Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-584/16 Županijski sud u Splitu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-584/16

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Zoranu Kežiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Grada Makarske MB 0532247, Obala kralja Tomislava broj 1, kojeg zastupa gradonačelnik, a ovaj po punomoćnici T. B., dipl. pravnici, protiv tuženika M., vlasništvo M. L. iz M., D. M. P. …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj broj P-1054/15 od 26. listopada 2015., dana 31. srpnja 2017.

riješio je

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj broj P-1054/15 od 26.listopada 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 68.295,10 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. siječnja 2004.  do isplate.

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.937,50 kuna, dok je za više traženi trošak zahtjev tužitelja odbijen.

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,25/13,4313 i 89/14, dalje  ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,25/13,4313 i 89/14, dalje  ZPP), a na koju u smislu članka 365. stav 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju sud prvog stupnja u presudi nije dao razloge o materijalnom prigovoru prijeboja (kompenzacije) koji je tuženik iznio tijekom postupka, dakle kako o osnovanosti tog prigovora, tako i obzirom na vrijeme kada je prigovor iznijet, je li zastarjela tražbina tuženika.

 

Naime,kako je tuženik u konkretnom slučaju istakao  materijalnopravni prigovor prijeboja (materijalna kompenzacija), koja postoji kada dužnik-tuženik nedvojbeno izjavi vjerovniku da se izvrši prijeboj,to u suglasju sa odredbama članka 336. i 337. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) dužnik mora dokazati da prema vjerovniku ima potraživanje koje je istovrsno s vjerovnikovim potraživanjem i da je dospjelo, dakle dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koja ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela. Drugim riječima dužnik-tuženik u tijeku postupka treba dokazati osnovu i visinu potraživanja koje stavlja u prijeboj.

Daljnjim ispitivanjem pobijane presude sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 68.295,10 kuna i nakon što je utvrđeno da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 3.962,87 kuna, dakle do iznosa od 72.257,97 kuna, a na ime neisplaćene zakupnine od 9. travnja 2002. do 22. prosinca 2003., koji iznos je dužnik - tuženik  nakon što je tužitelj-vjerovnik podnio ovršni prijedlog i od strane suda donijeto rješenje o ovrsi br. OVRV-247/04 od 13. travnja 2004., bio u obvezi platiti vjerovniku – tužitelju temeljem vjerodostojne isprave (kartice kupaca list 27-30 spisa) na koje rješenje je dužnik – tuženik pravodobno podnio prigovor, pa je postupak u smislu članka 452. stavak 2. ZPP-a nastavljen raspravljanjem o glavnoj stvari. 

Nije prijeporno da su tužitelj kao zakupodavac i obrt u vlasništvu tuženika A. M. M. kao zakupnik dana 15. veljače 2001. međusobno zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora, ovjerenog kod javnog bilježnika A. B. pod brojem … dana 9.ožujka 2001.,a kojim zakupnik uzima u zakup poslovni prostor u prizemlju zgrade u M., D. M. P. …, ukupne površine 309 m², u naravi A.-c. i kojim su Ugovorom regulirana sva prava i obveze stranaka toga Ugovora. Nije prijeporno ni da su stranke sastavile posebne uvjete Ugovora o zakupu, kao njegovog sastavnog dijela, kojim su regulirane prije svega obveze tuženika u svezi održavanja programa kulturnog sadržaja u organizaciji zakupodavca u tom prostoru.

 

Postupkom je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik iznio prigovor o nepodmirenim računima koje je izdao tužitelju za period od 2002. – 2004.,poimenice navedenih na strani 3.-4. presude, a kako proizlazi iz podnesaka tužitelja upućenih tužitelju radi usklađivanja njihova dužničko-vjerovničkog odnosa te uvida u izjavu o prijeboju – kompenzaciji između ugovornih stranaka (list 107 spisa) za period od 2002. – 2003. 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je iznos zakupnine određen točkom IV. Ugovora o zakupu valjalo kompenzirati uslugama tuženika prema Posebnim uvjetima ugovora zaključenim između tužitelja i obrta tuženika, a kako se rješavalo i u vrijeme do 2002. kada su pročelnici Odjela za društvene djelatnosti Grada Makarske bili D. V. (od 1998. -2002.) i M. D. (od 1993. – 1998.) i koji su svojim iskazima kazivali da su vršene kompenzacije između plaćanja najma predmetnog prostora i onoga što je tuženik tužitelju davao kao uslugu, a vezano uz poslove razglasa, osvjetljenja i sličnih stvari prilikom održavanja kulturnih događanja u Gradu Makarskoj. Kako prvostupanjski sud smatra da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja na tužitelju, a ovaj nije dokazao da mu tuženik nije platio zakupninu za najam poslovnog prostora, to je taj sud odbio zahtjev tužitelja.

 

Zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nije prihvatljiv.

Ovaj sud ne prihvaća zaključak suda prvog stupnja suda da u postupcima nastalim po prigovoru na ovršno rješenje donijeto po prijedlogu ovrhovoditelja temeljem vjerodostojne isprave je teret dokaza na tužitelju (str.6,pasus drugi pobijane presude). Naime, baš u konkretnom slučaju i kada tužitelj svoje potraživanje temelji na vjerodostojnoj ispravi (karticama kupaca), temeljem čega je sud donio ovršno rješenje, tuženik je, nakon iznijetog prigovora kao dužnik, taj koji treba dokazati da je svoje dugovanje podmirio tužitelju ili pak osnovu i visinu potraživanja koje stavlja u prijeboj.

Osnovana je žalba tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da tuženik nije obvezan plaćati zakupninu za poslovni prostor koji je predmet Ugovora o zakupu u iznosu utvrđenom člankom IV., jer da to ne proizlazi iz sveukupnog razumijevanja predmetnog ugovora, a s kojim zaključkom se ovaj sud ne slaže, jer iz Posebnih uvjeta ugovora ne proizlazi obveza tužitelja na plaćanje usluga koje mu za potrebe kulturnih događanja vrši tuženik, budući da takva obveza tužitelja ni iz jedne odredbe Posebnih uvjeta, ni samog Ugovora o zakupu ne proizlazi. Štoviše, Posebnim se uvjetima ugovora uopće ne navodi koje vrste usluga bi zakupac poslovnog prostora trebao obavljati za tužitelja, iz čega bi eventualno proizlazila osnovanost njegova potraživanja s osnova vršenja tih usluga, odnosno prigovor prijeboja, već se isključivo govori o kulturnim događanjima u organizaciji tužitelja, čije je održavanje tuženik u prostoru trebao dopustiti.

Prema tome ostvaren je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja, pa je trebalo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. i članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

U ponovnom će postupku prvostupanjski sud, nakon što otkloni ukazanu mu postupovnu povredu, uzimajući u obzir primjedbe iznesene u ovom rješenju, savjesno i brižljivo ocijeniti sve dokaze, odnosno svaki dokaz zasebno i u vezi s ostalim dokazima, po potrebi i onog financijskim vještačenjem ukoliko nađe osnovanim prigovor prijeboja,a jedna ga od stranaka predloži, te na temelju takve ocjene utvrditi pravno relevantno činjenično stanje za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, koju treba valjano obrazložiti u skladu s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP-a.

 

Istodobno, budući je tužitelj uredio, precizirao svoj tužbeni zahtjev tijekom raspravljanja, na način razvidan na listu 95. spisa, svakako nakon što je po prigovoru tuženika na rješenje o ovrsi postupak nastavljen raspravljanjem, valja kazati da tužitelj tijekom postupka u kojem se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga ne može intervenirati u svoj zahtjev, u odnosu na koji je donesen platni nalog (rješenje o ovrsi), osim u cijelosti ili djelomično povlačenjem tužbe. Stoga će sud prvog stupnja u nastavku postupka, prilikom donošenja presude, u ponovljenom postupku odlučiti održava li se ( u cijelosti ili djelomično) ili  pak ne, na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi Općinskog suda u Makarskoj (sada Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj) broj OVRV-247/04 od 13. travnja 2004.

 

U Splitu, 31. srpnja 2017.

Copyright © Ante Borić