupnja zaprimljena dana 27. prosinca 2013. pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da je potraživanje tužitelja u ovoj parnici zastarjelo.

 

Kraj gore navedenoga, nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja o početku tijeka roka zastare njegova potraživanja od dana podnošenja vanskudskih zahtjeva, od prvoga slijedećeg dana kalendarske godine tj. od 1. siječnja 2011., kao niti žalbeni navod da se u predmetnom slučaju ima primijeniti objektivni zastarni rok od pet godina.

 

Obzirom je sud prvoga stupnja zahtjev tužitelja u cijelosti našao osnovanim, pravilno je odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, te tužitelju naloži da tuženiku naknadi trošak postupka pravilno odmjeren u visini predviđenoj Tarifom o naknadama i nagradama troškova za rad odvjetnika, pri čemu je također pravilno odbio zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

 

Kako je žalba tužitelja cijelosti odbijena, to je valjalo odbiti i zahtjev istoga za naknadom troškova žalbe, sve to temeljem odredbe čl. 166. st. 1. a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Slijedom navedenoga, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, pa je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

 

 

U Puli-Pola, 16. svibnja 2017.