Broj: Gž-3535/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. J. iz K., ..., OIB: ..., protiv tuženika Z. K. iz T., ..., O. G., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-90/15 od 30. prosinca 2015., dana 29. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e:

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-90/15 od 30. prosinca 2015. u pobijanom dosuđujućem dijelu.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju na ime naknade imovinske štete prouzročene kaznenim djelom iznos od 2.500,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od dana nastanka štete, tj. od 31. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je za više zatraženo, tj. za isplatu iznosa od 742,00 kuna sa zateznim kamatama počevši od dana 30. prosinca 2015. do isplate i za više zatraženu zateznu kamatu tužbeni zahtjev odbijen.

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.394,60 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počevši od dana 30. prosinca 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je odbijen zahtjev za isplatu više zatražene kamate.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik kojom pobija presudu u dosuđujućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba je neosnovana.

 

U ovom predmetu se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna pa se u skladu s odredbom članka 458. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,  28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) radi o sporu male vrijednosti.

 

Prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovoga Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Prema tome, u sporovima male vrijednosti se presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja. Koje činjenice smatra dokazanim odlučuje prvostupanjski sud po svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih  dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP). Drugostupanjski sud kod odlučivanja o žalbi nije ovlašten ispitivati pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, već je odlučno ono činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud. Stoga ovaj sud nije uzeo u razmatranje one žalbene navode tuženika kojima se pobija u prvostupanjskom postupku utvrđeno činjenično stanje.

 

Iako tuženik u uvodu žalbe navodi da presudu pobija i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi ni oznakom zakonskog članka ni sadržajno ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 457. ZPP-a na bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih bitnih povreda.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.500,00 kuna na ime imovinske štete prouzročene kaznenim djelom.

 

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tuženik pravomoćnom presudom Općinskog suda u Glini poslovni broj IK-107/07-104 od 8. lipnja 2011. proglašen krivim, između ostalog, i zato što je dana 31. ožujka 2006. tijekom aukcije slika na „R. B.“, čiji je bio organizator i voditelj, slušateljima emisije neistinito naveo da se na aukciji nalazi originalna umjetnička slika Ivana Lackovića-Croate „Hodočašće u crkvu“ iako je znao da se ne radi o originalnom radu već o dorađenom grafičkom listu, za koju je sliku najvišu ponudu dao tužitelj,  u iznosu od 350,00 eura, nakon čega je istog dana oko 20,30 sati u Karlovcu, prilikom predaje slike ovdje tužitelju ponovio da se radi o originalnom ručnom radu te mu izdao ugovor o kupnji koji vrijedi kao račun i certifikat o autentičnosti slike, a tužitelj mu je isplatio 350,00 EUR-a ne sumnjajući da se radi o kopiji, čime je počinio kazneno djelo protiv imovine-kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavka 1. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04 i 84/05, u daljnjem tekstu: KZ).

 

Na temelju navedenih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da plati tužitelju iznos od 2.500,00 kuna na ime pretrpljene štete.

 

Prema odredbi članka 284. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO) strana koja je sklopila ugovor pod prijevarom ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete. Budući da je opisanom radnjom tuženika tužitelju počinjena šteta, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tuženik odgovoran za tu štetu i da ju je dužan nadoknaditi tužitelju. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj platio tuženiku za navedenu sliku protuvrijednost iznosa od 350 eura, što po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio na dan 31. ožujka 2006., kada je navedeni iznos plaćen (1 EUR=7,323554 kuna), iznosi 2.563,24 kune, očito je da dosuđeni iznos ne prelazi protuvrijednost iznosa od 350 eura.

 

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od tuženika.

 

Prema odredbi članka 231. stavka 1. ZOO-a kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona.

 

Odredbom članka 231. stavka 2. ZOO-a je propisano da prekid zastarijevanja kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. Ta odredba se primjenjuje u slučaju kad je kazneni postupak završen osuđujućom presudom i zastarijevanje ponovno počinje teći od pravomoćnosti osuđujuće kaznene odluke.

 

Za kazneno djelo iz članka 224. stavka 1. KZ-a zaprijećena je novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, pa apsolutna zastara kaznenog progona za navedeno kazneno djelo, sukladno odredbi članka 19. stavka 1. u vezi s člankom 20. stavkom 6. KZ-a, nastupa protekom šest godina od počinjenja kaznenog djela.

 

Budući da je presuda Općinskog suda u Glini poslovni broj IK-107/07-104 od 8. lipnja 2011. postala pravomoćna 24. studenoga 2011., kada je presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Kž-320/11 potvrđena navedena presuda Općinskog suda u Glini, i da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 19. veljače 2014., tužba je podnesena unutar zastarnog roka jer nije protekao rok od šest godina računajući početak zastarijevanja od pravomoćnosti osuđujuće presude u kaznenom postupku do podnošenja tužbe.

 

Zbog toga je u postupku pred prvostupanjskim sudom pravilno primijenjena odredba članka 231. stavka 1. ZOO-a kad je prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

 

Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 3. u vezi s člankom 155. ZPP-a.

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. u vezi s člankom 457. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu te odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 29. svibnja 2017.