Broj: Gž-257/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, sutkinji M.T., u pravnoj stvari tužitelja H.-T. d.o.o. iz Z., , OIB: ………, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima iz O.d.Š.Š. i G. iz Z., protiv tuženice S.Đ. iz Z., OIB: …., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4833/16 od 29. prosinca 2016. godine, dana 8. lipnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4833/16 od 29. prosinca 2016. godine i sudi:

 

              Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Zagrebu pod brojem Ovrvt-5977/06 od 24. veljače 2006. godine u dijelu kojim je tuženici S.Đ. naloženo da tužitelju H.-T. d.o.o. isplati iznos od 1.463,88 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana 27. siječnja 2006. godine do namirenja, u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da tuženica S.Đ. naknadi tužitelju H.-T. d.o.o. trošak ovršnog postupka u iznosu od 405,00 kn, sve u roku od 8 dana, dok se u odnosu na trošak ovršnog postupka u iznosu od 20,00 kn odbija žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4833/16 od 29. prosinca 2016. godine

 

Nalaže se tuženici S.Đ. da tužitelju H.-T. d.o.o. naknadi parnični trošak u iznosu od 1.093,75 kn u roku 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              „I/ Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Zagrebu posl.br.Ovrvt-5977/06 od  24.veljače 2006.god., u cijelosti.

              II/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.“

              Protiv citirane presude, žalbu je izjavio tužitelj, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

              U žalbi navodi je sud pogrešno primijenio kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatom s obzirom da činjenica prodaje stana bez obavijesti tužitelju sukladno čl. 24. tada važeće Odluke o opskrbi toplinskom energijom iz toplana na području Grada Z. ne oslobađa tuženicu od obveze plaćanja predmetnih računa za utrošenu električnu energiju.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba je osnovana.

              U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP).

              Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u vezi čl. 467. st. 1. ZPP.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate novčane tražbine u iznosu od 1.463,88 kn s osnova računa za isporučenu toplinsku energiju u razdoblju od siječnja 2005. godine do studenog 2005. godine na adresi u Z.

              Tijekom postupka nije se osporavalo da je isporučena toplinska energija u utuženom razdoblju, kao i visina potraživanja, te činjenica da predmetno potraživanje nije podmireno.

Međutim, prvostupanjski sud s pobijanom presudom ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Zagrebu pod brojem Ovrvt-5977/06 od 24. veljače 2006. godine iz razloga što je tuženica osporila pasivnu legitimaciju dostavljajući Ugovor o kupoprodaji (l.s. 8-9) iz kojeg je razvidno da je tuženica prije utuženog razdoblja, odnosno još 15. ožujka 2004. godine prodala Z.P. stan na adresi u Z., iako prema obavijesti tužitelja od 29. travnja 2013. godine proizlazi da je tek 16. lipnja 2008. godine izvršena promjena korisnika u evidencijama tužitelja s tuženice na Z.P.

Naime, unatoč tome što se tužitelj pozivao na Odluku o opskrbi toplinskom energijom iz toplana na području grada Z. (službeni glasnika broj 5/92, dalje: Odluka) koja u čl. 24. propisuje obvezu korisnika da u roku 8 dana pisano prijavi davatelju usluge promjenu korisnika, a koju tuženica nije poštivala, prvostupanjski sud smatra da bi primjena navedene odredbe bila nepravična za tuženicu jer je predmetni stan prodala, pa u utuženom razdoblju nije bila u posjedu stana, niti je koristila toplinsku energiju koja je isporučena za prostor predmetnog stana, slijedom čega nema obvezu podmiriti nastalo dugovanje.

Prvenstveno treba istaknuti da do promjene u evidenciji korisnika može doći jedino prijavom te promjene tužitelju pa je tuženica, ukoliko je smatrala da nije dužna plaćati usluge tužitelju, morala prijaviti promjenu korisnika, a koja obveza proizlazi i iz čl. 24. Odluke.

Nadalje, treba skrenuti pozornost na činjenicu da tužitelj pruža uslugu isporuke toplinske energije velikom broju osoba, te da korisnike usluge utvrđuje prema svojoj evidenciji, dok se prilikom pružanja usluge za potrebe domaćinstva primjenjuje relativno kratak jednogodišnji zastarni rok sukladno čl. 378. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Stoga je tuženica, kao sudionik u obveznom odnosu, dužna postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnjom dobrog domaćina), sukladno odredbi čl. 18. st. 1. ZOO i pridržavati se načela savjesnosti i poštenja čl. (12. ZOO), te je u tom smislu bila dužna obavijestiti tužitelja o nastalim promjenama, što nije učinila, zbog čega je u evidenciji tužitelja bila i dalje naznačena kao korisnik, odnosno vlasnik predmetnog stana.

Prema tome, kako priloženi Ugovor o kupoprodaji (l.s. 8-9) nije dokaz da je tuženica kod tužitelja zatražila promjenu u evidenciji korisnika, dok sama činjenica prestanka posjeda stana od strane tuženice nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu da odredba čl. 24. Odluke nije nepravična za tuženicu iz prethodno iznesenih razloga, odnosno ne radi se o ništavoj odredbi iz čl. 143. ZOO.

Što se tiče prigovora zastare, valja istaći da se u konkretnom slučaju primjenjuje jednogodišnji rok zastare (čl. 378. st. 1. toč. 1. ZOO), s time da je predmetni postupak pokrenut 27. siječnja 2006. godine, dok najstarije potraživanje tužitelja dospijeva 31. siječnja 2005. godine, pa je istaknuti prigovor neosnovan.

Također je predmetni platni nalog trebalo održati i u odnosu na trošak ovršnog postupka u iznosu od 405,00 kn budući da se odnosi na stvarno nastali trošak pristojbe i sastava prijedloga za ovrhu, dok su na iznos od 1.463,88 kn dosuđene zatezne kamate od dana 27. siječnja 2006. godine kako je to zatraženo u prijedlogu za ovrhu.

Slijedom iznesenog, valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu i održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u dijelu u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.463,88 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana 27. siječnja 2006. godine do namirenja, kao i da tuženica naknadi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 405,00 kn.

Međutim, budući da tužitelj nije dostavio dokaz o administrativnom trošku u iznosu od 20,00 kn koji je zatražen u prijedlogu za ovrhu, iako je to mogao do zaključenja glavne rasprave, to je valjalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi osporenu presudu u dijelu u kojem je ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u odnosu na trošak ovršnog postupka u iznosu od 20,00 kn.

S obzirom na preinačenje odluke o glavnoj stvari s ovom drugostupanjskom presudom, valjalo je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka i tuženicu obvezati na naknadu troškova postupka budući da je tužitelj u odnosu na glavno potraživanje uspio u cijelosti (čl. 154. st. 1. ZPP).

U tom pogledu je tužitelju priznat zatraženi trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14 i 118/14 – dalje Tarifa), i to 25 bodova za trošak pristupa na ročište od 1. prosinca 2016. godine, 25 bodova za sastav podneska od 12. lipnja 2013. godine, 6,25 bodova za sastav podneska od 6. travnja 2007. godine (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), kao i 31,25 bodova za sastav žalbe, uz vrijednost jednog boda od 10,00 kuna te pripadajući PDV, što ukupno iznosi 1.093,75 kn.

Pri čemu nije priznat trošak sastava podneska od 11. srpnja 2012. godine jer nije bio potreban radi vođenja ovog postupka, kao ni popisani troškovi vezani uz uvjerenje MUP-a budući da takvo uvjerenje nije priloženo spisu predmeta pa predmetni trošak nije opravdan.

 

 

U Zadru, 8. lipnja 2017. godine.