Broj: Gž-744/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice L. V.-Š. iz Z., OIB:..., zastupane po punomoćniku D. J., odvjetniku iz I., protiv tuženika V. V. iz G., OIB:…, zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku iz S., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom, posl. broj P-216/2015 od 08. ožujka 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj 31.svibnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom, posl. broj P-216/2015 od 08. ožujka 2017. godine.

 

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda u točci 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za prestanak svojatanja „P. u selu G.“, označene kao dio k.č. 195/2 K.O. G. te predaju u posjed iste nekretnine tužiteljici, kao i zabrane tuženiku budućeg pačanja u predmetnu nekretninu. Točkom 2. izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 9.875,00 kn.

 

              Protiv navedene presude žalbu podnosi tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U žalbi ističe da su se nasljednici pok. J. V. međusobno podijelili na način da je prijeporna nekretnina pripala u isključivo vlasništvo tužiteljice, u prilog čega predlaže provođenje dokaza saslušanje sunasljednika, a koji prijedlog da nije protivan odredbama ZPP-a s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe prije Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a koji je stupio na snagu 01. travnja 2013. godine. Također, ističe da tuženik nije nasljednik svog pok. oca M. kako da to proizlazi iz ostavinskog spisa Općinskog suda u Zagrebu posl. br. O-5587/88.

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane te predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Žalba nije osnovana.

             

Tužiteljica žalbom ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

 

              Prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da je predmetna nekretnina označena kao dio k.č. 195/2 K.O. P., a koja se nalazi u zaseoku V.-G. i u naravi predstavlja kameni objekt površine 34 m2 u funkciji gospodarske zgrade.

 

Nadalje, utvrđuje da je rješenjem Općinskog suda u Imotskom posl. br. I-546/82 razvrgnuta suvlasnička zajednica na predmetnoj nekretnini na način da je ista pripala J. V., čiji su proglašeni nasljednici tužiteljica te M., H. i S. V., svaki u  ¼ dijela.

 

Također, prvostupanjski sud utvrđuje da se tuženik nalazi u posjedu predmetne nekretnine te da je pravomoćnom kaznenom presudom proglašen krivim zbog kaznenog djela samovlasti u odnosu na tu nekretninu.

 

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud zaključuje da je prijeporna nekretnina bila predmetom razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina između prednika tužiteljice J. V. i prednika tuženika M. V. na način da je pripada u isključivo vlasništvo predniku tužiteljice pa zauzima stav da je tužiteljica predmnjevani suvlasnik predmetne nekretnine u odnosu na tuženika koji istu posjeduje bez valjanog pravnog osnova, ali pozivom na odredbu čl. 46. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99,  22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/06, 38/09, 153/09,  90/10, 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZV), u svezi sa čl. 64. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), prvostupanjski sud je stava da je tužiteljica kao suvlasnica prijeporne nekretnine mogla postaviti tužbeni zahtjev samo na predaju u posjed ¼ dijela te nekretnine, a ne u cijelosti, kao i da je s obzirom na utvrđeni posjed tuženika tužbeni zahtjev za prestanak svojatanja i zabranu budućeg pačanja u prijepornu nekretninu suvišan, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

 

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a pa tuženiku priznaje trošak zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne  novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).

 

Neosnovani su žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, te pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za predaju u posjed nekretnine „P. u selu G.“ označena kao dio k.č. 195/2 K.O. G. (odnosno prema nalazu vještaka K.O. P.), uz zabranu prestanka svojatanja i budućeg pačanja u tu nekretninu od strane tuženika.

 

Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima utvrdio da je pok. ocu tužiteljice u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice pripala u isključivo vlasništvo predmetna nekretnina te da je tužiteljica nasljeđivanjem stekla ¼ dijela te nekretnine i da je kao takva u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZV-a predmnjevana vlasnica predmetne nekretnine u navedenom suvlasničkom dijelu, jer takvo utvrđenje nedvojbeno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka.

 

Neosnovano se tužiteljica žalbom poziva na isključivo vlasništvo predmetne nekretnine na temelju izvršene diobe među sunasljednicima jer se radi o novoj činjenici na koju se sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a ne može s uspjehom pozivati tek u žalbi, budući da je citirana odredba, suprotno žalbenim navodima, bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, jer je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 117/03) kojim je izmijenjena ranija odredba čl. 352. ZPP-a zabranom iznošenja novota  tek u žalbi stupio na snagu 01. prosinca 2003. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 11. listopada 2012. godine, s time da iz istog razloga tužiteljica neosnovano u žalbi ističe i dokazni prijedlog saslušanjem sunasljednika.

 

S obzirom na utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 46. ZV-a u svezi sa čl. 64. ZOO-a kada je odbio tužbeni zahtjev za predaju u posjed.

 

Naime, u konkretnom slučaju stvari radi se o pravoj vlasničkoj tužbi za povrat stvari (rei vindicatio) iz odredbe čl. 161. st. 1. ZV-a, s time da tužiteljica kao suvlasnica predmetne nekretnine ostvaruje zaštitu prema trećima glede cijele stvari u okvirima koji su propisani odredbom čl.46. st. 2. ZV-a.

 

Prema odredbi čl. 46. st. 2. ZV-a, svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama. Odredbe o obveznopravnim pravilima koja se primjenjuju kad u nedjeljivim obvezama ima više vjerovnika sadrži odredba čl. 64. st. 2. ZOO-a prema kojoj kad u nedjeljivoj obvezi ima više vjerovnika među kojima nije ni ugovorena ni zakonom određena solidarnost, jedan vjerovnik može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu njemu samo ako je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenje, a inače svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno, ili da je položi sudu ili javnom bilježniku. Prema tome, pojedini suvlasnik je ograničeno aktivno legitimiran na reivindikacijski zahtjev prema trećima budući da od istih može zahtijevati predaju stvari svim suvlasnicima u posjed ili predaju stvari samo njemu u posjed, pod uvjetom da je od ostalih suvlasnika ovlašten da i za njih primi stvar u posjed.

 

Stoga, s obzirom na utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine, a tijekom postupka  ne tvrdi niti dokazuje da ima ovlaštenje ostalih suvlasnika da i za njih primi u posjed predmetnu nekretninu to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev za predaju u posjed.

 

Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva za zabranu svojatanja i budućeg pačanja u predmetnu nekretninu, to iz razloga jer je u tom dijelu riječ o tužbi radi uznemiravanja ( actio negatoria) iz odredbe čl. 167. st. 1., u svezi  sa čl. 46. ZV-a pa pri utvrđenju da se tuženik nalazi u isključivom posjedu predmetne nekretnine, dakle da uznemirava tužiteljicu i druge suvlasnike oduzimanjem predmetne nekretnine, a ne na drugi način, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za zaštitu prava suvlasništva tužiteljice od uznemiravanja.

 

Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava, iako se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a kojom je regulirana naknada troškova postupka u situaciji djelomičnog uspjeha stranaka u sporu, umjesto ispravno na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom na tuženikov uspjeh u sporu u cijelosti, s time da je visinu troškova ispravno odmjerio u skladu sa Tarifom. 

 

              Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a, potvrditi kao u točci 1. izreke.

 

              Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu ukazuje se neosnovanim s obzirom da se ne radi o troškovima koji su u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nužni za vođenje parnice, slijedom čega je odlučeno kao u točci 2. izreke.

 

 

 

U Rijeci, 31. svibnja 2017. godine