Broj: Gž-1082/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Ankici Matić, u pravnoj stvari tužitelja H.Z.Z.O., P. s. B., ..., B., OIB: ..., protiv tuženika J. B. iz M. 36, V. T., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. D., odvjetniku iz B., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-76/16-14 od 25. siječnja 2017. godine, dana 8. lipnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-76/16-14 od 25. siječnja 2017. godine.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim bi tuženiku bilo naloženo da tužitelju plati iznos od 280,69 kuna sa zateznom kamatom (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 kuna, u roku od 8 dana.

 

              Protiv presude pravovremeno se žali tužitelj, pobijajući presudu iz žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. toč 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da drugostupajski sud presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da presudu preinači i tužbeni zahtjev usvoji.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

U žalbi tužitelj navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze te pogrešno primijenio materijalno pravo, kao i da je izreka presude proturječna obrazloženju.

 

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja spram tuženika za isplatu iznosa od 280,69 kuna na ime plaćenih troškova liječenja osiguranika tužitelja.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora – tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 280,69 kuna, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na ukazanu bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz odredbe članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da ista nije ostvarena, budući da izreka presude nije proturječna obrazloženju, koji sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, pa se pobijana presuda može ispitati. Ovaj sud ne nalazi da je ostvarena koja druga bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a.

 

Prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev nakon što je utvrdio da tuženik nije prouzročio ozljede osiguraniku tužitelja opisane u bolničkoj prijavi od 20. siječnja 2012. godine, pa je primjenom odredbe članka 113. u svezi s odredbom članka 120. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 150/08., 94/09., 153/09., 71/10., 139/10., 49/11., 22/12., 57/12., 90/12., 123/12., 144/12., 125/11. - dalje ZOZO), koji je važio u trenutku isplate, odbio zahtjev tužitelja za naknadu isplaćenih troškova liječenja svog osiguranika.

 

Potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i ocjenu izvedenih dokaza, koje tužitelj izrijekom u žalbi osporava, u odnosu na odgovornost tuženika za nanošenje ozljeda osiguraniku tužitelja, ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ispitivati, jer se radi o sporu male vrijednosti, u kojem se odluka ne može pobijati zbog pogršno ili nepotpuno činjeničnog stanja, niti se u može primijeniti odredba članka 370. ZPP-a (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

 

Stoga je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, iz razloga što nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika prema odredbama članka 113. ZOZO-a.

 

Tužitelju je za napomenuti kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i prigovor zastare osnovanim, uz utvrđenje da je dospijeće utuženih računa 7. ožujka 2012. godine, a da je tužitelj tužbu podnio 20. siječnja 2016. godine, dakle, izvan zastarnog roka od 3 godine propisnog člankom 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO).

 

Neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju, pa da je valjalo primijeniti opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

 

To stoga što Glava IX. (odredbe članka 112.-124.) ZOZO-a izrijekom regulira "naknadu štete", te je odredbom članka 123. ZOZO-a propisano da tražbine naknade štete, u smislu odredbi ZOZO-a, zastarijevaju istekom rokova određenih ZOO-om.

 

Istovjetne odredbe sadrži Glava X. kasnijeg Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13. i 137/13.).

 

Odluka o trošku parničnog postupka, koju tužitelj nije posebno osporio, donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. st. 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., i 118/14. - u daljnjem tekstu: Tarifa).

 

Slijedom svega navedenog, budući da žalbeni razlozi nisu ostvareni, valjalo je na temelju odredbe članka 368. st. 1.  ZPP-a potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

 

U Splitu 8. lipnja 2017. godine