Broj: Gž-1369/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja po sucu ovog suda Amari Trgo kao sucu pojedincu u građansko pravnoj stvari tužitelja M. B. iz P., M. 15, O.: kojeg zastupa punomoćnik G. O. odvjetnik u P., protiv tuženih H. vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Z., V. odjel za vodno područje primorsko-istarskih slivova, R., Đ. Š. 3, O.: koga zastupa O. društvo Š. i partneri iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude O. suda u P.-P., S. služba u P. od 28. ožujka 2017. godine pod posl. br. P-1771/16, dana 02. kolovoza 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda O. suda u P.-P., S. služba u P. od 28. ožujka 2017. godine pod posl. br. P-1771/16, dana 02. kolovoza 2017 u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke presude suda prvog stupnja.

             

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi O. suda u P. od 28. srpnja 2016. godine pod posl. br. Ovr-5332/16 kojim je određena ovrha radi naplate iznosa od 560,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koji na pojedine iznose teku na način kako je to pobliže navedeno u izreci presude suda prvog stupnja pod I. dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen.

 

              Točkom III. izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade parničnog troška isplati iznos u visini od 825,00 kuna, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

              Žalbu protiv ove presude podnosi tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupku. Predlaže da ovaj su prihvati žalbu, preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja a podredno da presuda bude ukinuta u pobijanom dijelu i vraćena sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora jest zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi O. suda u P. pod posl. br. Ovr-5332/16 od 28. srpnja 2016. godine glede zahtjeva za isplatu naknade za uređenje voda u iznosu od 880,00 kuna, svakog tromjesečja u godini.

 

              Odluka koja je donesena o predmetu spora je jasna i razumljiva te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) a u vezi s odredbom članka 457. stavak 1. ZPP-a; odluku je moguće ispitati jer sadrži razloge o svim činjenicama koji su bitni za presuđenje.

 

              Nisu ostvarene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a a u vezi s odredbom iz članka 467. stavak 1. i članka 457. stavak 1. ZPP-a.

 

              U ovoj žalbenoj fazi postupka spornim se ukazuje pitanje da li je nastupila zastara potraživanja tuženika određena rješenjem koje je doneseno u upravnom postupku pokretnog po službenoj dužnosti a koje se odnosi na utvrđenje budućih povremenih davanja s naslova naknade za uređenje voda.

 

              Sud je utvrdio da najstarija naknada dospijeva dana 16. ožujka 2009. godine do 16. lipnja 2013. godine a postupak radi prisilne naplate da je pokrenut dana 16. srpnja 2016. godine.

 

              Ovaj žalbeni sud ne prihvaća žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji ističe tuženik jer da je sud trebao primijeniti zastarni rok propisano odredbom iz članka 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) a ne stavak 2. iste zakonske odredbe.

 

              U smislu odredbe iz članka 233. stavak 1. ZOO-a sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

 

              Prema stavku 2. iste zakonske odredbe međutim sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbi, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

 

              Iz toga razloga, prema stajalištu ovog žalbenog suda kako se radi o budućim povremenim novčanim tražbinama valjano je prvostupanjski sud primijenio odredbu iz članka 226. stavak 1. ZOO-a kada je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o tražbini povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima i koja stoga zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

 

              Zbog izloženog valjano je sud djelomično prihvatio zahtjev tužitelja i utvrdio nedopuštenom ovrhu određenom rješenjem o ovrsi od 28. srpnja 2016. godine zbog nastupa zastare potraživanja koja su dospjela u razdoblju od 16. ožujka 2007. godine pa do 16. lipnja 2013. godine.

 

              S obzirom na žalbene navode navesti je da se radi o parnici u sporovima male vrijednosti zbog čega se u žalbi ne mogu osporavati činjenična utvrđenja suda prvog stupnja (članak 467. ZPP-a). Stoga ovaj sud žalbene navode kojima se osporavaju činjenična utvrđenja po sudu prvog stupnja nije uzeo u razmatranje.

 

              Slijedom izloženog proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je žalba podnesena a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti to je temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom iz članka 457. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude ovog žalbenog suda. 

             

U Splitu, 02. kolovoza 2017.