Broj: P-1205/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Rijeci, po sucu pojedincu Tamari Jugo Smoljanović, na temelju prijedloga sudske savjetnice Tine Ružić Škrobonja, u pravnoj stvari tužitelja H. B. (OIB:…), vl. obrta T. n. v. i. g. o. H., C., kojeg zastupa punomoćnik F. D., odvjetnik u R., protiv tuženika G. C., C. (OIB:…), radi isplate iznosa od 444.329,08 kn, nakon  glavne i javne rasprave zaključene 27. travnja 2017., u prisutnosti  punomoćnika parničnih stranaka, 5. lipnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Nalaže se tuženiku G. C., C. (OIB:…), platiti tužitelju H. B. (OIB:…), vl. obrta T. n. v. i. g. o. H., C., iznos od 118.840,18 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. srpnja 2007. od 30. lipnja 2011. po stopi od 17% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 10,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 10,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 9,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 8 (osam) dana.

 

II.              Nalaže se tuženiku G. C., C. (OIB:…), platiti tužitelju H. B. (OIB:…), vl. obrta T. n. v. i. g. o. H., C., iznos od 54.337,95 kn na ime prouzročenog parničnog troška u roku od 8 (osam) dana.

 

Obrazloženje

U uvodno naznačenoj pravnoj stvari tužitelj je 28. veljače 2011. podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi isplate iznosa od 444.329,08 kn.

Obrazlaže da su tužitelj i tuženik, nakon provedenog postupka javne nabave, 20. listopada 2006. sklopili Ugovor o građenju, Klasa: 612-01/06-01/4, Ur.br.: 2107/01-02-06-7, na iznos od 2.412.259,25 kn (bez PDV-a), te dodatak navedenom Ugovoru u iznosu od 600.652,59 kn (bez PDV-a). Dodatno su stranke zaključile i ugovor o uređenju okoliša za iznos od 408.878,78 kn (bez PDV-a). Svi navedeni radovi odnose se rekonstrukciju, dogradnju i nadogradnju škole i dječjeg vrtića u S., (k.č.br. 4985/1, k.o. S.).

Na temelju zaključenih Ugovora tuženik (pravilno: tužitelj) je izveo graditeljsko obrtničke radove u ukupnoj vrijednosti od 3.012.911,84 kn (bez PDV-a), s tim da je sve radove izvršio u ugovorenom roku, a nakon obavljene primopredaje otklonio je (minorne) nedostatke koje mu je tuženik reklamirao.

Stranke su primopredajnim zapisnikom i konačnim obračunom od 2. srpnja 2007. utvrdile da je tužitelj izveo radove u vrijednosti od 3.012.911,84 kn (bez PDV-a) te je jasno i nedvojbeno određen iznos koji se tužitelju još treba isplatiti. Unatoč navedenom i nizu daljnjih obećanja, tužitelju do dana podnošenja tužbe nije isplaćen preostali iznos od 364.204,17 kn.

              Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 29. travnja 2011. ustvrdio da su stranke 19. lipnja 2006. sklopile Ugovor o izvođenju radova na ulaganju u dječji vrtić i školu S. u iznosu od 2.944.936,28 kn (2.412.259,25 kn + 532.677,03 kn PDV-a), te Dodatak ugovoru o građenju bez datuma u iznosu 732.796,16 kn (600.652,59 kn + 132.143,57 kn PDV-a) za dodatne usluge i radove, a koji su uslijed nepredvidivih okolnosti postali nužni, s tim da ti radovi ne mogu biti tehnički ili ekonomski razdvojeni od radova iz poslovnog ugovora. Ukupna vrijednost tih radova sa PDV-om iznosi 3.677.731,77 kn, koji iznos je fakturiran kroz pet privremenih situacija i plaćen tužitelju.

Nadalje, tuženik je s tužiteljem 21. prosinca 2007. sklopio II. Dodatak ugovora o građenju u iznosu od 222.347,17 kn (182.251,78 kn + 40.095,39 kn PDV-a) za dodatne usluge i radove koji su uslijed nepredvidivih okolnosti postali nužni i kao takvi ne mogu biti tehnički ili ekonomski razdvojeni od radova iz osnovnog ugovora. Vezano za taj Ugovor ispostavljena su od strane tužitelja tri računa koja su glasila na sveukupan iznos od 222.347,16 kn i taj iznos je tužitelju plaćen od strane tuženika.

Osim navedenog, tužitelj je ispostavio tuženiku račun broj 105/2007 od 31. prosinca 2007. u iznosu  od 243.384,12 kn koji je tuženik podmirio u cijelosti i to dijelom cesijom 25. siječnja 2008. (118.932,19 kn + 78.372,75 kn), a dijelom 6. veljače 2008. (46.079,18 kn) za  koji račun odnosno iznos tužitelj nije tuženiku dostavio ugovor.

Iz svega navedenog proizlazi da su stranke ugovorile izvođenje radova u iznosu od 3.900.079,61 kn, a da je tuženik po ulaznim računima i privremenim situacijama tužitelju platio iznos od 4.143.463,59 kn, odnosno da je platio iznos od 243.383,98 kn više nego je ugovoreno.

Nadalje, za radove na uređenju okoliša osnovne škole S. tuženik je sa tužiteljem sklopio Ugovor u iznosu od 498.832,11 kn (408.878,78 kn + 89.953,33 kn PDV-a), a po izvršenim radovima ispostavljena je okončana situacija 10. studenog 2008. koja je u cijelosti plaćena 25. studenog 2008. i to u tri iznosa: 110.403,42 kn, 188.428,69 kn i 200.000,00 kn. Navodi tužitelja da mu utuženi iznos nije plaćen nije osnovan jer je tuženik uredno platio svoje obveze, a kako je to vidljivo iz financijske kartice za 2007. (plaćen je iznos od 3.677.731,77 kn) i za 2008. (plaćen je iznos od 964.563,39 kn).

Na ročištu održanom 1. lipnja 2011. tužitelj je ustvrdio da ne osporava navode iz odgovora na tužbu koji se odnose na plaćanje tužiteljevih računa od strane tuženika, ali da je konačnim obračunom i primopredajnim zapisnikom utvrđeno koji su iznosi ostali neplaćeni za izvedene radove za koje stranke nisu sklopile ugovor u pisanom obliku. Posebno je točkom 12. Primopredajnog zapisnika utvrđena visina izvedenih građevinskih radova koja je trebala biti plaćena, odnosno tuženik je platio samo dio cijene za izvedene radove i izvan opsega radova koji su ugovoreni u pisanom obliku.

Tužitelj je u podnesku zaprimljenom na ovom sudu 23. kolovoza 2011. ustvrdio da je predmet ovog spora tužiteljev zahtjev za isplatom neplaćenog dijela vrijednosti građevinskih radova na objektu "škola i dječji vrtić u S." čiji je naručitelj bio upravo tuženik.

Po okončanju građevinskih radova na navedenom objektu parnične su stranke 2. srpnja 2007. sačinile zapisnik o primopredaji, konačni obračun te popis predane dokumentacije.

U smislu pravila iz Uzanci 116-121 Posebnih uzanci o građenju (SLL SFRJ 18/77) ovdje parnične stranke su sastavljanjem konačnog obračuna raspravile i uredile sva svoja međusobna prava i obveze koje za njih proizlaze iz zaključenih ugovora o građenju.

Obzirom na navedeno u predmetnoj parnici se ima raspravljati jedino i isključivo o ispunjenju obveza preuzetih konačnim obračunom, a iz kojeg proizlazi da je obveza tuženika bila platiti tužitelju:

- s osnove ugovorenih radova (osnovnim Ugovorom i Dodatkom Ugovora) u iznosu od 3.012.911,84 kn + 662.840,60 kn PDV = 3.675.754,44 kn;

- s osnove više izvedenih radova u iznosu od 268.718,27 kn + 59.118,00 kn PDV = 327.836,28 kn;

- s osnove uređenja okoliša u iznosu od 620.940,30 kn +  136.118,01 kn = 757.547,16 kn,

odnosno da je ukupna tuženikova obveza glasila na iznos od 3.902,570,41 kn + 858.565,47 kn PDV-a = 4.761.135,88 kn, pa kako je tuženik tužitelju platio iznos od 4.642.295,70 kn, to je dužan platiti još iznos od 118.840,18 kn (4.761.135,88 kn – 4.642.295,70 kn) sa zakonskim zateznim kamatama od  2. srpnja 2007. do isplate. Tužitelj pojašnjava da razliku između sada utuženog iznosa i početno utuženog iznosa od 444.329,08 kn predstavljaju iznosi plaćeni cesijama u korist trećih osoba koje tužitelj nije proknjižio na kartici tuženika.

Na ročištu održanom 5. rujna 2011. tuženik je ustvrdio da je sve ono što mu je tužitelj fakturirao, on i platio, dok je tužitelj ustvrdio da je ukupna vrijednost radova u ugovorima, a sukladno obračunu od 2. srpnja 2007., iznosila 3.012.911,84 kn, što je tuženik na tom ročištu osporio, s tim da je osporio i točku 12. Zapisnika i točku 5.3. Konačnog obračuna.

              Na ročištu održanom 18. siječnja 2012. tužitelj je ustvrdio da je postavljenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 118.840,18 kn povukao tužbu za iznos od 325.488,90 kn, što je učinio iz razloga što nije raspolagao podacima da je tuženik cesijama izravno podmirivao tražbine tužiteljevih podizvođača.

              Tužitelj je u podnesku zaprimljenom na ovom sudu 2. svibnja 2012. ustvrdio da je visinu tužbenog zahtjeva postavio na temelju relevantne građevinske dokumentacije i to pogotovo na temelju Konačnog obračuna iz kojeg potpuno jasno proizlazi tuženikova obveza da tužitelju na ime izvršenih radova isplati iznos od 118.840,18 kn.

              Na ročištu održanom 29. svibnja 2012. tuženik je ustvrdio da je platio cjelokupan iznos za ugovorene radove, a kako je to navedeno u točki 12. zapisnika od 2. srpnja 2007. u kojem se navodi da će za oba navedena iznosa i to za iznos od 268.718,27 kn (bez PDV-a) i okoliša u iznosu od 620.940,30 kn (bez PDV-a) naručitelj tj. tuženik i izvoditelj tj. tužitelj morati sklopiti ugovore i tek onda izvoditelj može ispostaviti račune za izvedene radove. Nadalje, tuženik navodi da je za sve sklopljene ugovore i radove tužitelju isplatio iznos u cijelosti. Tuženik je uložio u spis drugi dodatak ugovora od 21. prosinca 2008. koji je glasio na iznos 222.347,17 kn te je ustvrdio da bez obzira što ugovor nije potpisan, da je tužitelj dostavio dva računa od 14. lipnja 2008. i treći račun od 27. svibnja 2008. ukupno na iznos od 222.347,17 kn.

              Na tom istom ročištu stranke su učinile nespornim sljedeće činjenice:

- da je tuženik za izvedene radove platio tužitelju iznos od 4.642.295,70 kn;

- da su stranke u smislu  točke 12. Zapisnika o primopredaji  i konačnom obračunu od 2. srpnja 2007. nakon potpisivanja tog zapisnika sklopile dva ugovora i to: Ugovor od 20. listopada 2008. na uređenju okoliša OŠ S. u iznosu od 498.832,11 kn s PDV-om, te da je tuženik taj iznos tužitelju podmirio tuženik, kao i da je tuženik tužitelju za radove utvrđene konačnim obračunom u vezi s točkom 12. Zapisnika o primopredaji podmirio iznos od 222.347,17 kn, te da su navedeni iznosi po Ugovoru od 20. listopada 2008. i II. Dodatku ugovora od 21. prosinca 2007. sadržani u ukupnom iznosu od 4.642.295,70 kn - koji je tuženik platio tužitelju za izvedene radove.

Nadalje, na tom istom ročištu tuženik je istaknuo:

- da je za radove na uređenju i rekonstrukciji osnovne škole u S. platio tužitelju iznos od 4.642.295,70 kn i to prema sklopljenom ugovoru, na temelju kojeg je ispostavljen račun;

- da se je za iznos koji se odnosi na one radove koji nisu ugovoreni, a kako je navedeno u točki 12. u Zapisniku od 2. srpnja 2007. morao sklopiti ugovor nakon čega je tužitelj mogao ispostaviti račune;

- da za utuženi iznos nije sklopljen ugovor, pa tuženik nije niti mogao te radove platiti.

S obzirom da je tužba podnesena 28. veljače 2012. tuženik ističe prigovor zastare.

Konačno, tužitelj je istaknuo: da je jedina dilema u ovom postupku može li tužitelj izgubiti pravo na naplatu cijene za izvedene radove iz razloga što s tuženikom nije sklopio i poseban treći ugovor tj. dodatak ugovoru, pored činjenice da su u konačnom obračunu jasno i  nedvojbeno regulirane međusobne obveze između  tužitelja i tuženika. Tužitelj smatra da je tuženikov prigovor zastare  neosnovan s obzirom  na to da je u konkretnom slučaju zastarni rok pet godina, a u tom roku da je tužba podnesena.

Na tom istom ročištu sud je zaključio glavnu raspravu te zakazao ročište za donošenje i objavljivanje presude za dan 13. lipnja 2012.

Dakle, 13. lipnja 2012. sud je donio presudu kojom je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 118.840,18 kn (točka I. izreke), naložio je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.396,64 kn (točka II. izreke) te je donio rješenje kojim je utvrdio da je tužba povučena za iznos od 325.488,90 kn. Tako je sud odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka u bitnome utvrdio da su stranke točkom 12. Zapisnika o primopredaji i konačnog obračuna od 2. srpnja 2007. upućene da u pogledu više izvedenih radova po osnovnom i dodatnom ugovoru, te radova na uređenju okoliša sklope ugovore i tek tada tužitelj kao izvođač radova može ispostaviti račune, te da su stranke nakon toga doista i sklopile dva ugovora i to 21. prosinca 2007. i 20. listopada 2008. u pogledu radova navedenih u Zapisniku, a bez ikakve rezerve da se radi o djelomičnom reguliranju obveza u pogledu izvedenih radova. Stoga je sud zaključio da su stranke s dva navedena ugovora u potpunosti regulirale svoje odnose, pa da tužbeni zahtjev za isplatu nije osnovan, jer u odnosu na utuženi iznos tražbine stranke nisu sklopile ugovor. Pri tome je sud smatrao da je nepotrebno raspravljati o osnovanosti prigovora zastare.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj te ju je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio osnovanom i rješenjem poslovni broj Pž-7884/12 od 2. rujna 2015. ukinuo presudu od 13. lipnja 2012. te predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Tako je sud odlučio jer je utvrdio da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ovo prvenstveno stoga što nije jasno po kojoj osnovi tužitelj uopće potražuje isplatu utuženog iznosa (po osnovi neplaćene vrijednosti izvedenih radovi po osnovnom ugovoru, nekom od dodataka tog ugovora, ugovora od 20. listopada 2008. ili pak po osnovi konačnog obračuna), pri čemu ni sam tužitelj tijekom postupka nije činjenično obrazložio po kojoj osnovi potražuje utuženi iznos, a niti navedena činjenica proizlazi iz isprava u spisu. Osim toga, spisu ne prileži osnovni ugovor o građenju, situacije i računi koje je tužitelj ispostavio tuženiku, pa nije moguće niti utvrditi osnovanost tuženikovih navoda da je platio tužitelju sve iznose za koje je tužitelj ispostavio račune, odnosno nije moguće utvrditi na koje tražbine i po kojoj osnovi se odnose plaćeni iznosi, pa eventualno iz toga sa sigurnošću izvesti zaključak na koju tražbinu se odnosi neplaćeni dio.

U postupku nije razjašnjeno ni zašto su stranke, iako su konačnim obračunom i točkom 12. Zapisnika o primopredaji i konačnom obračunu, utvrdile vrijednost izvedenih dodatnih radova po osnovnom i dodatnom ugovoru za iznos od 268.718.27 kn (bez PDV-a) i na uređenju okoliša iznos od 620.940,30 kn (bez PDV-a) sklopile II. Dodatak ugovora o građenju od 21. prosinca 2007. te ugovor od 20. listopada 2008. na iznose manje od onih navedenih u konačnom obračunu i točkom 12. Zapisnika o primopredaji i konačnom obračunu – odnosno po II. Dodatku ugovora o građenju od 21. prosinca 2007. u iznosu od 182.251,78  kn uvećano za PDV-e (odnosno ukupan iznos od 222.347,17 kn) te po ugovoru od 20. listopada 2008. za uređenje okoliša u iznosu od 408.878,78 kn uvećano za PDV-e (odnosno ukupno iznos od 498.832,11 kn).

S obzirom da nije jasno po kojoj osnovi tužitelj potražuje isplatu utuženog iznosa, nije jasno niti kada je isti iznos dospio. To stoga što dospijeće tražbine ne proizlazi iz dostavljenih isprava, jer ako se radi o tražbini po osnovnom ugovoru – navedeni ugovor nije dostavljen (niti situacije ili računi ispostavljeni po tom ugovoru), pa nije moguće utvrditi dospijeće tražbine; ako se radi o tražbinu po Dodatku ugovora o građenju – taj ugovor ne sadrži odredbe o dospijeću već upućuje na osnovni ugovor; ako se radi o tražbini po II. Dodatku ugovora o građenju – taj ugovor također ne sadrži odredbe o dospijeću te upućuje na osnovni ugovor; ako se radi o tražbini po ugovoru od 20. listopada 2008. – taj ugovor sadrži odredbu o dospijeću najviše 60 dana od dana ovjere okončane situacije po nadzornoj službi uz mogućnost popusta u slučaju ranijeg plaćanja; a ako se radi o tražbini iz Konačnog obračuna – nejasno je na koji način su stranke eventualno dogovorile dospijeće iznosa uzevši u obzir odredbu točke 12. Zapisnika o primopredaji i konačnom obračunu o fakturiranju tek nakon sklapanja ugovora.

Zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dao uputu ovom sudu da je u ponovnom postupku prvenstveno potrebno razjasniti po kojoj osnovi tužitelj potražuje isplatu utuženog iznosa od 118.840,18 kn, pa ako se utužena tražbina odnosi na razliku izvedenih radova koji su utvrđeni Konačnim obračunom, a koji nisu obuhvaćeni II. Dodatkom ugovora o građenju od 21. prosinca 2007. te Ugovorom od 20. listopada 2008., potrebno je razjasniti zašto su stranke, iako je Konačnim obračunom utvrđeno više radova po osnovnom i dodatnom ugovoru za iznos od 268.718,27 kn (bez PDV-a) i na uređenju okoliša u iznosu od 620.940,30 kn (bez PDV-a) sklopile navedene ugovore na manje iznose od navedenih. Ovisno po kojoj osnovi tužitelj potražuje utuženi iznos, a budući je tuženik istaknuo prigovor zastare, potrebno je utvrditi dospijeće utužene tražbine. Ako stranke nisu izričito ili prešutno isključile primjenu trgovačkih običaja u građenju – Posebnih uzanci o građenju (Službeni list SFRJ broj 18/77) u smislu odredbe čl. 12. st. 2. ZOO-a/05 na poslovni odnos između stranaka osim navedenih ugovora i odredaba ZOO-a/05 primjenjuju se i Posebne uzance o građenju.

Tužitelj je u podnesku zaprimljenom 21. ožujka 2016. ustvrdio:

- da su stranke 19. lipnja 2006. sklopile osnovni Ugovor o izvođenju radova na ulaganju u dječji vrtić i školu u S. u vrijednosti od 2.412.259,25 kn (bez PDV-a);

- da su stranke 28. lipnja 2006. sklopile Dodatak ugovora o građenju kojim su obuhvatile dio dodatnih usluga i radova, koji su uslijed nepredvidivih okolnosti postali nužni i koji su takvi da ne mogu biti tehnički i ekonomski razdvojeni od radova iz osnovnog ugovora i to u vrijednosti od 600.652,59 kn (bez PDV-a);

- da su stranke 2. srpnja 2007. zaključile Konačni obračun, odnosno suglasile se oko sadržaja istoga, a iz kojeg proizlazi da su osim radova iz osnovnog ugovora i dodatka ugovora (ukupno u iznosu od 3.012.911,84 kn bez PDV-a) izvedeni i dodatni nepredviđeni radovi i to: dodatni radovi u vrijednosti od 268.718,27 kn (bez PDV-a); radovi na uređenju okoliša u vrijednosti od 620.940,30 kn (bez PDV-a) te da je preostalo za platiti po osnovnom i dodatnom ugovoru iznos od 235.195,13 kn (bez PDV-a), za više izvedene radove iznos od 268.718,27 kn (bez PDV-a) i za uređenje okoliša iznos od 620.940,30 kn (bez PDV-a);

- da je u Zapisniku o primopredaji i konačnom obračunu od 2. srpnja 2007. u točki 12. navedeno da je potrebno da naručitelj i izvoditelj sklope dodatne ugovore te da nakon toga izvoditelj može podnijeti fakture;

- da su stranke 21. prosinca 2007. sklopile II. Dodatak ugovora o građenju kojim je ugovorena naknada za dodatne radove po osnovnom ugovoru u iznosu od 182.251,78 kn (bez PDV-a) odnosno 222.347,17 kn (s PDV-om);

- da su stranke 21. prosinca 2007. sklopile Dodatak ugovora o građenju kojim je ugovorena naknada za dodatne radove po osnovnom ugovoru u iznosu od 199.995,18 kn (bez PDV-a) odnosno 243.994,11  (s PDV-om) koji je plaćen;

- da su stranke 20. listopada 2008. sklopile Ugovor čiji je predmet izvođenje radova na uređenju okoliša osnovne škole u S. u vrijednosti 408.878,78 kn (bez PDV-a) odnosno 498.832,11 kn (s PDV-om) koji je plaćen;

- da među strankama nije sporno da je tuženik (naručitelj) platio tužitelju (izvoditelju) ukupan iznos od 4.642.295,70 kn (s PDV-om).

Iz svega navedenog jasno proizlazi da je tužitelj izvršio stvarno izvedene radove u vrijednosti od 4.761.135,88 kn (s PDV-om) koji su Konačnim obračunom utvrđeni i priznati od svih prisutnih. Do tog konačnog obračuna od 2. srpnja 2007. tužitelju je isplaćeno 2.777.716,71 kn (bez PDV-a) odnosno 3.388.814,39 kn (s PDV-om), dok je za isplatiti preostalo 1.124.853,70 kn (bez PDV-a) odnosno 1.372.321,57 kn (s PDV-om) što zbrojeno čini gore navedeni iznos.

S obzirom na to da je u dosadašnjem postupku utvrđeno da nije sporno da je tuženik tužitelju isplatio ukupan iznos od 4.642.295,70 kn elementarna matematika i logika ukazuju na činjenicu da je iznos od 118.840,18 kn ostao neisplaćen.

Iz navedenog proizlazi da je tužitelj za tuženika izveo stvarne radove za koje nije plaćen tako da je dio njegove imovine (uloženi materijal) i rada prešao u imovinu tužitelja koji je navedeno primio. Tužitelj je dodatne radove izvršio s obzirom na to da su oni uslijed nepredvidivih okolnosti postali nužni, a ti dodatni radovi su takvi da nisu mogli biti tehnički ili ekonomski razdvojeni od radova iz osnovnog ugovora te je smatrao kako će i za ove, kao i za sve ostale učinjene radove koje nije moguće zasebno posebno odvajati, biti isplaćeni.

Međutim, naknadno su zaključeni dodatni ugovori koji su samo djelomice pokrivali vrijednost stvarno učinjenih radova, a tuženik je, pravdajući se nedostatkom novaca u proračunu, odbio zaključiti dodatak koji bi se odnosio na ovdje utuženi iznos, posljedično čemu nije došlo do isplate cjelokupne vrijednosti radova utvrđenih konačnim obračunom.

Sukladno čl. 620. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ugovor o građenju mora se sklopiti u pisanom obliku, što za utuženi iznos ovdje nije slučaj.

Naime, tužitelj je potpisom konačnog obračuna potvrdio svoju obvezu da tuženiku naknadi sve do tada izvedene radove i svoju obvezu da s njim sklopi dodatne ugovore kojima bi ovi iznosi bili u potpunosti pokriveni (kako bi udovoljio tadašnjim propisima u javnoj nabavi) što kasnije nakon što je došlo do promjene vladajuće strukture kod tuženika, nije učinio, želeći izbjeći plaćanje.

Iz navedenog jasno slijedi da je tuženik stekao korist u visini osnih radova koji nisu plaćeni te je tužitelju dužan iste naknaditi temeljem instituta stjecanja bez osnova, isti pravni stav proizlazi i iz presude poslovni broj Gž-5151/14 od 21. siječnja 2015.

Dakle, parnične stranke su samo parcijalno – zaključenjem dodataka ugovoru dopunile osnovni ugovor o građenju i time kreirale pravni osnov za isplatu dijela dodatnih radova, dok za ovdje utuženi iznos ne postoji ugovorna osnova za isplatu.

Navedeno proizlazi i iz navoda samog tuženika koji je u tijeku  cijelog postupka tvrdio da je platio sve iznose koji proizlaze iz zaključenih ugovora (te dodataka ugovorima).

U predmetnoj situaciji nije moguć povrat stečenog, pa tužitelj potražuje naknadu u visini utuženog iznosa tj. vrijednost radova koje je tuženik primio. Dakle, iz svega navedenog jasno proizlazi da je tužitelj (pravilno: tuženik) bez osnove stekao korist u iznosu od 118.840,18 kn.

Nadalje, kako prilikom sastavljanja konačnog obračuna u gradskom proračunu nije bilo dovoljno sredstava za namirenje ukupne tražbine tužitelja, stranke su faktično, pogodujući pri tome tuženiku, dogovorile svojevrsno obročno plaćanje ostataka dugovanja dok se za to ne stvore uvjeti u proračunu tuženika i iz tog su razloga sklopile dodatne ugovore na iznose manje od onih navedenih u konačnom obračunu.

Međutim, kako ukupan dug nije u cijelosti plaćen, odnosno nisu zaključeni dodatni ugovori, može se zaključiti da tuženik nije bio savjestan i pošten prilikom realizacije i definiranja odnosa sa tužitelja.

Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima potrebno je da tužitelj (pravilno: tuženik) naknadi vrijednost učinjenih radova i plati zatezne kamate od dana potpisa konačnog obračuna od kada je i faktično preuzeo izvedene radove.

Na ročištu održanom 24. ožujka 2016. tužitelj je ponovio da je u konkretnom slučaju visina utužene tražbine od 118.840,18 kn utemeljena na konačnom obračunu, a da je pravni osnov utužene tražbine stjecanje bez osnova. Također je ustvrdio da je utužena tražbina dospjela danom potpisa konačnog obračuna odnosno 2. srpnja 2007., a kako to proizlazi iz tumačenja čl. 1115. ZOO-a jer je upravo od tog datuma tuženik počeo koristiti izvedene radove.

Nadalje, na tom istom ročištu parnične stranke su ustvrdile da niti jednom radnjom nisu niti izričito niti prešutno isključile primjenu običaja o građenju.

Tuženik je u podnesku zaprimljenom 10. lipnja 2016. ustvrdio da je tužitelj postavljanjem tužbenog zahtjeva s pravnog osnova stjecanja bez osnova potvrdio dosadašnje navode tuženika da nije postojala nikakva ugovorna obveza između stranaka, te da je sve ono što je pismeno ugovoreno i izvršeno.

Tuženik pravni osnov stjecanja bez osnove u cijelosti pobija jer tužitelj pobijeni pravni osnov ne dokazuje ni s jednim dokazom odnosno samo navodi da je dio imovine tužitelja (uloženi materijal) i rada prešao u imovinu tuženika koji je to i primio. Postavlja se pitanje zašto tužitelj ničim nije argumentirao koji je to materijal i koji je to rad, a prema iznosu koji potražuje.

Tužitelj je na ročištu održanom 14. srpnja 2016. nastavno na tuženikovo posljednje pitanje ustvrdio da je to upravo ona količina, vrijednost materijala i rada koji su utvrđeni u konačnom obračunu. Tužitelj ne čini spornim da taj dio nije pokriven ugovorom, ali isti odnosno njegova vrijednost je utvrđena konačnim obračunom, pa u tom smislu tužitelj ukazuje na odluku drugostupanjskog suda na stranici 4. prvi pasus u kojoj je izričito naveden stav da to što stranke nisu sklopile pisani ugovor ne znači da tužitelj nema pravo na isplatu naknade, osobito stoga što su stranke konačnim obračunom utvrdile preostali iznos za isplatu.

Na tom istom ročištu tuženik je opetovano osporio da bi radovi čija je naknada utužena u ovom postupku bili izvedeni u količini i vrijednosti u kojoj to tužitelj potražuje.

Na ročištu održanom 8. studenog 2016. tuženik je opetovano ustvrdio da s obzirom da se utužena tražbina odnosi na vrijednost radova za koje tuženik nije sklopio ugovor, to smatra da istu nije dužan namiriti, s tim da osporava da bi radovi u toj vrijednosti bili izvedeni.   

Tužitelj je opetovano ustvrdio da to što za utuženu tražbinu nije sklopljen ugovor ne znači da ti radovi nisu izvedeni, tim više što je vrijednost tih radova navedena u konačnom obračunu koji je svojim potpisom ovjerio nadzorni inženjer M. P., kao i ostalih šest djelatnika tuženika. Pri tome tužitelj smatra da je na tuženiku teret dokaza da takav konačni obračun nije pravovaljan.

Nakon što je tužitelj H. B. na tom ročištu dao iskaz, tuženik je ustvrdio da prigovara vjerodostojnosti njegova iskaza, a osobito u dijelu u kojem je isti naveo da je dogovorio plaćanje preostalog utuženog iznosa i da do javne nabave u gradu C. nije došlo zbog promjene "političke vlasti", budući da ta činjenica nikako ne stoji jer javnu nabavu provodi odgovorni pročelnik koji je u to vrijeme bio D. G., kako 2008., tako i 2009., 2010. i 2011., a gradonačelnik g. T. je bio na toj dužnosti od sredine lipnja 2009. Dakle, da bi se neka sredstva predvidjela za javnu nabavu u 2009. ona moraju biti predviđena planom javne nabave koji mora biti donijet početkom te godine za koju se planira. Stoga da je grad smatrao da treba predvidjeti ta sredstva u 2009. ista bi stavio u plan nabave i ta nabava bi se, da ju je trebalo, i provela.

Nastavno je tužitelj ustvrdio da su stranke nakon sastavljanja konačnog obračuna naknadno, a sve s ciljem da se osigura  zakonita isplate nesporno izvršenih radova, zaključili tri ugovora, sve na temelju tada važećih propisa o javnoj nabavi, a na koji način je tužitelju djelomično namiren iznos iz okončane situacije. Tužitelj je po zaprimanju odgovora na tužbu saznao da je tuženik bez njegova znanja i odobrenja dio tražbine cesijama uplatio u korist podizvođača posljedično čemu je svoj tužbeni zahtjev precizirao, upravo uzevši u obzir te isplate izvršene po osnovu cesija. Preostali utuženi iznos predstavlja neplaćenu razliku do iznosa vrijednosti utvrđene konačnim obračunom. Pokušaj tuženika da umanji pravo na naplatu prigovorima vezanim uz propise o javnoj nabavi, pravno su potpuno irelevantni, a kako je to ispravno utvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj ukidnoj odluci od 2. rujna 2015., a u kojoj je izrekom potvrdio da tužitelju pripada pravo na naplatu iznosa iz konačnog obračuna bez obzira da li su stranke naknadno zaključile ugovore iz sfere javne nabave tj. drugim riječima, tužitelj ne može izgubiti pravo na naplatu nesporno izvedenih radova samo iz razloga što tuženik nakon promjene političkih okolnosti tj. vlasti je odbio nastaviti sa ustaljenom praksom potpisivanja ugovora o nabavi za svaku daljnju godinu.

Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu, saslušanjem tužitelja H. B. (iskaz na listu  122-123 spisa), svjedoka B. M. (iskaz na listu 135 spisa), svjedoka D. G., (iskaz na listu 136-137 spisa), svjedoka V. D. (iskaz na listu 137 spisa) i svjedoka M. P. (iskaz na listu 150 spisa), utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka VSRH, 84/08, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP).

              Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu iznosa od 118.840,18 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime vrijednosti izvedenih građevinskih radova rekonstrukcije, dogradnje i nadogradnje škole i dječjeg vrtića u S. u kojima je tužitelj bio izvođač, a tuženik naručitelj. Isplatu tog iznosa tužitelj potražuje od tuženika temeljem Konačnog obračuna sastavljenog 2. srpnja 2007. (list 8 spisa).

Između parničnih stranaka nije sporno da je:

- između tužitelja kao izvođača i tuženika kao naručitelja, 19. lipnja 2006. sklopljen osnovni Ugovor o izvođenju radova ulaganja u dječji vrtić i školu u S. (list 102-105 spisa) čija vrijednost je bila 2.944.936,28 kn (2.412.259,25 kn + 22% PDV-a u iznosu od 532.677,03 kn);

- između tužitelja kao izvođača i tuženika kao naručitelja, 28. lipnja 2006. sklopljen Dodatak ugovora o građenju (list 7 spisa) čija vrijednost je bila 732.796,16 kn (600.652,59 kn + 22% PDV-a u iznosu od 132.143,57 kn);

- 2. srpnja 2007. sastavljen Konačni obračun izvedenih radova ulaganja u dječji vrtić i školu u S. (list 8 spisa) u kojem je navedeno da su osim netom navedenih radova iz osnovnog Ugovora i njegova Dodatka (u ukupnoj vrijednosti od 3.012.911,84 kn (bez PDV-a), izvedeni i dodatni nepredviđeni radovi i to: dodatni radovi u vrijednosti od 268.718,27 kn (bez PDV-a) i radovi na uređenju okoliša u vrijednosti od 620.940,30 kn (bez PDV-a) te da je preostalo za platiti: po osnovnom i dodatnom ugovoru iznos od 235.195,13 kn (bez PDV-a); za više izvedene radove iznos od 268.718,27 kn i za uređenje okoliša iznos od 620.940,30 kn (bez PDV-a);

- 2. srpnja 2007. sastavljen Zapisnik o primopredaji i konačnom obračunu izvedenih radova ulaganja u dječji vrtić i školu u S. (list 24-25 spisa) u čijoj točki 12. je navedeno da za više radova izvedenih u vrijednosti od 268.718.27 kn (bez PDV-a) i u vrijednosti od 620.940,30 kn (bez PDV-a), naručitelj i izvođač moraju sklopiti ugovor(e) i tek onda izvođač te iznose može fakturirati;

- između tužitelja kao izvođača i tuženika kao naručitelja 21. prosinca 2007. sklopljen II. Dodatak ugovora o građenju (list 26-27 spisa) čija vrijednost je bila 222.347,17 kn (182.251,78 kn + 22% PDV-a u iznosu od 40.095,39 kn);

- između tužitelja kao izvođača i tuženika kao naručitelja 21. prosinca 2007. sklopljen Ugovor o građenju (list 111-112 spisa) čija vrijednost dodatnih radova je bila 243.994,11 kn (199.995,18 kn + 22% PDV-a u iznosu od 43.998,83 kn);

- između tužitelja kao izvođača i tuženika kao naručitelja 20. listopada 2008. sklopljen Ugovor za uređenje okoliša osnove škole u S. (list 5-6 spisa) čija vrijednost je bila 498.832,11 kn (408.878,78 kn + 22% PDV-a u iznosu od 89.953,33 kn);

- tuženik kao naručitelj platio tužitelju kao izvođaču po navedenim ugovorima i njegovim dodacima ukupan iznos od 4.642.295,70 kn (s PDV-om).

Budući da navedene činjenice nisu sporne ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

No, sporno jest, je li tuženik pored nesporno plaćenog iznosa od 4.642.295,70 kn dužan platiti tužitelj još neki iznos ili nije.

To stoga što tužitelj u ovom postupku potražuje još isplatu (utuženog) iznosa od 118.840,18 kn, a što tuženik u cijelosti osporava. Tužitelj tvrdi da taj iznos proizlazi iz Konačnog obračuna (list 8 spisa), a kojim da su utvrđeni i priznati radovi u ukupnoj vrijednosti od 4.761.135,88 kn, pa kako mu je tuženik nesporno platio iznos od 4.642.295,70 kn, to mu je dužan još temeljem tog Konačnog obračuna platiti preostali (ovdje utuženi) iznos odnosno razliku do ukupne vrijednosti izvedenih i priznatih radova tj. iznos od 118.840,18 kn.

Dakle, kao što je to navedeno, tuženik je osporio da bi bio dužan tužitelju platiti utuženi iznos, pri čemu je to osporavanje temeljio na prigovornim tvrdnjama da je cjelokupnu vrijednost ugovorenih radova tužitelju i platio (što je između stranaka nesporno), ali da utuženi iznos nije dužan platiti jer radovi u toj utuženoj vrijednosti nisu izvedeni, a osim toga, za te radove tužitelj niti nema sklopljen ugovor.

Ovaj sud temeljem rezultata dokaznog postupka utvrđuje da su navedene prigovorne tvrdnje tuženika kojima isti od sebe otklanja obvezu podmirenja utuženog iznosa tužitelju , neosnovane.

Naime, utuženi iznos se prema činjeničnim navodima tužitelja temelji na Konačnom obračunu (list 8 spisa). Uvidom u tu ispravu utvrđeno je, a kako to pravilno navodi i sam tužitelj, da ukupna vrijednost izvedenih radova koje je tužitelj izveo za tuženika iznosi 4.761.135,88 kn (3.012.911,84 kn + 268.718,27 kn + 620.940,30 kn + (22% PDV-a) 858.565,49 kn). Budući je tuženik nesporno platio tužitelju iznos od 4.642.295,70 kn, to temeljem tog Konačnog obračuna tužitelj može zahtijevati isplatu preostalog (ovdje utuženog) iznosa od 118.840,18 kn, neovisno od toga što za taj utuženi iznos nesporno nije sklopljen pisani ugovor. To je stajalište drugostupanjskog suda zauzeto u ukidnom rješenju poslovni broj Pž-7884/12 od 2. rujna 2015. donesenom u ovoj pravnoj stvari (list 92-96 spisa), a koje stajalište prihvaća i ovaj sud.

Dakle, osnov po kojem tužitelj potražuje isplatu utuženog iznosa je Konačni obračun.

Tuženik je tijekom postupka osporio da bi radovi čija je cijena utužena u ovom postupku po tom Konačnom obračunu bili izvedeni u toj vrijednosti, pa je stoga sud temeljem tužiteljevog dokaznog prijedloga izveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka odnosno osoba koje su kao članovi Povjerenstva za primopredaju i konačni obračun izvedenih radova ili ostali prisutni, taj Konačni obračun potpisali.

Iz njihovih iskaza proizlazi odlučna činjenica da su radovi čija je cijena utužena u ovom postupku upravo izvedeni u toj vrijednosti navedenoj u tom Konačnom obračunu.

Naime, iz iskaza samog tužitelja H. B. (iskaz na listu 123 spisa) proizlazi da utuženi iznos proizlazi iz Konačnog obračuna kojeg je sastavilo Povjerenstvo za primopredaju i konačni obračun izvedenih radova i to na temelju građevinske knjige koja je bila potpisana i ovjerena od strane nadzornog inženjera, a koja je dokazivala da su svi radovi navedeni u toj građevinskoj knjizi kao i u Konačnom obračunu izvedeni, te da se je nakon potpisa Konačnog obračuna on sa njime i suglasio.

Iz iskaza svjedoka B. M. (iskaz na listu 135 spisa) proizlazi da je on kao član Povjerenstva za primopredaju i konačni obračun izvedenih radova potpisao Konačni obračun te je svojim potpisom potvrdio da su istinite činjenice navedene u tom Konačnom obračunu, jer da one nisu istinite tada on taj Konačni obračun ne bi potpisao. Svjedok je zaključio da tužitelju iznos koji je naveden u Konačnom obračunu treba biti plaćen.

Nadalje, iz iskaza svjedoka D. G. (iskaz na listu 136-137 spisa) proizlazi da je on kao član Povjerenstva za primopredaju i konačni obračun izvedenih radova potpisao Konačni obračun te da je svojim potpisom potvrdio da su radovi u navedenoj vrijednosti i izvedeni, s tim da kad je toliko ljudi taj Konačni obračun potpisalo, tada on smatra da je isti vjerodostojan.

Konačno, iz iskaza svjedoka M. P. (iskaz na listu 150 spisa) proizlazi da je on svojim potpisom, kako na Konačnom obračunu (list 8 spisa) tako i na Zaključku Povjerenstva o primopredaji (list 25 spisa) priznao da su radovi navedeni u toj vrijednosti i u toj količini izvedeni.

Dakle, uzimajući u obzir navedene dijelove iskaza navedenih svjedoka koje sud u tim dijelovima prihvaća kao istinite i vjerodostojne jer su međusobno suglasni i u skladu s materijalnom dokumentacijom (Konačnim obračunom i primopredajnim zapisnikom), a napose iskaz M. P. koji je bio nadzorni inženjer predmetnih radova, kao i sadržaj Konačnog obračuna, ovaj sud utvrđuje kao odlučnu činjenicu da je tužitelj kao izvođač izveo za tuženika kao naručitelja radove u utuženoj vrijednosti od 118.840.18 kn.

Za taj iznos nesporno nije sklopljen pisani ugovor, ali navedena činjenica, kao što je to i prethodno obrazloženo, ne utječe na postojanje tužiteljevog prava na naplatu tog iznosa, osobito stoga što je taj iznos utvrđen i priznat Konačnim obračunom, a čija, pak, vjerodostojnost je potvrđena iskazima saslušanih svjedoka.

Iako iz točke 12. Zapisnika o primopredaji i konačnom obračunu izvedenih radova (list 24-25 spisa) proizlazi da će se za (između ostalog) utuženi iznos sklopiti ugovor, a tek onda isti fakturirati, tome nije bilo tako. Razlog zbog kojeg za ovdje utuženi iznos nije sklopljen ugovor proizlazi iz iskaza tužitelja H. B. koji je iskazao da je tijekom jednog sastanka (koji je bio prije 2. srpnja 2007.) sa tadašnjim gradonačelnikom G. C. B. T. (a na kojem je bio prisutan i njegov zamjenik B. M., nadzorni inženjer M. P. i D. G.) bilo dogovoreno da će mu se razlika "više izvedenih radova" platiti putem javne nabave male vrijednosti, što je tako i bilo, jer su 21. prosinca 2007. i 20. listopada 2008. sklopljeni ugovori, ali kako je nakon 2008. došlo do smjene "političke vlasti", G. C. više s njim nije htio sklopiti novi ugovor, pa mu je iz tog razloga ostao neplaćeni ovdje utuženi iznos za koji mu je dakle, trebao biti sklopljen ugovor u 2009.

Tuženik je prigovorio vjerodostojnosti navedenog dijela iskaza tužitelja, ali sud tom prigovoru ne poklanja vjeru, jer tuženik nije dokazao suprotno odnosno nije argumentirano taj dio iskaza osporio. Tuženik čak nije niti tvrdio da bi postojali neki drugi razlozi (a ne oni na koje ukazuje tužitelj), a uslijed kojih ne bi za ovdje utužen iznos bio sklopljen ugovor.

No, kao što je to u više navrata do sada istaknuto, neovisno od toga što tužitelj za utuženi iznos nema sklopljen pisani ugovor, ima pravo na plaćanje istog od strane tuženika jer mu je taj iznos utvrđen u Konačnom obračunu i potvrđen od strane saslušanih svjedoka.

Pravo na naplatu utuženog iznosa proizlazi iz pravnog osnova stjecanja bez osnove. To stoga što je, a kako to pravilno tvrdi sam tužitelj, tuženik stekao korist koja se očituje u tome što je dio tužiteljeve imovine (uloženog materijala i rada) prešao u tuženikovu imovinu (a on je to primio), a za taj prijelaz nije bilo osnove u pravnom poslu.

Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Dakle, cijeneći sadržaj citirane zakonske odredbe pod stjecanjem bez pravne osnove podrazumijeva se izvanugovorni obveznopravni odnos između stjecatelja i osiromašenog za koji je potreban da se ostvare slijedeće pretpostavke: povećanje imovine (obogaćenje) na jednoj strani, koje se može sastojati u povećanju imovine, ali i u smanjenju gubitaka, u uštedi troškova koje je umjesto obogaćenog učinio osiromašenim, itd.; smanjenje imovine (osiromašenje) na drugoj strani; mora postojati uzročna veza između povećanja odnosno umanjenja imovine; stjecanje je bez osnove i činidba zbog koje se dogodila promjena u imovini ne smije biti štetna radnja u smislu građanskog delikta odnosno povrede ugovornog odnosa jer ti tada nastala obveza odgovornosti za štetu.

  Kada se sve navedene pretpostavke ostvare stjecatelj (obogaćeni) je dužan vratiti tako stečenu imovinu odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, a ako stjecatelj to ne učini dragovoljno, osiromašeni ima pravo na tužbu na povrat neosnovano stečeno (kondikcija) kojom jedino može ostvariti svoje pravo.

Radi se o obveznopravnom odnosu koji djeluje inter partes i u kojem je stjecatelj dužnik, a osoba čiji je dio imovine prešao u imovinu stjecatelja jest vjerovnik.

Upravo je u konkretnom slučaju tužiteljeva imovina u vidu vrijednosti uloženog materijala i rada (u utuženom iznosu od 118.840,18 kn) prešla u imovinu tuženika, a da za to nije bilo pravne osnove. Time je došlo do povećanja imovine tuženika koji je kao stjecatelj time postao dužnik koji je dužan naknaditi vrijednost te imovine, a tužitelj je postao vjerovnik koji je ovlašten tražiti naknadu vrijednosti te imovine.

Kao što je to i prethodno navedeno, vrijednost te imovine odnosno uloženog rada i materijala utvrđena je Konačnim obračunom, a tim konačnim obračunom ugovorne (parnične) strane su raspravile svoje odnose i utvrdile izvršenje svojih prava i obveza jer su njime obuhvatile ne samo one radove koji su izvedeni na temelju ugovora, već i nepredviđene i naknade radove koji nisu bili ugovoreni (i ovdje utužene).

Dakle, na temelju odredbe uzance br. 116. Posebne uzance o građenju (Službeni list SFRJ broj 18/77) koje na poslovni odnos između stranaka osim navedenih odredaba ZOO-a valja primijeniti u smislu odredbe čl. 12. st. 2. ZOO-a, jer iste nisu izrijekom niti prešutno isključile njihovu primjenu, tim konačnim obračunom ugovorne (parnične) strane riješile su sve svoje odnose koji proizlaze iz ovog poslovnog odnosa.

Sukladno svemu navedenom, u konkretnom slučaju primitkom radova izvedenih u utuženoj vrijednosti od 118.840,18 kn došlo je do povećanja imovine tuženika, odnosno do smanjenja imovine tužitelja, a da za to valjane osnove nije bilo, pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi vrijednost tih radova odnosno platiti utuženi iznos po pravilima stjecanja bez osnove zbog čega je sud sud donio odluku kao u točki I. izreke presude.

              U slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, stjecatelj mora platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

U konkretnom slučaju tužitelj je tražio zateznu kamatu, što mu je sud i dosudio, od 2. srpnja 2007. iz slijedećih razloga.

Naime, na taj dan tuženik je sastavljanjem Konačnog obračuna i primopredajnog zapisnika znao da je tužitelj za njega izveo radove u utuženoj vrijednosti, pa je to najkasniji dan kada je utuženi iznos dospio. No, prema mišljenju ovog suda kako je tuženik izvodio radove utužene vrijednosti, a da za to nije imao sklopljen ugovor ili aneks već postojećim ugovorima, to je već u tom trenutku izvođenja radova, što znači i prije sastavljanja konačnog obračuna, tuženik bio nepošten i nesavjestan, a uzanca br. 3. Posebnih uzanci o građenju navodi da je poštenje i savjesnost osnovno načelo kojeg se ugovarači moraju držati u poslovima izvođenja radova na građevinskim objektima. Dakle, prema mišljenju ovog suda tužitelj je već od tog trenutka izvođenja radova imao pravo zahtijevati zatezne kamate već je u tom trenutku tuženik bio nesavjestan i nepošten. No, kako je tužitelj zatražio zatezne kamate od dana sastavljanja konačnog obračuna, to mu je sud, imajući u vidu odredbu čl. 2. ZPP-a, od tog dana priznao pravo na istu te donio odluku kao u točki I. izreke presude.

Nije osnovan tuženikov prigovor zastare utuženog iznosa.

Naime, u ovoj pravnoj stvari (stjecanja bez osnove) se ne primjenjuje trogodišnji rok zastare, već rok od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, jer u odredbama o zastari, ZOO nije predvidio poseban rok zastare za kondikcijski zahtjev.

Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

U konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj citirane zakonske odredbe, a kako je u konkretnom slučaju najkasniji dan dospijeća utuženog iznosa bio dan kada je sastavljen konačni obračun (2. srpnja 2007.), a tužba je podnijeta 28. veljače 2011. to u konkretnom slučaju proizlazi da je ista podnesena svakako unutar zastarnog roka, slijedom čega je razvidno da nije došlo do zastare tužiteljevog prava zahtijevati ispunjenje obveze u smislu odredbe čl. 225. u vezi s čl. 241. ZOO-a.

Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je nadoknaditi tužitelju parnični trošak. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 118.840,18 kn, priznao parnični trošak u iznosu od 54.337,95 kn (točka II. izreke).

Parnični trošak odnosi se na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 4.793,29 kn, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.538,41 kn sukladno Zakonu o sudskim pristojbama Republike Hrvatske (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13) te trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: Tarifa) koji se sastoji od troška sastava tužbe u ukupnom iznosu od 3.075,00 kn (2.500,00 kn + 23% PDV u iznosu od 575,00 kn) sukladno Tbr. 7/1 i Tbr. 42 Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 1. lipnja 2011. u ukupnom iznosu od 3.075,00 kn (2.500,00 kn + 23% PDV u iznosu od 575,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife, trošak sastava podneska od 23. kolovoza 2011. u ukupnom iznosu od 3.075,00 kn (2.500,00 kn + 23% PDV u iznosu od 575,00 kn) sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 42 Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 5. rujna 2011. u ukupnom iznosu od 3.075,00 kn (2.500,00 kn + 23% PDV u iznosu od 575,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 18. siječnja 2012. u ukupnom iznosu od 3.075,00 kn (2.500,00 kn + 23% PDV u iznosu od 575,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 14. veljače 2012. u ukupnom iznosu od 1.537,50 kn (1.250,00 kn + 23% PDV u iznosu od 287,50 kn) sukladno Tbr. 9/2 i Tbr. 42 Tarife, troška sastava podneska od 30. travnja 2012. u ukupnom iznosu od 625,00 kn (500,00 kn + 25% PDV u iznosu od 125,00 kn) sukladno Tbr. 8/3 i Tbr. 42 Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 29. svibnja 2012. u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife, troška sastava žalbe od 9. kolovoza 2012. u ukupnom iznosu od 3.906,25 kn (3.125,00 kn + 25% PDV u iznosu od 781,25 kn) sukladno Tbr. 10/1 i Tbr. 42 Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 13. siječnja 2016. u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife, trošak sastava podneska od 21. ožujka 2016. u iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 42 Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 24. ožujka 2016. u iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 14. srpnja 2016. u iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 8. studenog 2016. u iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 27. veljače 2017. u iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 23. ožujka 2017. u iznosu od 1.562,50 kn (1.250,00 kn + 25% PDV u iznosu od 312,50 kn) sukladno Tbr. 9/2 i Tbr. 42 Tarife, te troška zastupanja na ročištu održanom 27. travnja 2017. u iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42 Tarife.

 

U Rijeci 5. lipnja 2017.