Broj: Gž-995/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marka Pribisalića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. (OIB:...) iz S., K. Z. ..., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku u S., protiv tuženika C. d.o.o. S. O.:..., T. b.b., zastupanog po punomoćniku S. Š., odvjetniku u S., zbog naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv međupresude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-4659/10 od 13. siječnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2017.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika kao i dopuna žalbe tuženika te se potvrđuje međupresuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-4659/10 od 13. siječnja 2015.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom međupresudom suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je tuženik odgovoran za naknadu štete nastale tužitelju dana 30. srpnja 2007.g.

II. Do pravomoćnosti ove međupresude zastat će se s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.

III. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za kasniju presudu."

 

Protiv međupresude žali se tuženik pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači te utvrdi da tuženik nije odgovoran za naknadu štete tužitelju, podredno pobijanu međupresudu ukine, predmet vrati prvostupanjskom sudu i dodjeli drugom sucu u rad.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja, kao radnika tuženika, da mu tuženik kao poslodavac naknadi neimovinsku i imovinsku štetu koja mu je nastala dana 30. srpnja 2007.

 

I u ovom stadiju postupka sporno je pitanje postoji li odgovornost tuženika za štetu koju je pretrpio tužitelj u predmetnom štetnom događaju.

 

Tuženik smatra da nije odgovoran za nastalu štetu tužitelju tvrdeći da je sam tužitelj odgovoran za štetu jer nije vožnju prilagodio stanju i uvjetima na cesti (oštri nepregledni zavoj i brzina) uslijed čega je izgubio nadzor nad vozilom te istim sletio izvan sjevernog ruba kolnika D 115 i prednjom stranom vozila udario u okomitu stijenu kojom prilikom je zadobio tjelesne ozljede. Vozilo tuženika da je imalo urednu policu osiguranja od automobilske odgovornosti radi čega nema na strani tuženika nikakve odgovornosti jer nedostataka na vozilu nije bilo, a tuženik kao vlasnik vozila nije ni na koji način mogao predvidjeti ili otkloniti uzrok nezgode za koju je isključivo odgovoran tužitelj.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj kao radnik tuženika 30. srpnja 2007. dana godine obavljao posao vozača tuženika i da je doživio prometnu nezgodu. Tužitelj da se kretao iz smjera S. u smjeru B. kada su mu u jednom trenutku otkazale kočnice na kamionu radi čega je izgubio kontrolu nad vozilom i sletio  s ceste.

 

Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da iz zapisnika o očevidu proizlazi da je stanje na koliku bilo dobro, da je zavoj u kojem se nezgoda dogodila nepregledan, kolnik suh koji je u mjestu prometne nezgode bio širok 8,80 metara, a policijski službenik da je zabilježio postavljanje prometnih znakova "više uzastopnih zavoja i ograničenje brzine 40 km/h". Stanje prometa da je u trenutku provođenja očevida bilo rijetko, vrijeme sunčano, dnevna svjetlost s tim da je na vozilu nastalo totalno oštećenje dok tužitelj nije bio pod utjecajem alkohola,

-da je povodom predmetne nezgode tuženik sastavio i prijavu o ozljedi na radu koju je ispunio neposredni rukovoditelj K. J. navodeći da je tužitelj ozlijeđen za vrijeme radnog vremena,

-da je povodom predmetne nezgode Policijska postaja B. P. podnijela prekršajnom sudu u Supetru protiv tužitelja zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka navodeći da je do prometne nezgode došlo uslijed brzine neprilagođene uvjetima i stanju ceste,

-da je prekršajni postupak koji se vodio protiv tužitelja pod poslovnim brojem P-384/07 obustavljen,

-da iz nalaza i mišljenja vještaka za strojarstvo i cestovni promet V. U. od 30. svibnja 2012. proizlazi da se predmetna nezgoda dogodila na način da se teretno vozilo kojim je upravljao tužitelj kretalo od S. prema B. kada je tužitelj kao vozač reagirao na kočnicu kako bi usporio vozilo jer se približavao zavoju u lijevo, a kada vozač reagira na kočnicu vozilo ne usporava, pa vozač skreće desno kako bi ga usporio i zaustavio na način da lagano udara u brdo pored kolnika. Prema dijagramskom tahografskom listiću vještak zaključuje da je na početku radnog dana tj. početku vožnje vozilo imalo ispravne kočnice, a do otkazivanja kočnica da je došlo kada je vozač reagirao na kočnicu i kada se približavao zavoju u lijevo. Do kakvog je točno kvara došlo na predmetnom vozilu da se više ne može ustanoviti jer je nakon prometne nezgode trebalo odvesti vozilo na tehnički pregled i istog pregledati te utvrditi o kakvom se kvaru radi što nije učinjeno. Pred nezgodu vozilo da se kretalo brzinom od 38 km/h.

-da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka V. U. od 7. ožujka 2013. proizlazi da prema njegovom iskustvu i znanju nije došlo do izlijetanja vozila u zavoju usred velike brzine jer vozilo nije došlo u zavoj da bi djelovala centrifugalna sila koja bi ga izbacila s kolnika, već je vozač reagirao na volan i kočnicu na dijelu gdje je kolnik u pravcu prije ulaska u zavoj lijevo,

-da iz nalaza i mišljenja vještaka za strojeve cestovni promet i motorna vozila S. S. proizlazi da se tužitelj s vozilom kritične prigode kretao brzinom između 38 i 39 km/h, te se složio sa vještakom U. kako se sada više ne može utvrditi do kakvog je kvara došlo na sustavu za kočenje jer nema tragova koji bi ukazivali da je vozač kritične prigode kočio s vozilom što ne znači da je sustav za kočenje neispravan, a suglasan je da se vozilo trebalo uputiti na izvanredni tehnički pregled,

-da je u dopuni nalaza i mišljenja vještak S. ostao pri svoj pisanom nalazu i mišljenju te je još dodao da pretovareni kamion ima utjecaja na stabilnost kamiona ili efikasnost kočenja i to za otprilike 20 %,

-da se sud nije upuštao u analizu nalaza i mišljenja Centra za prometna i tehnička vještačenja d.o.o. K. S., što ga je dao izraditi punomoćnik tuženika i to iz razloga što su tijekom postupka izrađena dva prometno tehnička vještačenja koja su ponovila i utvrdila dvije nepobitne činjenice, a to su da je tužitelj kritične prigode vozio unutar dopuštene brzine i da se zbog činjenice da nije izvršen izvanredni tehnički pregled vozila ne može niti će se ikad moći utvrditi što se točno dogodilo s kočnim sustavom,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kritične prigode upravljao vozilom, vlasništvo tuženika koje je bilo pretovareno sa staklenom ambalažom, a tijekom vožnje, odnosno kočenja kočnice da nisu reagirale,

-da sud u potpunosti poklanja vjeru iskazu tužitelju jer su vještaci ocijenili da je tužiteljev iskaz tehnički održiv,

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije odgovorna za predmetnu nezgodu koja mu se dogodila 30. srpnja 2007. odnosno da na njemu nema nikakve odgovornosti. Tužitelj da je vozač sa dugogodišnjim iskustvom, a tuženik nije dokazao da bi tužitelj bio loš vozač u smislu da bi i ranije imao prometne nezgode za koje bi bio kriv ili da se protiv njega vodio bilo kakav postupak. To što je tužitelj kritične prigode upravljao vozilom u neadekvatnoj obući-šlapama, što isti i ne negira, nije od utjecaja za razrješenje predmetne pravne stvari niti je to razlog prouzročenja prometne nezgode. U situaciji kada s jedne strane imamo tužitelja kao dugogodišnjeg iskusnog vozača, a s druge strane zaključak vještaka da se kritične prigode tužitelj pridržavao prometnih propisa signala i znakova, vozeći u okviru dopuštene brzine, logično je da je do prometne nezgode došlo iz razloga, što ja na vozilu otkazao kočni sustav koje vozilo je bilo pretovareno teretom, što utječe na stabilnost i efikasnost kočenja, a da je bilo pretovareno proizlazi i iz iskaza tužitelja, pa kada se tome pridoda i činjenica da je tuženik izbjegao postupiti po nalogu suda koji se odnosi na dostavu otpremnica iz kojih bi se moglo točno vidjeti što je kritičnog dana i koliko tereta prevozio tužitelj, više je nego jasan zaključak da je doista do prometne nezgode došlo iz razloga što je na vozilu otkazao kočni sustav. Tuženik, kao vlasnik vozila da je u takvoj situaciji nakon prometne nezgode propustio odvesti vozilo na izvanredni tehnički pregled pa je sud uvjerenja da tuženik i te kako dobro zna što se kritične prigode dogodilo i da je razlog za prometnu nezgodu doista bila i pretovarenost vozila i to čak za 50%. Tužitelj da je kritične prigode nakon što je neuspjelo kočio posve racionalno i namjerno poduzeo radnju udaranja o stijenu pokraj ceste kako bi usporio kretanje vozila što je bilo jedino i moguće dok tuženik nije dokazao da je upravljao brzinom većom od dopuštene niti da je razlog nastanka predmetne nezgode brzina. Nalaz i mišljenje Centra za prometna i tehnička vještačenja d.o.o. sud da nije prihvatio kao dokaz iz razloga što su tijekom postupka izvedena dva prometnotehnička vještačenja koja su utvrdila dvije nepobitne činjenice, a to su da je tužitelj kritične prigode vozio unutar dopuštene brzine i da se zbog činjenice da nije izvršen izvanredni tehnički pregled vozila ne može niti će se ikada moći utvrditi što se točno dogodilo s kočnim sustavom, slijedom čega je tuženik odgovoran tužitelju za štetu, a temeljem odredbe članka 1063., 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11), pa je temeljem odredbe članka 330. stavak 1. i 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci prvostupanjske presude.

 

Dakle, ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilnog prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijenio pravilnom primjenom članka 8. ZPP-a, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti dajući pri tom za svoju ocjenu jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu a na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odlučio o tužbenom zahtjevu.

 

Naime, odredbom članka 103. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine 149/09- dalje: ZR) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

 

Poslodavac se može osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da je šteta nastala zbog više sile, radnjom treće osobe ili radnjom samog oštećenika, kako je to propisano odredbom članka 1067. («Narodne novine», broj 35/05, 41/08 i 125/11-u daljnjem tekstu: ZOO-a).

 

Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju iz razloga što iz tijeka postupka nedvojbeno proizlazi da je tužitelj kritične prigode upravljao vozilom u vlasništvu tuženika s dopuštenom brzinom te se pridržavao prometnih propisa i znakova, a prometnu nezgodu nije mogao izbjeći, obzirom da je vozilo bilo pretovareno, što utječe na stabilnost i efikasnost kočenja, uslijed čega su otkazale kočnice, a tuženik nije izvršio izvanredni pregled vozila kako bi utvrdio što se točno dogodilo s kočnim sustavom. Isto tako osnovano je prvostupanjski sud odlučio da se neće upuštati u analizu nalaza i mišljenja Centra za prometna i tehnička vještačenja što ga je dao izraditi tuženik tijekom postupka, a kod činjenice da su dva vještaka navela da je kritične prigode tužitelj upravljao vozilom dopuštenom brzinom, a tuženik nije dokazao što je razlog otkazivanja kočnica.

 

Naime, tuženik je tijekom postupka tvrdio da je tužitelj isključivo kriva za nastanak predmetnog štetnog događaja tvrdeći da je kritične prigode upravljao vozilom nedopuštenom brzinom i u šlapama. Ovakva je tvrdnja tuženika suprotna iskazu saslušanog tužitelja i provedenom vještačenju vještaka prometne struke iz kojih nalaza i mišljenja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj upravljao vozilom dopuštenom brzinom i da pretovarenost vozila može utjecati na stabilnost kamiona i efikasnost kočenja, a da je vozilo bilo pretovareno proizlazi i iz iskaza tužitelja, dok tuženik na okolnosti da vozilo nije bilo pretovareno nije dostavio dokaze-otpremnice. Dakle, u konkretnom slučaju utvrđeno je da je tuženik ozlijeđena za vrijeme i u svezi s obavljanjem rada, pa joj stoga tuženik odgovara za nastalu štetu u smislu citiranih odredbi.

 

Kako iz naprijed navedenog proizlazi da bi, u konkretnom slučaju, teret dokaza postojanja okolnost koje isključuju odgovornost poslodavca bio na tuženiku, a kako to tuženik u ovom postupku nije dokazao, ovaj sud zaključuje da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju štetu koju isti trpi kao posljedicu predmetne povrede na radu i u svezi s radom. Dakle, pravilno prvostupanjski sud smatra da tuženik nije dokazao postojanje niti jedne okolnosti koja bi ga u smislu odredbe čl. 1067. ZOO-a, oslobodile od odgovornosti za nastalu štetu (viša sila, radnja treće osobe ili radnja tužitelja).

 

Nadalje osporavajući navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, tuženik se u svojim žalbenim navodima zadržava na tome da sudskoj ocjeni dokaza suprotstavlja vlastitu ocjenu. Sudska ocjena dokaza, koju je činio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda žalbom nije dovedena u sumnju jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske odluke i izvedenih dokaza.

 

Nadalje, žalitelju je za ukazati da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi a imajući u vidu odredbu članak 352. ZPP-a.

 

Zbog iznesenog trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku međupresudu slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

 

 

U Splitu, dana 07. rujna 2017.