Broj: Gž-1003/16

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Eugena Škunce, predsjednika vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. A. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku mr. sc. M. M., odvjetniku iz O. d. M. i p. iz Z., protiv tuženika R. R. G.-T. G., A., OIB:…, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. d. B. i p. iz Z., radi utvrđenja ništavosti i raskida ugovora te uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika te dopuni žalbe tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2747/15 od 30. lipnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 4. srpnja  2017. godine,

 

   p r e s u d i o    j e

 

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice I. A. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2747/15 od 30. lipnja 2016. godine u dijelu pod toč. I. i II. izreke.

              2. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika R. R. G.-T. G., A. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2747/15 od 30. lipnja 2016. godine u dijelu pod toč. III. izreke. 

              3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika R. R. G.-T. G., A. za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.

 

  r i j e š i o    j e

 

              1. Odbacuje se kao nepravovremena dopuna žalbe tužiteljice I. A. nazvana "podnesak tužiteljice kao prilog žalbi" od 8. rujna 2016. godine.

              2. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tuženika R. R. G. –T. G., A. izjavljena protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2747/15 od 30. lipnja 2016. godine u dijelu pod toč. II. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

              "I. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:

              „1. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu od 07. ožujka 2005. godine (Račun br.10.024.610) protivan odredbama čl. 10, čl. 11, čl. 12, čl. 103 st. 1 ZOO (SL 129/78, 39/85, 57/89, N.N. broj:53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), te čl. 42 st. 2 i čl. 50 st. 1 Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) na iznos od 342.540,00 EUR-a, ništav, te da ne proizvodi pravne učinke od njegovog sklapanja, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe.

              2. Raskida se Ugovor o kreditu od 07. ožujka 2005. godine (Račun br.10.024.610) temeljem odredbe čl. 124 st. 1 (SL 129/78, 39/85, 57/89, N.N. broj:53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) krivnjom tuženika zbog neispunjenja, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

              3. Stavlja se izvan snage Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava OU-151/05-1 od 09. ožujka 2005. godine na nekretninama tužiteljice upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru u k.o. Z. ZU 8325 č.1845/1 (kuća i dvor), ZU 9763 č.211/2 (neplodno i dvor), ZU 10474 č.1846/2 (kuća i dvor) i č.1845/4 (kuća i dvor), uz zabilježbu zabrane daljnjeg raspolaganja i opterećenja navedenih nekretnina, temeljem ništavog (ili raskinutog) Ugovora o kreditu od 07. ožujka 2005. godine u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe.

              4. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru brisanje upisanog prava vlasništva i tereta na ime tužitelja u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru u ZU 10474 č.1845/4 i 1846/2 k.o. Z., te č.z. 211/2 upisane u zk. ul. 9763 k.o. Z., te ponovni upis ovih čestica na ime tužiteljice A. I. za cijelo, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe.

              5. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici parnične troškove."

              II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 13.200,00 kuna, u roku od 15 dana.

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 13.200,00 kuna iz točke II. izreke ove sudske odluke, a do zatraženog iznosa troška postupka od 139.113,00 kn, tj. za iznos od 125.913,00 kuna."

              Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

              "Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za izdavanjem privremene mjere u sadržaju koji glasi:

              "1. Zabranjuje se tuženiku otuđenje, opterećenje ili na bilo koji način mijenjanje postojećeg stanja na nekretninama upisanim u zk. ul. 10474-č.z.1845/4 i 1846/2 k.o. Z., te č.z. 211/2 upisane u zk. ul. 9763 k.o. Z. pod prijetnjom izricanja novčane kazne.

Ova privremena mjera ostaje na snazi do kraja parničnog postupka.

Izvršit će se zabilježba privremene mjere u zemljišnoj knjizi."

              Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i II. izreke (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              U žalbi ističe da je u obrazloženju pobijane presude sud točno interpretirao navode tužbe, tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu te iskaza stranaka. Isto tako približno se točno interpretiraju činjenice što među strankama ne bi trebalo biti sporno, kao i zakonski propisi na kojima se temelji presuda. Međutim, u odnosu na tvrdnju suda kako je u ovjerenom prijepisu Ugovora o kreditu i njegovog prijevoda s njemačkog jezika omaškom navedena čest. 1845/1, pa ako je tome tako, a sud navodi da jest, u tom slučaju ova čestica na kojoj se nalazi poslovno-stambena zgrada tužiteljice nije mogla biti ni predmet hipotekarnog zaduženja u osporavanom Sporazumu o hipoteci niti predmetom kasnije ovrhe, prodaje i predaje ovrhovoditelju. Na taj način da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 345. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer su razlozi o odlučnim činjenicama međusobno proturječni. Sud je prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva primijenio pravilo o teretu dokazivanja. Takav pristup i obrazloženje da je suprotan navodima obrazloženja u kojima sud eksplicitno zaključuje i utvrđuje da tuženik nije imao dozvolu za bavljenje bankarskim i financijskim poslovima što je sada i notorna činjenica. Stoga da se u odnosu na to postavlja pitanje što je onda tužiteljica u tom slučaju trebala dokazivati. To je nesporna činjenica pa je sud nije ni trebao utvrđivati. Pogrešna primjena pravila o teretu dokazivanja da je imala za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U vrijeme upisa hipoteke i provedenih ovrha tuženik nije kao stranac mogao stjecati nekretnine u Republici Hrvatskoj bez posebnog odobrenja koje nikada nije imao radi čega je Sporazum o hipoteci, kao i kasniji upis tuženika kao vlasnika spornih nekretnina bio nezakonit. Kroz nezakonito vođen ovršni postupak tuženik je iskoristio stanje nužde tužiteljice te se domogao višestruko vrjednijih nekretnina tužiteljice u odnosu na njegovo potraživanje što je nesavjesno postupanje u prometu robe i dobara koje je protivno pozitivnom propisima, Ustavu i moralu društva. Zbog činjenice nesrazmjernog primanja i davanja tužiteljica je predložila saslušanje svjedoka H. i Š. A. koji dokazni prijedlog je sud odbio kao nepotreban i suvišan što je također rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Prvostupanjski sud da je najprije prihvatio prijedlog tužiteljice o potrebi financijskog i građevinskog vještačenja vrijednosti ovršenih nekretnina tužiteljice i dovođenja te vrijednosti u koleraciju sa visinom potraživanja tuženika da bi na zadnjoj raspravi odustao od provođenja tog dokaza. Svi propisi koje je sud pravilno citirao ukazuju da je tuženik dajući kredit tužiteljici i znajući da je ona insolventna postupao mala fide s ciljem da se nepripadno domogne daleko veće i nerazmjerne vrijednosti, a time nesavjesno i protivno dobrim poslovnim običajima, kao i moralu društva te protivno svim citiranim pozitivnom propisima. Nadalje, da se dostavlja članak od 19. kolovoza 2016. godine gdje se navode primjeri nezakonitih ovrha na nekretninama te se navode brojni propisi i odluke Europskog suda pravde i Europskog suda za ljudska prava.

              U odgovoru na žalbu tužiteljice tuženik ističe da je u presudi utvrđeno postojanje očite pogreške u pisanju sadržane u ovjerenom prijevodu Ugovora o kreditu pri čemu je sud utvrdio da su brojevi čestica u izvornoj verziji Ugovora o kreditu identični oznakama navedenim u tužbi tj. identični oznakama u Sporazumu o zasnivanju založnog prava. Stoga da se radi o očitoj pogrešci u pisanju brojeva pri prijevodu na hrvatski jezik ta takva očita pogreška nema nikakav utjecaj na valjanost presude niti na zaključak tužiteljice da ta nekretnina nije mogla biti predmet hipoteke ili ovrhe. U pogledu primjene pravila o teretu dokazivanja sud prvog stupnja je zaključio da tužitelj nije ničim dokazao da bi predmetni Ugovor o kreditu bio ništav. Nadalje, iz stajališta tužiteljice da sud nije mogao primijeniti pravilo o teretu dokazivanja te da među strankama nije sporno kako tuženik nema dozvolu za obavljanje bankarskih poslova tuženik zaključuje da nisu ni pročitana pravna utvrđenja suda iznesena u presudi u pogledu ništavosti Ugovora o kreditu jer je prvostupanjski sud vrlo podrobno obrazložio pravnu osnovu iz koje proizlazi da činjenica što tuženik nije imao dozvolu za obavljanje bankarskih poslova na području Republike Hrvatske ne utječe na zakonitost Ugovora o kreditu. U odnosu na tvrdnju da tuženik kao stranac nije mogao stjecati nekretnine u Republici Hrvatskoj žaliteljici se ukazuje na odredbu čl. 358. a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Glede odbijenih dokaznih prijedloga tužiteljica da u pogledu saslušanja svjedoka H. i Š. A. uopće nije navela činjenice koje su trebale biti dokazane njihovim saslušanjem, kao i relevantnost tih činjenica za odlučivanje o tužbenom zahtjevu pa je upravo iz tog razloga prvostupanjski sud odbio provedbu tih dokaza. Netočno je da je tužiteljica predložila bilo kakvo vještačenje niti je sud taj dokaz odbio izvesti. Naime, tužiteljica je predložila i sud na pripremnom ročištu usvojio dokazni prijedlog da se provede knjigovodstveno financijsko vještačenje visine tražbine po Ugovoru o kreditu,a ne vještačenje vrijednosti nekretnina kako to pogrešno u žalbi navodi tužiteljica pri čemu treba naglasiti da je sama tužiteljica odustala od izvođenja dokaza vještačenjem. Predlažući zaključenje glavne rasprave, a znajući da dokaz koji je predložila i sud prihvatio nije još izveden, tužiteljica je odustala od izvođenja tog dokaza. Predlaže da mu se obistini trošak sastava odgovora na žalbu.

              Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u toč. II. i III. izreke žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka uz prijedlog da se u navedenom dijelu pobijana odluka preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              U žalbi ističe da je tužiteljica u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 342.540,00 EUR-a, a što je na dan podnošenja tužbe prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke odgovaralo iznosu od 2.587.271,00 kn koji iznos odgovara iznosu koji je tužiteljica primila temeljem zaključenog Ugovora o kreditu od 7. ožujka 2005. godine. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako je službena valuta Republike Hrvatske kuna, a ne EUR-o pa da stoga iznosi izraženi u valuti EUR-a moraju biti naznačeni i u kunskoj protuvrijednosti što znači da tuženik nije prigovorio visini vrijednosti predmeta spora već samo pogrešnoj valuti u kojoj je ista izražena. Na pripremnom ročištu od 9. veljače 2016. godine tužiteljica predlaže sudu smanjiti naznačenu visinu vrijednosti predmeta spora na iznos od 201.000,00 kn koji je usvojen. Pogrešno je prvostupanjski sud temeljem tako određene vrijednosti predmeta spora obračunavao parnične troškove. U konkretnom slučaju nije riječ o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na novčanu svotu pa iz odredbe čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku nedvojbeno proizlazi kako je u konkretnom predmetu bez sumnje relevantna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Kako tužiteljica vrijednost predmeta spora nije suviše visoko označila jer u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora u cijelosti odgovora iznosu naznačenom u Ugovoru o kreditu čija se valjanost osporava tužbom to se s tako naznačenom vrijednosti predmeta spora ne postavlja niti jedno od pitanja reguliranih čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Stoga da je sud trebao prije odluke sukladno citiranoj odredbi provjeriti točnost naznačene vrijednosti što nije učinio jer bi se u protivnom lako mogao uvjeriti da u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora u potpunosti odgovara iznosu iz Ugovora o kreditu. Umjesto toga tužiteljica protupravno predlaže smanjenje prvotno naznačene vrijednosti predmeta spora kojem prijedlogu sud udovoljava. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak s obrazloženjem da je na pripremnom ročištu 9. veljače 2016. godine vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 201.000,00 kn bez navođenja razloga ili pravne osnove temeljem koje je tako odlučio. Nisu priznati ni troškovi puta na relaciji Z.-Z.-Z. obrazlažući to time da punomoćnik tuženika tu popisanu stavku nije potkrijepio relevantnom dokumentacijom. Međutim, odredbom čl. 155. st. 2. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako je propisana Tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove kako će se ti troškovi odmjeriti prema Tarifi koja postoji. Sud prvog stupnja da je postupio protivno odredbi čl. 345. st. 1. Zakona o parničnom postupku koja određuje da rješenje ukoliko se njime odbija prijedlog stranke, a što ovdje nedvojbeno jest slučaj, mora biti obrazloženo. Nije pravilno primijenjena ni odredba čl. 155. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

              U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica ističe da se odredba čl. 345. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku odnosi na donošenje samostalnog rješenja što ovdje nije slučaj te je sud pravilno primijenio materijalno pravo donoseći ovakvu odluku o troškovima postupka.

              Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane, dok je dopuna žalbe tužiteljice nazvana "podnesak tužiteljice kao prilog žalbi" od 8. rujna 2016. godine nepravovremena, a žalba tuženika protiv toč. II. izreke pobijane prvostupanjske presude nedopuštena.

              Iz spisa predmeta slijedi da je tužiteljica prvostupanjsku presudu primila dana 30. lipnja 2016. godine, kao i da je žalbu protiv iste podnijela preporučenom pošiljkom 13. srpnja 2016. godine, koja je na prvostupanjski sud zaprimljena dana 14. srpnja 2016. godine, nakon čega je dostavila dana 8. rujna 2016. godine na drugostupanjski sud podnesak koji po svom sadržaju zapravo predstavlja dopunu žalbe.

              S obzirom da je sukladno odredbi čl. 348. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) žalbu protiv presude moguće podnijeti u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude to nedvojbeno slijedi da je dopuna žalbe nepravovremena radi čega je temeljem odredbe čl. 358. st. 2. u svezi s čl. 367. st. 1., a sve u svezi s čl. 380. toč. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u toč. 1. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

              Nadalje, toč. II. izreke pobijane prvostupanjske presude naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 13.200,00 kuna pa kako u navedenom dijelu tuženik nema pravnog interesa za izjavljivanje žalbe to je temeljem odredbe čl. 358. st. 3. u svezi s čl. 367. st. 1., a sve u svezi s čl. 380. toč. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u toč. 2. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba tužiteljice.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tužiteljice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora su slijedeći zahtjevi:

- da se utvrdi kako je Ugovor o kreditu od 7. ožujka 2005. godine protivan odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO) i Ustavu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01, 76/10 i 5/14 – dalje Ustav RH) glede iznosa od 342.540,00 EUR ništav te da ne proizvodi pravne učinke od njegovog sklapanja,

- da se raskida Ugovor o kreditu od 7. ožujka 2005. godine temeljem odredbe čl. 124. st. 1. ZOO krivnjom tuženika zbog neispunjenja,

- da se stavlja izvan snage Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava OU-151/05-1 od 9. ožujka 2005. godine na nekretninama tužiteljice upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru za k.o. Z. i to zk. ul. 8325 čest. 1845/1 (kuća i dvor), zk. ul. 9763 čest. 211/2 (neplodno i dvor), zk. ul. 10474 čest. 1846/2 (kuća i dvor) i čest. 1845/4 (kuća i dvor), uz zabilježbu zabrane daljnjeg raspolaganja i opterećenja navedenih nekretnina temeljem ništavog (ili raskinutog) Ugovora o kreditu od 7. ožujka 2005. godine i

- da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru brisanje upisanog prava vlasništva i tereta na ime tužiteljice u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru u zk. ul. 10474 čest. 1845/4 i čest. 1846/2 k.o. Z. te čest. 211/2 upisane u zk. ul. 9763 k.o. Z. te ponovni upis ovih čestica na ime I. A. za cijelo.

 

U ovoj fazi postupka nisu prijeporne slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita zajedno s H. A. s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu od 7. ožujka 2005. godine u Republici Austriji, da je riječ o jednokratnom kreditu u iznosu od 342.540,00 EUR uz aktivnu kamatu od 7,5% godišnje, zateznu kamatu od 5% i jednokratnu naknadu za obradu kredita od 12.540,00 EUR, dok je vraćanje kredita ugovoreno u petnaest godišnjih paušalnih obroka u iznosu od 38.418,26 EUR s dospijećem 1. listopada u godini počevši od 1. listopada 2005. godine. Nadalje, da je iz Ugovora o kreditu tj. iz preslike njegovog ovjerenog prijevoda sa njemačkog jezika (l.s. 43-46) razvidno da je kao osiguranje ugovoreno, između ostalog, založno pravo do iznosa od 342.540,00 EUR te za dodatne pristojbe do iznosa od 137.000,00 EUR na nekretninama k.o. Z. u vlasništvu tužiteljice,

- da su tuženik u svojstvu kreditora – založnog vjerovnika i predlagatelja osiguranja te tužiteljica kao korisnica kredita i glavni dužnik te založni dužnik zajedno sa H. A. kao korisnicom kredita i glavnom dužnicom zaključili dana 8. ožujka 2005. godine Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava koji je solemniziran od strane javne bilježnice iz Z. D. G. R. pod poslovnim brojem OU… dana 9. ožujka 2005. godine temeljem kojeg Sporazuma su stranke sukladno čl. III. suglasne da se radi osiguranja tražbine iz toč. I. Sporazuma upiše založno pravo na nekretninama založnog dužnika u zk. ul. 8325 čest. 1845/1 (kuća i dvor), zk. ul. 9763 čest. 211/2 (neplodno i dvor), zk. ul. 10474 čest. 1846/2 (kuća i dvor) i čest. 1845/4 (kuća i dvor), sve k.o. Z., uz zabilježbu zabrane daljnjeg raspolaganja i opterećenja navedenih nekretnina te uz ovlast predlagatelja osiguranja da u zemljišnim knjigama nadležnog suda bez ikakvog daljnjeg pristanka ili odobrenja provede upis založnog prava u svoju korist i

- da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu 7. ožujka 2005. godine i Sporazuma 8. ožujka 2005. godine tužiteljica I. A. u zemljišnim knjigama za k.o. Z. bila upisana kao vlasnica za cijelo čest. 1846/2, čest. 1845/4, čest. 1845/1 i čest. 211/2.

Međutim, u ovoj fazi postupka prijeporno je da li je osnovana tvrdnja tužiteljice kako je Ugovor o kreditu od 7. ožujka 2005. godine ništav jer je u suprotnosti s odredbama čl. 10., čl. 11., čl. 12. i čl. 103. st. 1. ZOO te čl. 42. st. 2. i čl. 50. st. 1. Ustava RH.

Prvostupanjski sud na temelju navoda stranaka i provedenih dokaza, ocjena kojih je izvršena u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, utvrđuje da je teret dokazivanja odlučnih činjenica u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP na tužiteljici. Nadalje, da iz provedenih dokaza slijedi kako je tužiteljici kao korisnici kredita isplaćen iznos po tom kreditu i zaključen u Republici Austriji pa kako je u vrijeme zaključenja istog bio na snazi Zakon o bankama (Narodne novine, broj 84/02) i Zakon o deviznom poslovanju (Narodne novine, broj 96/03 i 140/05) kojim propisima nije bilo zabranjeno zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu da samim time osporeni Ugovor o kreditu ne bi bio ništav iz tog razloga. Iako tuženik u vrijeme sklapanja prijepornog Ugovora nije imao odobrenje za bavljenje bankarskim poslovanjem u Republici Hrvatskoj ta činjenica ne znači da bi bio ništav sporni Ugovor o kreditu s obzirom da u to vrijeme u odnosu na tužiteljicu nisu postojali nikakvi propisi koji bi zabranjivali da ista zaključi pravni posao kao što je prijeporni Ugovor na području Republike Hrvatske. Sud utvrđuje da tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici nije pružio bankovne usluge već joj je pružio "ostale financijske usluge" u smislu odredbe čl. 6. st. 1. i 2. toč. 4. Zakona o bankama a koje usluge tuženik na području Republike Hrvatske može pružati samo ako od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga s tim što posljedica pružanja "ostalih financijskih usluga" tužiteljici od strane tuženika kao strane banke bez odobrenja Hrvatske narodne banke za pružanje tih usluga predstavlja odgovornost za počinjeni prekršaj iz čl. 182. st. 1. toč. 1. Zakona o bankama koji za sankciju ima novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 kuna do 1.000.000,00 kuna radi čega sud prvog stupnja zaključuje da posljedica pružanja tih usluga nije ništavost Ugovora o kreditu i to neovisno o tome da li je taj Ugovor zaključen na teritoriju Republike Austrije ili Republike Hrvatske, sve sukladno odredbi čl. 103. st. 2. ZOO. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da bi prijeporni Ugovor bio ništav iz razloga jer tuženik pri sklapanju istog nije bio zastupan po ovlaštenim osobama te iz razloga što one nisu niti navedene u preambuli Ugovora niti su njegovi potpisnici sud prvog stupnja utvrđuje da se ne radi o razlogu ništavosti sukladno odredbi čl. 103. st. 1. ZOO jer da ne postoji prisilni propis koji bi ukazivao na ništavost spornog pravnog posla zbog ovog razloga. Glede razloga za ništavost jer da bi tuženik postupio protivno odredbama čl. 10., čl. 11. i čl. 12. ZOO prvostupanjski sud smatra da se radi o paušalnim tvrdnjama tužiteljice koje ista, unatoč tome što je na njoj bio teret dokazivanja tih činjenica, nije dokazala. Konačno, u pogledu teze tužiteljice da bi sporni Ugovor bio ništav iz razloga jer je isti protivan odredbama čl. 42. st. 2. i čl. 50. st. 1. Ustava RH sud također smatra da se radi o neosnovanim i nedokazanim tvrdnjama jer odredba čl. 42. Ustava RH propisuje da se svim građanima priznaje pravo na mirno okupljanje i javni prosvjed dok odredba čl. 50. st. 1. propisuje da je zakonom moguće u interesu Republike ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti, a ovo stoga što navedene odredbe nemaju značenje u smislu toga da bi se mogao izvesti zaključak o ništavosti zbog eventualne suprotnosti tim odredbama Ustava RH. Nadalje, s obzirom na činjenicu da tužiteljica nije predočila nikakav relevantni materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da tuženik nije u vrijeme sklapanja Ugovora bio ovlašten za bavljenje bankarskim ili kreditnim poslovima u Republici Austriji sud zaključuje da su nedokazane sve tvrdnje tužiteljice u pravcu ništavosti navedenog pravnog posla. Što se tiče eventualnog tužbenog zahtjeva u pogledu raskida Ugovora o kreditu sud utvrđuje da tužiteljica tvrdi kako joj je tuženik od ugovorenog iznosa kredita od 342.540,00 EUR isplatio samo iznos od 254.440,00 EUR te da joj nikada nije isplatio preostali iznos od 88.100,00 EUR, a glede kojeg iznosa je tuženik istakao prigovor zastare pa prvostupanjski sud smatra kako je Ugovor o kreditu zaključen u ožujku 2005. godine dok je tužba podnesena 16. lipnja 2015. godine to da je sukladno odredbi čl. 371. ZOO nastupila zastara radi čega da tužiteljica ne može zahtijevati ispunjenje obveze, a posljedično tome izgubila je i pravo zahtijevati i raskid Ugovora zbog neispunjenja krivnjom tuženika. Pored toga, sud prvog stupnja nalazi da ni u ovom dijelu tužiteljica nije s uspjehom dokazala svoju tvrdnju kako joj je tuženik od ugovorenog iznosa kredita isplatio samo iznos od 254.440,00 EUR jer spisu predmeta prileži "nadoplata kredita/zajma" a iz koje isprave proizlazi da je ista potpisana od strane tužiteljice 8. travnja 2005. godine te je ista svojim potpisom potvrdila primitak iznosa od 330.000,00 EUR dok je iznos od 12.540,00 EUR pristojba za obradu pa stoga da tužiteljica nije dokazala kako je od ugovorenog iznosa djelatniku tuženika S. G. na ime provizije isplaćen iznos od 15.000,00 EUR te da je svakom od posrednika tuženika O. M. i D. V. isplaćen iznos od po 10.000,00 EUR, kao i da je posrednici S. K. na ime provizije isplaćen iznos od 5.000,00 EUR. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva da se stavi izvan snage Sporazum od 9. ožujka 2005. godine temeljem ništavog (ili raskinutog) Ugovora o kreditu prvostupanjski sud zaključuje da, kako je odbijen osnovni tužbeni zahtjev, kao i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev, to da ne postoji pravna osnova temeljem koje bi se udovoljilo ovom dijelu tužbenog zahtjeva, a u odnosu na tvrdnju tužiteljice da bi spomenuti Sporazum trebalo staviti van snage jer odvjetnica D. Đ., koja je kao punomoćnica tuženika potpisala taj Sporazum, nije imala valjanu specijalnu punomoć bilo na njemačkom, bilo na hrvatskom jeziku u kojoj bi bile precizirane nekretnine koje su predmet tog Sporazuma utvrđuje i zaključuje da s pravom tuženik ističe kako ne postoji propis temeljem kojeg bi sud bio ovlašten u sudskom postupku stavljati "izvan snage" privatnu ispravu solemniziranu od strane javnog bilježnika s tim što u spisu predmeta Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-142/06, a koji je priložen, na listu spisa 25 i 26, prileži ovjereni prijevod s njemačkog jezika isprave naslovljene kao posebna punomoć u kojoj tuženik po svojim ovlaštenim osobama ovlašćuje odvjetnicu D. Đ. iz M. da "…zaključi ugovore o kreditiranju i da ishodi sudske hipoteke te da ih sukladno nalogu zastupa u svim pravnim poslovima u sudu i izvan suda i kod svih drugih državnih tijela, kao i prema trećim osobama, po svom najboljem znanju i savjesti…". Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži nalaganje brisanja upisanog prava vlasništva i tereta na čest. 1845/1, čest. 1845/4, čest. 1846/2 i čest. 211/2, sve k.o. Z., te ponovni upis tih nekretnina na ime tužiteljice za cijelo prvostupanjski sud utvrđuje kako u situaciji kada su odbijeni svi prethodni tužbeni zahtjevi niti taj dio tužbenog zahtjeva ne može biti utemeljen, a osim toga da u konkretnom slučaju tužiteljici nije sukladno odredbi čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 55/13) povrijeđeno knjižno pravo uknjižbom tereta te kasnije prava vlasništva u korist sadašnjeg tuženika do kojih upisa je došlo tijekom provedbe ovršnih postupaka u kojima je sudjelovala sama tužiteljica te je imala pravo koristiti predviđene pravne lijekove što sve upućuje na zaključak da u takvoj situaciji tužiteljica ne može zahtijevati brisanje upisanih prava vlasništva i tereta u korist tuženika te ponovni upis prava vlasništva na tim nekretninama u korist tužiteljice.

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i pravilnu primjenu materijalnog prava radi čega se žaliteljica u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP upućuje na isto.

U odnosu na odlučne žalbene navode tužiteljice odgovoriti je:

- da prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je prilikom prijevoda Ugovora o kreditu (l.s. 43-46) razvidno kako je očitom omaškom u pisanju navedena čest. 1845/1 k.o. Z. jer usporedbom prijevoda Ugovora na njemački jezik s originalnim tekstom Ugovora na njemačkom jeziku (l.s. 13-14) nedvojbeno slijedi da je doista riječ o omašci u pisanju a ne o tome da je riječ o nekretnini koja nije mogla biti predmet hipotekarnog zaduženja u Sporazumu radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava. Da bi tome doista bilo tako proizlazi iz činjenica da je navedeni Sporazum solemniziran od strane javne bilježnice iz Z., D. G. R. pod poslovnim brojem OU… od 9. ožujka 2005. godine pa imajući u vidu odredbe čl. 3., čl. 43. do čl. 48. i čl 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine, broj 78/93, 29/94, 16/07 i 75/09) ovaj drugostupanjski sud nalazi da takav navod tužiteljice nije utemeljen,

- da u svojoj žalbi tužiteljica samo fragmentarno apostrofira pojedine dijelove obrazloženja prvostupanjske presude pri čemu je točno kako je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik nije imao dozvolu za bavljenje bankarskim i financijskim poslovima, međutim, tužiteljica gubi iz vida da je prvostupanjski sud također naveo kako ne postoji niti jedan pravni propis koji bi zabranjivao da se tužiteljica zadužuje u inozemstvu pa da tako nisu postojale nikakve pravne prepreke da se Ugovor zaključi i realizira u Republici Austriji, a nije bilo ni prepreke da se sukladno iznesenom zaključi i Sporazum koji prati navedeni Ugovor. Prema tome, irelevantan je navod tužiteljice kada postavlja pitanje što bi ona u pogledu te notorne činjenice trebala dokazivati,

              - da je odredbom čl. 358.a st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst) propisano kako se odredbe čl. 354. do 358. tog Zakona ne odnose na državljane i pravne osobe iz država članica Europske unije i da te osobe stječu pravo vlasništva nekretnina pod pretpostavkama koje vrijede za stjecanje prava vlasništva za državljane Republike Hrvatske i pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj. Slijedom toga, neutemeljeno tužiteljica tvrdi da je tuženik mogao stjecati nekretnine u Republici Hrvatskoj samo uz odobrenje Ministarstva pravosuđa koje nije imao, a radi čega da je Sporazum, kao i kasniji upis tuženika kao vlasnika nekretnina nezakonit,

 

              - da predmet ovog spora nije proglašenje ovrhe nedopuštenom pa stoga ne može tužiteljica u žalbi protiv prvostupanjske presude isticati  da se radi o nezakonitom ovršnom postupku, da je tuženik kroz nezakoniti sudski postupak došao do višestruko vrijednijih nekretnina tužiteljice u odnosu na njegovo potraživanje, kao i da se nesavjesno ponašao u prometu robe i dobara, a koje ponašanje je protivno pozitivnim propisima, Ustavu RH i moralu društva koje činjenice tužiteljica nikakvim relevantnim dokazima nije potkrijepila iako je u smislu odredbe čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP na njoj bio teret dokaza,

              - da s pravom tuženik u odgovoru na žalbu ističe kako je tužiteljica odustala od dokaznog prijedloga da se provede financijsko i građevinsko vještačenje, a osim toga, tijekom prvostupanjskog postupka tužiteljica je predlagala provođenje istog radi procjene tržišne vrijednosti nekretnina (od kojeg dokaznog prijedloga je odustala do okončanja prvostupanjskog postupka) dok sada tvrdi da je provedbom tog dokaza trebalo utvrditi činjenicu vrijednosti ovršenih nekretnina tužiteljice i dovesti tu vrijednosti u korelaciju sa visinom potraživanja tuženika što bi u konačnici predstavljalo predlaganje novog dokaza pri čemu valja istaći kako odredbom čl. 352. st. 1. ZPP u žalbi nije moguće iznositi nove dokaze radi čega te navode tužiteljice ovaj drugostupanjski sud nije ni uzeo u razmatranje. Što se tiče dokaznog prijedloga da se saslušaju svjedoci H. i Š. A. prvenstveno valja istaći da tužiteljica nije postupila sukladno odredbi čl. 241. ZPP tj. nije naznačila o čemu bi ti svjedoci trebali iskazivati, kao i da prema stanju spisa predmeta slijedi kako je do zaključenja glavne rasprave odustala od ovih dokaznih prijedloga i

              - da iz spisa predmeta nije razvidno da je tuženik prilikom zaključenja pravnog posla postupao prema tužiteljici u zloj vjeri i imao cilj da se domogne vrijednih nekretnina budući da tužiteljica u tom pravcu nije priložila dokaze, a osim toga iz toč. 8. Ugovora o kreditu slijedi da korisnik kredita (tužiteljica) mora odmah obavijestiti vjerovnika o promjeni eventualnih poslovnih ili pravnih odnosa i u roku od šest mjeseci nakon dana sastavljanja bilance predočiti ovjereni godišnji obračun (zajedno s prilogom i izvještajem o poslovanju) iz čega se nedvojbeno može zaključiti da je prilikom zaključenja pravnog posla tuženik itekako vodio računa o tome da li je tužiteljica solventna i da li može podmiriti dugovanje po kreditu, a u tom pravcu osigurao se ne samo dostavom godišnjeg obračuna nego mjenicom, solidarnim jamstvom s H. A. te založnim pravom na nekretninama u vlasništvu tužiteljice.

              U odnosu na žalbu tuženika prvenstveno valja ukazati da iz toč. I. žalbe tuženika proizlaze da isti izjavljuje žalbu protiv rješenja Općinskog suda u Zadru sadržanog u toč. II. i III. presude prvostupanjskog suda od dana 30. lipnja 2016. godine donesene u predmetu P-2747/15, a kojim se tuženiku priznaje parnični trošak u ukupnom iznosu od 13.200,00 kuna, dok se u preostalom dijelu tuženikov zahtjev za naknadu troška odbija i to u iznosu od 125.913,00 kuna.

              Dakle, tuženik se ne žali protiv rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj P-2747/15 koje je doneseno i objavljeno na ročištu od 9. veljače 2016. godine (l.s. 83-85) te kojim je prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 201.000,00 kuna.

              Stoga, a kako navedeno rješenje nije ožalbeno, ovaj drugostupanjski sud nije uzeo u obzir pretežni dio žalbe tuženika koja se elaborira u odnosu na vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari i primjenu odredbe čl. 40. ZPP.

              S obzirom da je utvrđena vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari 201.000,00 kuna to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. u svezi s čl. 155. ZPP te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/14 – dalje Tarifa) kada je odbio zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi parnični trošak preko iznosa od 13.200,00 kuna do iznosa od 139.113,00 kuna, tj. za iznos od 125.913,00 kuna.

              Naime, prvostupanjski sud je pravilno priznao tuženiku trošak od 250 bodova na ime svake poduzete radnje u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim PDV-om na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu te pristup na ročišta od 9. veljače 2016. godine, 11. travnja 2016. godine i 17. svibnja 2016. godine, kao i trošak sudskog tumača u visini od 700,00 kuna. Nadalje, nije u pravu tuženik kada ističe da mu je prvostupanjski sud neosnovano odbio zatraženi trošak u visini od 3.408,00 kuna na ime putnih troškova jer da Tarifom ima pravo na naknadu tog troška, međutim, taj dio zatraženog troška nije osnovan stoga što u sjedištu suda postoje odvjetnici koji su mogli zastupati tuženika pa je sudska praksa zauzela stajalište, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da u tom slučaju stranci ne pripada navedeni trošak ukoliko angažira punomoćnika iz redova odvjetnika izvan mjesta sjedišta suda.

              Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. izreke te temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku odluku u dijelu pod toč. III. izreke.

              Prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere ostaje neizmijenjeno jer nije pobijano žalbom.          

             

 

U Zadru, 4. srpnja 2017. godine