Broj: Povrv-145/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Varaždinu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Hugu Wedemeyeru, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice Ivane Starčević, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o., V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici, odvjetnici I. P. iz V., Aleja kralja protiv tuženika B. J. vl. obrta P., G.  K., zastupanog po punomoćnici, odvjetnici I. M., V., radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave 27. travnja 2017. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, S. P., odvjetničkog vježbenika kod punomoćnice tuženika, dana 19. svibnja 2017.

 

p r e s u d i o    j e

 

              I/ U cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. T. iz V., posl. br. Ovrv - 237/15 od 19. veljače 2015., te se tužbeni zahtjev odbija.

 

              II/ Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 390,63 kuna, u roku od 8 dana.

 

              III/ Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 312,50 kuna.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja, protiv tuženika kao ovršenika, kod javnog bilježnika S. T. iz V. ishodio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, posl. br. Ovrv - 237/15 od 19. veljače 2015., kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 2.988,79 kuna sa ovršnim troškom i zateznim kamatama.

 

Protiv rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor u kojemu ističe da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo. Stoga je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene radnje, te je riješeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

              U nastavnom parničnom postupku tuženik je ostao kod prigovora zastare prema čl. 228. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO), iako je naveo da je nesporno da se račun koji mu je tužitelj ispostavio odnosi na njegov obrt.

 

              Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u račun (list 5), izvadak iz obrtnog registra (list 6), Ugovor o korištenju aparata za vodu, raskid Ugovora, obračun po Ugovoru i očitovanje tuženika (list 28 -31). Odbio je dokazni prijedlog tuženika za saslušanje stranaka kao nepotreban. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo. Temeljem savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio sve relevantne činjenice, temeljem kojih je našao da je tužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome valja uputiti i na odredbu čl. 7. st. 1. ZPP-a prema kojoj su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojoj je svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

              Sud je ponajprije razmotrio prigovor zastare koji je tuženik istaknuo te našao da je isti osnovan. Naime potraživanje tužitelja temelji se na računu broj 385-66/2010 od 2.8.2010., koji je dospio na naplatu 10.8.2010, te tužitelj potražuje iznos od 2.988,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11.8.2010. a u podnesku predanom na raspravi 27. travnja 2017. navodi da novčana tražbina koja je predmet postupka proizlazi iz Ugovora o korištenju aparata za vodu koji je tuženik sklopio s tužiteljem 30. svibnja 2008. Tužitelj je prijedlog za ovrhu (tužbu) podnio 19. veljače 2015.

 

              Prema čl. 228. st. 1. ZOO-a, međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

 

              Prema čl. 230. st. 3. ZOO-a tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

 

              Prema čl. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12 i 68/13 – dalje u tekstu ZTD) trgovac je, ako tim Zakonom nije drugačije određeno, pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, a prema čl. 2. st. 5. ZTD-a, trgovačko društvo je trgovac, neovisno o tome obavlja li gospodarsku ili neku drugu djelatnost.

 

              Prema čl. 14. st. 2. ZTD-a, trgovački ugovori su ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.

 

              U ovom predmetu tužitelj je trgovačko društvo pa samim time i trgovac, a tuženik je obrtnik, dakle fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja dopuštene gospodarske djelatnosti u svoje ime i za svoj račun sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu (čl. 4. u vezi sa čl. 2. st. 1. Zakona o obrtu „Narodne novine“ broj 143/12), koja definicija je identična onoj iz čl. 1. ZTD-a, tako da je i tuženik nedvojbeno trgovac.

 

              Budući da je predmet ovog spora nastao iz ugovora koji su dakle sklopili trgovci u obavljanju djelatnosti koja čini predmet poslovanja tužitelja (naime tužitelj je sa tuženikom sklopio ugovor o korištenju aparata za vodu, a jedna od djelatnosti kojom se tužitelj, prema podacima iz sudskog registra, bavi je kupnja i prodaja robe), to se u konkretnom slučaju radi o trgovačkom ugovoru koji su sklopile stranke.

 

              Stoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju osnovan prigovor zastare tuženika, i to bez obzira odnosi li se tužbeni zahtjev na tražbinu iz trgovačkog ugovora (Ugovora o korištenju aparata za vodu od 30.5.2008.) ili na tražbinu naknade štete nastale povredom ugovorne obveze iz spomenutog trgovačkog ugovora, budući da je rok zastare u oba slučaja 3 godine od dospijeća tražbine ili od saznanja za štetu i osobu koja je štetu počinila (s time da obje okolnosti u konkretnom slučaju koincidiraju), te je zastara u svakom slučaju nastupila 11.8.2013., dok je tužitelj tužbu podnio tek 19. veljače 2015.

             

Zbog navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev i u cijelosti ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi, sukladno čl. 451. st. 3. ZPP-a, kao pod točkom I/ izreke.

 

              Odluka o naknadi parničnog troška donesena je primjenom članka 154. st. 1. ZPP-a prema kojem stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove, nadalje primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a, prema kojoj se stranci priznaju samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje u tekstu Tarifa).

 

              Sud je tuženiku priznao trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku odnosno trošak pristupa na ročište 27.4.2017. u iznosu od 250,00 kuna i na ročište za objavu presude 19.5.2017. u iznosu od 62,50 kuna (Tbr. 9. t. 1. i 3. Tarife), te trošak PDV-a na navedene iznose u ukupnom iznosu od 78,13 kuna (Tbr. 42. Tarife), odnosno ukupno 390,63 kuna, o čemu je odlučeno pod toč. II/ izreke.

             

U Varaždinu, 19. svibnja 2017.