Broj: Gž-2575/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Randić, u pravnoj stvari tužitelja A. V. iz B., L., OIB: …, zastupanog po punomoćnici E. K., odvjetnici u Š., protiv tuženika Z.-M. d.o.o. Š., OIB: …,  zastupanog po punomoćnici M. Š. R., odvjetnici u Z., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-111/15 od 9. studenoga 2016., dana 25. srpnja 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbijaju   se žalbe stranaka kao neosnovane i  presuda Općinskog suda u Šibeniku,  poslovni broj Pr-111/15 od 9. studenoga 2016. p o t v r đ u j e  u toč. 1., 2.,  toč. 3. izreke ,  osim u dijelu u kojem je odbijen tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 5.000,00 kn do iznosa od 19.000,00 kn (za iznos od 14.000,00 kn) sa zateznom kamatom koja teče od 25. rujna 2015. do isplate, te u toč. 4. izreke.

 

2. Djelomično  se prihvaća žalba tužitelja te se   p r e i n a č a v a  citirana presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu točke 3. izreke u kojem je odbijen tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 5.000,00 kn sa zateznom kamatom, i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete i daljnji iznos od 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2015.  do isplate, s time da se zakonske zatezne kamate obračunavaju prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

             

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 25. rujna 2015. do isplate, sve pobliže navedeno u toč. 1. izreke. Toč. 2. izreke obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete iznos od 1.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Toč. 3. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 19.000,00 kn te s viškom kamatnog potraživanja. Toč. 4. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.750,00 kn.

 

Protiv citirane presude žalbe su podnijele obje stranke.

 

Tužitelj pobija presudu u toč. 3. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti dosuđujući tužitelju i daljnji iznos naknade štete od 19.000,00 kn.

 

              Tuženik pobija presudu u  toč. 1., 2. i 4. izreke pozivom na žalbene razloge propisane odredbom  čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima, uz naknadu žalbenog troška.

 

              Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, navode iste drži neosnovanim i predlaže žalbu odbiti.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja, kao radnika, da mu tuženik kao poslodavac naknadi imovinsku i neimovinsku  štetu koja mu je nastala zbog ozljeda zadobivenih na radu kod tuženika 27. rujna 2010.

 

U ovom stadiju postupka obzirom na žalbene navode tužitelja sporna je visina tužiteljeva zahtjeva, a sukladno žalbenim navodima tuženika sporno je je li zastarjela tražbina tužitelja.

 

Obrazlažući pobijanu presudu, a radi utvrđivanja činjenica relevantnih za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete, prvostupanjski sud je proveo dokaz medicinskim vještačenjem, po vještacima dr. B. Z. i dr. I. B., čiji je zajednički nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i temeljenim na priloženoj medicinskoj dokumentaciji. Temeljem nalaza vještaka sud je utvrdio  vrstu, težinu i lokaciju ozljeda tužitelja, trajanje i način liječenja, trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha, smanjenu životnu aktivnost tužitelja te je na temelju iskaza tužitelja i utvrđenih činjenica u vezi nastanka štetnog događaja, liječenja i posljedica koje su se odrazile na njegovo tjelesno i duševno zdravlje, zaključio da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u mjeri koja opravdava dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu od 50.000,00 kn i to po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova (10.000,00 kn), pretrpljenog straha (10.000,00 kn) te smanjenog životnog aktiviteta od 26-27% (30.000,00 kn), sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti ocijenio neosnovanim.

 

Prvostupanjski sud je također utvrdio da je tužitelju za vrijeme liječenja bila potrebna tuđa pomoć i njega i to u trajanju od 20 dana po 2 sata dnevno (za vrijeme trajanja bolne faze), koja je pomoć tužitelju bila potrebna od strane nestručne osobe  pri obavljanju osobne higijene, jednostavnih kućanskih poslova i odlazaka k liječniku, dosudivši tužitelju temeljem odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a za navedeni oblik imovinske štete iznos od 19.600,00 kn (20,00 kn po satu) utvrđen primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a.

 

Odluku o trošku postupka donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

 

U postupku i donošenju pobijane presude nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti, a niti se žalbom  ukazuje u čemu bi se sastojale takve povrede.

 

U odnosu na prigovor zatare potraživanja:

 

Tuženik žalbenim navodima ustraje da se do štetni događaj zbio 27. rujna 2010., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. rujna 2015. da je protekao zakonom propisani rok iz odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 78/15; dalje ZOO) od tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Ističe i da se zastara ne može računati jednaku u odnosu na svaki vid štete.

 

Suprotno opisanim žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja otklonio navedeni prigovor zastare tražbine tužitelja utvrđenjem da se saznanje oštećenika za štetu odnosi ne samo na saznanje o postojanju štete već i na saznanje o obimu štete, te kada utvrđuje visinu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje sud utvrđuje kvalifikatorne okolnosti (fizičke bolove, strah, duševne bolove i drugo), ali ne kao samostalne oblike neimovinske štete, već kao povredu prava osobnosti u cjelini. Kako iz nalaza medicinskih vještaka (list 18-21 spisa) nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u svibnju 2013. kao posljedicu predmetne nezgode operirao sindrom karpalnog kanala lijevog lakta te potom obavljao fizikalnu terapiju, time da je liječenje tužitelja završeno 2. rujna 2015., prvostupanjski sud pravilno  utvrđuje da je tužitelj tada saznao za opseg neimovinske i imovinske štete (tuđa njega i pomoć je bila potrebna u bolnoj fazi nakon operacije lakta 2013. godine), pa je tužba podnesena unutar zastarnog roka od tri godine iz odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a.

 

U odnosu na visinu dosuđene naknade štete tužitelju:

 

Pobijajući odbijajući dio prvostupanjske presude tužitelj ističe da prilikom odlučivanja o visini neimovinske štete sud uopće nije uzeo u obzir intenzitet, dinamiku i posljedice štetnog događaja po tužitelja i osobna svojstva tužitelja. Osim toga prigovara da je prvostupanjski sud dosudio nerazumljivo niske iznose pravične naknade, posebice u odnosu na kvalifikatornu okolnost pretrpljenog straha, pri čemu ukazuje na iznose koji prema sudskoj praksi pripadaju tužitelju za pojedine kvalifikatorne elemente.

 

Tužiteljeva žalba svodi se isključivo na osporavanje visine dosuđenog iznosa naknade štete, pri čemu tužitelj u žalbi uopće ne osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda na kojima se temelji njegova odluka.

 

Iz stanja spisa  te utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj povrijeđen obavljajući radne zadatke,  prilikom dizanja tereta mosnom dizalicom, kada je došlo do izlijetanja tereta i pada željezne šipke na tužiteljevu ruku,  lijevi lakat, kojm prilikom je zadobio ubodnu ranu lijeve podlaktice. Proizlazi i da je tužitelj zbog te povrede trpio bolove jakog intenziteta 5 dana, uključujući bolove nakon operativnog zahvata, srednjeg 25 dana te lakog intenziteta 45 dana, trpio da je strah primarni jačeg intenziteta te potom sekundarni srednjeg i slabijeg intenziteta. Proizlazi i da je tužitelj proveo adekvatno liječenje i rehabilitaciju, a da su istom zaostale trajne posljedice u vidu ograničenja pokreta u lijevom laktu u jakom stupnju s posttraumatskom artrozom i ograničenjem pokreta u lijevom ramenu u srednjem stupnju, koje umanjuju njegovu životnu aktivnost od 26-27%.

 

Prema stajalištu ovoga suda povreda prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a predstavlja neimovinsku štetu, međutim, svaka povreda prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a ne znači istovremeno i bezuvjetno pravo oštećenika na isplatu pravične novčane naknade neimovinske štete, jer to pravo oštećenik može ostvariti samo pod pretpostavkama iz čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, dakle, ako jačina i trajanje povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha opravdava dosuđenje naknade. Istovremeno, sud mora voditi računa i o cilju kojem služi dosuđenje naknade neimovinske štete i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri utvrdio relevantne činjenice na temelju nalaza vještaka, temeljem kojeg je opravdano zaključio da tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete koju je dosudio u jedinstvenom iznosu, dok je u obrazloženju naveo kriterije (kvalifikatorne okolnosti) kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade.

 

Imajući u vidu sve okolnosti iz odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a, cijeneći da je tužitelj u štetnom događaju trpio fizičke i neugodne bolove, strah, da je istom smanjena životna i radna aktivnost, prema stajalištu ovoga suda,  tužitelju po ovim kriterijima te obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja pripada pravična novčana naknada u većem iznosu od dosuđenog po prvostupanjskom sudu i to po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova, u ukupnom  iznosu od 15.000,00 kn (suđeno u iznosu od 10.000,00 kn) pa je u tom dijelu, preinačenjem pobijane presude u točki 3. izreke tužitelju trebalo dosuditi i daljnju naknadu štete u iznosu od 5.000,00 kn.

 

Pravilna je i zakonita i odluka o parničnom trošku, pri čemu se navodi i da tužitelj žalbom nije pobijao očigledno odbijajući dio odluke o parničnom trošku, a niti je potraživao trošak žalbenog postupka.

 

              Iz tih je razloga odlučeno kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl.368. st.1. i čl. 373. t.3. ZPP-a.

 

Rijeka,  25. srpanj 2017.