Broj: Gž-1182/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Bruni Frankoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. R., iz T., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva I. i C., j.t.d. iz P., protiv tuženika Hrvatskih cesta, d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-762/14-34 od 30. listopada 2015., dana 3. srpnja 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I.  Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tužitelja te se preinačuje presuda Općinskog suda u Puli–Pola poslovni broj: P-762/14-34 od 30. listopada 2015. na način da, sada preinačena, glasi:

 

„I. Prihvaća se kao djelomično osnovan tužbeni zahtjev tužitelja I. R. iz T., OIB:..., pa se tuženiku Hrvatskim cestama d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, OIB: ... nalaže da tužitelju naknadi štetu isplatom iznosa od 11.953,57 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 20. travnja 2014. pa do 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 12.092,90 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.“

 

II. U preostalom dijelu žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli–Pola poslovni broj: P-762/14-34 od 30. listopada 2015. (dijelu u kojem je kao neosnovan odbijen zahtjev tužitelja do iznosa od 13.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom).

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom prvostupanjskog suda kao neosnovan odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se tuženiku naloži naknaditi mu štetu isplatom iznosa od 13.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče počev od 20. travnja 2014. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao da mu je dužan naknaditi troškove postupka u iznosu od 13.795,00 kn.

 

              Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer prema pravnom shvaćanju aktualne sudske prakse tuženik kao pravna osoba koja gospodari javnom cestom odgovara za štetu koja nastane naletom na divljač ukoliko ne postavi znak upozorenja „divljač na cesti“. Pri tom ukazuje na odredbu čl. 50. st. 2 Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14. dalje: ZOC). Ponavlja da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da na njegovoj strani ne postoji nikakva odgovornost za štetu koju trpi i na nedvojbeno utvrđenu činjenicu da tuženik navedeni znak nije postavio unatoč zahtjevu lovačkog društva, koje gospodari lovištem, na području gdje je i došlo do štetnog događaja. Pored toga, smatra i da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pa smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

              Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao osnovan u cijelosti prihvati njegov tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl.359. st. 1. ZPP.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tom – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući sadrži u svemu jasne i razumljive razloge.

 

Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Stoga, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Međutim, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, materijalno pravo je djelomično pogrešno primijenjeno.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete koju trpi zbog oštećenja njegovog osobnog automobila u prometnoj nezgodi od 12. lipnja 2013., kada je na cesti P.-T.-B. naletio na divljač (srnu), smatrajući tuženika, kao pravnu osobu koja upravlja javnom cestom, odgovornim za njezin nastanak obzirom da navedena cesta nije, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

 

U ovom postupku prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica, utvrdio (čl. 8. ZPP):

 

- da je 12. lipnja 2013. tužitelj upravljajući svojim osobnim automobilom Citroen C 4 registarske oznake ... na cesti P.-T.-B. naletio na divljač (srnu),

 

- da je tom prilikom na njegovom osobnom vozilu nastalo oštećenje prednjeg lijevog blatobrana, prednjeg branika, poklopca motora i prednjeg lijevog svijetla,

 

- da je na vozilo tužitelja nastala šteta u visini od 11.953,57 kn,

 

- da tužitelj nije odgovoran za nastanak štetnog događaja jer je u trenutku nastanka štetnog događaja na dijelu ceste na kojem je brzina kretanja ograničena na 70 km/h vozio brzinom od 60-65 km/h i da je nalet na divljač mogao izbjeći samo da je vozio brzinom manjom od 29,24 km/h,

 

- da se L. društvo G. iz T., koje gospodari lovištem na području na kojem je i došlo do štetnog događaja, obraćalo tuženiku za zahtjevom za postavljanje vertikalne prometne signalizacije kojom bi se vozači upozorili na pojavu divljači na cesti, obzirom da je na tom mjestu i ranije dolazilo do naleta vozila na divljač,

 

- da tuženik, kao pravna osobu koja upravlja javnom cestom nije postupila po navedenom zahtjevu osobe koja gospodari lovištem - nije prometnom signalizacijom i opremom označila navedeni dio ceste odgovarajućim znakom upozorenja „divljač na cesti“.

 

Temeljem ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj u ovom postupku nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje – propusta tuženika da postavi odgovarajući prometnu signalizaciju i nastale štete radi čega je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

Ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda i primjena materijalnog prava nije pravilno.

 

Odredbom čl. 50 st. 2. ZOC propisano je da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

 

Na temelju odredbe čl. 7. Zakon o javnim cestama („Narodne novine“ broj:180/04, 82/06,138/06146/08,152/08,38/09,124/09,153/09,73/10,91/10 – dalje: ZJC) propisano je da javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane na način da ih na siguran način mogu koristiti svi korisnici cesta kojima su namijenjene, dok je odredbom čl. 32. a navedenog Zakona propisano da odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, snosi:

- vozač, ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom pravilu ili znaku,

- osoba ovlaštena upravljati javnom cestom prema odredbama ovoga Zakona, ukoliko nije postupala sukladno članku 7. ovoga Zakona,

- osoba koja gospodari lovištem u skladu s propisima koji uređuju lovstvo, u ostalim slučajevima.

Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Pretpostavke o odgovornosti za štetu jesu postojanja subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta i uzročna veza između štetne radnje i štete.

Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i navedena (u ovom postupku nesporna) činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda da tužitelj ničim nije doprinio nastanku štetnog događaja i da tuženik, kao osoba ovlaštena upravljati javnom cestom nije postupila sukladno članku 7. ZJC – nije na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, navedenu cestu na dijelu na kojem je i došlo do štetnog događaja, označila odgovarajućom prometnom signalizacijom i opremom kojom bi se vozače upozorilo na mogućnost pojave divljači na cesti, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao sve ove pretpostavke o odgovornosti za štetu tuženika koju tužitelj trpi iz navedenog štetnog događaja i da je slijedom toga dužan nastalu štetu naknaditi tužitelju.

Naime, pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar na temelju stavka 2. čl. 50. ZOC, odgovara za štetu po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Dugim riječima, krivnja pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar može se sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači (tako i u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-I-6226/2014 od 4. ožujka 2015.).

Pri tom, valja istaknuti da se prvostupanjski sud u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-1008/07 od 21. siječnja 2009. jer je ono izraženo obzirom na drugačije činjenično i pravno utvrđenje.

U ovom postupku tužitelj zahtijeva da mu tuženik naknadi štetu isplatom iznosa od 13.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Međutim, obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke A. R. (list 47-53 spisa), na čiji nalaz i mišljenje stranke u postupku nisu imale primjedbi, proizlazi da šteta na tužiteljevom osobnom automobilu iznosi 11.953,57 kn valjalo je zaključiti da je zahtjev tužitelja osnovan samo do tako utvrđene visine štete, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud i tuženika obvezati naknaditi tužitelju nastalu štetu isplatom iznosa od 11.953,57 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu do iznosa od 13.000,00 kn valjalo zaključiti  da je zahtjev tužitelja neosnovan.

Odluka o zakonskoj zateznoj kamati na navedeni iznos glavice (naknade štete) temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. u vezi odredbe čl. 1086. ZOO.

Stoga je, slijedom navedenog valjalo kao djelomično osnovanu prihvatiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 373. st. 2. ZPP pobijanu presudu preinačiti i presuditi kao u izreci pod točkom I/I  ove presude, dok je u preostalom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom II ove presude.

 

Obzirom da je sada tužitelj djelomično uspio sa tužbenim zahtjevom i da je zahtijevao naknadu troškova postupka valjalo je na temelju odredbe čl. 380. točke 3. ZPP preinačiti i odluku o parničnom trošku i na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 154. st. 2. i odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, valjalo mu je,obzirom na njegov uspjeh u ovoj pravnoj stvari od 92%, odmjeriti troškove postupka u ukupnom iznosu od 12.092,90 kn i obvezati tuženika naknaditi mu ovaj trošak postupka, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. Troškovi tužitelja odnose na troškove njegova zastupanja, troškove prometnog vještačenja i troškove sudskih pristojbi na tužbu, presudu i žalbu od po 500,00 kn. Tužitelju je na temelju odredbe Tbr. 7. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarife) priznato pravo na nagradu za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova, za sastav podneska od 22. srpnja 2014. u iznosu od 100 bodova, a za sastav podneska od 21. rujna 2015. u iznosu od 25 bodova, sve temeljem odredbe Tbr. 8. točke  1. i 3. Tarife, te zastupanja na ročištima od 25. srpnja 2014., 26. siječnja 2015. i 6. listopada 2015. u iznosu od po 100 bodova, dok mu je za pristup ročištu za glavnu raspravu od 13. studenog 2014. priznato pravo na nagradu u visini od 25 bodova obzirom da je navedeno ročište bilo odgođeno prije raspravljanja, sve temeljem odredbe Tbr. 9. točke 1. i 5. Tarife i sve uvećano za troškove PDV (Tbr. 42. Tarife). Osim toga, tužitelju je valjalo priznati i pravo na troškove prometnog vještačenja u ukupnom iznosu od 2.840,00 kn, koji trošak je vještaku stvarno i isplaćen i bez obzira na njegov uspjeh u postupku, dok će preostali iznos uplaćenog predujma tužitelju biti vraćen, a priznat mu je i trošak izrade foto – elaborata od 120,00 kn. Tužitelju nije priznato pravo na troškove pristupa na ročište za objavu presude jer na to ročište tužitelj, iako uredno pozvan, nije pristupio. Pored toga, tužitelju je obzirom na njegov uspjeh u postupku (92%) priznato i pravo na nagradu za sastav žalbe (Tbr. 10. točke 1. i Tbr. 42. Tarife) te troškove sudske pristojbe na žalbu sve u ukupnom iznosu od 1.897,50 kn.  

 

 

Pula – Pola, 3. srpanj 2017.