- 1 -              Poslovni broj: UsII-325/19-7

 

Poslovni broj: UsII-325/19-7

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja U. d.o.o. iz V. T., kojeg zastupaju D. S. i N. R., odvjetnici u O. društvu S. i R. j.t.d. iz Z., protiv tuženika Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Grada Z., i A. d.o.o., Z., radi javne nabave, na sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2019.

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave klasa: UP/II-034-02/19-01/419, urbroj: 354-01/19-5 od 16. svibnja 2019.

Obrazloženje

 

              Osporenim rješenjem tuženika odbačena je žalba tužitelja kao neuredna, u otvorenom postupku javne nabave broj objave: 2018/S OF2-0036379, radi nabave vozila za prijevoz osoba s posebnim potrebama, te ispravke objave dana 1. veljače 2019. godine broj: 2019/S F14-0003508 i dana 25. veljače 2019. godine broj: 2019/S F14-0006176, naručitelja Grada Z., Z., a predmet nabave je podijeljen na dvije grupe, te je kriterij odabira ekonomski najpovoljnija ponuda, dok je kriteriji za odabir i njihov relativni značaj za obje grupe cijena 90% i rok isporuke 10%.

              Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je tuženik odbacio žalbu pogrešno ocjenjujući da je žalba neuredna, te da je on sukladno procijenjenoj vrijednosti nabave trebao uplatiti naknadu u iznosu od 25.000,00 kn, pa kako to nije učinio u propisanom iznosu tuženik je na temelju članka 425. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 421. stavkom 1. Zakona o javnoj nabavi odbacio njegovu žalbu. Smatra da je pobijano rješenje doneseno protivno odredbama Zakona o javnoj nabavi jer je žalbu podnio protiv odluke o odabiru za dvije grupe predmeta nabave, te je sukladno članku 430. stavku 4. Zakona o javnoj nabavi uplatio naknadu za pokretanje žalbenog postupka u iznosu od 2/5 propisanog iznosa naknade za pokretanje žalbenog postupka, odnosno naknadu u iznosu od 1/5 iznosa iz članka 430. stavka 1. Zakona o javnoj nabavi za svaku grupu predmeta nabave na koju se odnosi žalba. U konkretnom slučaju, naknada za pokretanje žalbenog postupka propisana je u iznosu od 25.000,00 kn, pa 1/5 toga iznosa predstavlja iznos od 5.000,00 kn, dok 2/5 propisane naknade predstavljaju iznos od 10.000,00 kn. Dakle, suprotno ocjeni tuženika, smatra da je uplatio naknadu za pokretanje žalbenog postupka u propisanom iznosu odnosno u iznosu od 10.000,00 kn koji je propisan odredbom članka 430. stavka 4. u vezi s odredbom članka 430. stavka 1. Zakona o javnoj nabavi. Smatra da je nedopustivo da tuženik proizvoljnim tumačenjem zakonskih odredbi mijenja njihov sadržaj, te da nije nadležan tumačiti niti mijenjati izričite zakonske odredbe Zakona o javnoj nabavi. Zbog proizvoljnog stava i postupanja tuženika, za koje tuženik nije imao uporište u odredbama Zakona o javnoj nabavi, tuženik je uskratio tužitelju pravo na žalbu u predmetnom postupku javne nabave. Nedopustivo je da o diskrecijskoj ocjeni tuženika ovisi da li će se žalba u postupku javne nabave smatrati urednom. Stoga je proizvoljna tuženikova ocjena o neurednosti žalbe nedopustiva, njome se ugrožava pravna sigurnost i uvodi dodatna neizvjesnost u žalbeni postupak javne nabave. Ističe da je tuženikov navod da je žalba tužitelja „sadržajno izjavljena u odnosu na predmet nabave u cijelosti“ besmislen jer je u konkretnom slučaju njegova žalba sadržajno usmjerena na nedostatke dviju ponuda odabranog ponuditelja zbog kojih su te dvije ponude odabranog ponuditelja, suprotno ocjeni naručitelja, nevaljane. Napominje da je žalbom osporio valjanost ponude odabranog ponuditelja za Grupu 1 i valjanost ponude odabranog ponuditelja za Grupu 2, odnosno valjanost odluke naručitelja o odabiru ponude odabranog ponuditelja za Grupu 1 i valjanost odluke naručitelja o odabiru ponude odabranog ponuditelja za Grupu 2. Dakle, žalba se ne odnosi niti se može sadržajno odnositi na predmet nabave u cijelosti. Predlaže da ovaj Sud poništi rješenje tuženika, kao i odluku o odabiru za Grupu 1 i Grupu 2 te naloži naručitelju da mu u roku od 8 dana od dana javne objave rješenja na internetskim stranicama tuženika naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 10.781,25 kn.

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj pogrešno tumači relevantnu odredbu članka 430. stavka 4. Zakona o javnoj nabavi te napominje da svaka zakonska odredba u svojoj primjeni treba se tumačiti jezično, logički i teleološki, na način da se ostvari njezin stvarni sadržaj. Pri tome, mora se voditi računa da forma služi radi osiguranja sadržaja, stoga određena zakonska odredba u svojoj primjeni ne smije dati prednost formi pred sadržajem. Naime, zakonodavac je navedenom zakonskom odredbom predvidio mogućnost uplate umanjene naknade za pokretanje žalbenog postupka, u slučaju da se žalitelj žali na jednu ili više grupa predmeta nabave, kod odluke o odabiru, odnosno odluke o poništenju, a ne na cijeli postupak javne nabave. Tumačeći navedenu zakonsku odredbu na način kako to tužitelj strogo gramatički čini, ne ostvaruje se njezin sadržaj, već maliciozno iskorištava forma navedene odredbe, pri čemu se ne opstruira njezin smisao. Upravo iz navedenog, u okolnostima u kojima tužitelj izjavljuje žalbu na odluku o odabiru za Grupu 1 i odluku o odabiru za Grupu 2, pri čemu te dvije grupe ujedno čine ukupnost grupa postupka javne nabave, a time i ukupnost predmeta nabave, tužitelj nema pravo korištenja blagodati koju predviđa citirana zakonska odredba, budući da žalbu izjavljuje na cijeli postupak odnosno predmet javne nabave. Napominje da nije tužitelju uskratio pravo na žalbu, već tužitelj u žalbenom postupku nije prethodno dokazao postojanje temeljnih postupovnih pretpostavki, što predstavlja objektivnu prepreku za daljnje meritorno odlučivanje. Tuženik predlaže da ovaj Sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan.

              Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu A. d.o.o. Z. u odgovoru na tužbu je navela da se priklanja stavu tuženika i smatra da je rješenje koje je tuženik donio ispravno.

              Zainteresirana osoba Grada Z. nije dostavio Sudu odgovor na tužbu tužitelja, u ostavljenom roku, iako je istu uredno primio.

              Sukladno odredbi 6. Zakona o upravnim sporovima odgovor tuženika na tužbu i odgovor zainteresirane osobe A. d.o.o. Z. dostavljeni su suprotnim stranama u ovom postupku.

              Sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke kao i očitovanja stranaka tijekom upravno-sudskog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), te utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je naručitelj Grad Z., Z. objavio 24. prosinca 2018. u Elektroničkom oglasniku javne nabave Republike Hrvatske poziv za nadmetanje s dokumentacijom o nabavi u otvorenom postupku javne nabave radi nabave vozila za prijevoz osoba s posebnim potrebama i vozila za prijevoz osoba s invaliditetom te je predmet nabave podijeljen na dvije grupe, a kriterij odabira je ekonomski najpovoljnija ponuda, te je kriterij za odabir njihov relativni značaj  za obje grupe cijena 90% i rok isporuke 10%. Nadalje, proizlazi da su za Grupu 1 i Grupu 2 zaprimljene tri ponude od kojih je naručitelj dvije ocijenio valjanima te donio odluku o odabiru kojom je u obje grupe kao ekonomski najpovoljniju odabrao ponudu ponuditelja A. d.o.o. Z..

              Protiv odluke o odabiru tužitelj je podnio žalbu tuženiku, te je uz žalbu dostavio dokaz o izvršenoj uplati naknade za pokretanje žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 10.000,00 kn.

              Prema odredbi članka 420. stavka 1. točke 10. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“, 120/16.) žalba, među ostalim, mora sadržavati dokaz o izvršenoj uplati naknade za pokretanje žalbenog postupka u propisanom iznosu.

              Člankom 421. stavkom 1. navedenog Zakona propisano je da ako žalba ne sadržava dokaz iz članka 420. stavka 1. točke 10. ovoga Zakona ili naknada za pokretanje žalbenog postupka nije plaćena u propisanom iznosu, Državna komisija odbacit će žalbu kao neurednu bez pozivanja žalitelja na dopunu ili ispravak.

              Prema ocjeni ovoga Suda tuženik je pravilno odbacio žalbu tužitelja kao neurednu uz obrazloženje da sukladno procijenjenoj vrijednosti nabave je tužitelj trebao uplatiti naknadu u iznosu od 25.000,00 kn, a ne u iznosu od 10.000,00 kn kako je to učinio. Naime, iz dokumentacije o nabavi proizlazi da je predmet nabave podijeljen na dvije grupe i to Grupu 1 – vozila za prijevoz osoba s poteškoćama u razvoju i Grupu 2 – vozila za prijevoz osoba s invaliditetom te da je procijenjena vrijednost nabave 2.700.000,00 kn, a iz same žalbe tužitelja proizlazi da je tužitelj izjavio žalbu na odluku o odabiru za obje navedene grupe predmeta nabave i predložio u žalbi poništenje odluke o odabiru za Grupu 1 i Grupu 2. Dakle, kako je žalba izjavljena na odluku o odabiru za obje grupe nabave pravilno smatra tuženik da je žalba sadržajno izjavljena u odnosu na predmet nabave u cijelosti pa je u konkretnom slučaju trebalo uplatiti naknadu za pokretanje žalbenog postupka u iznosu od 25.000,00 kn.

              Tužitelj neosnovano upućuje na odredbu članka 430. stavka 4. Zakona o javnoj nabavi koja propisuje da ako se žalba izjavljena na odluku o odabiru ili poništenju za jednu ili više grupa predmeta nabave, naknada iznosi 1/5 iznosa iz stavka 1. ovoga članka za svaku grupu predmeta nabave, ali ukupno ne više od iznosa navedenih u stavku 1. ovoga članka. Međutim, u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene navedene odredbe članka 430. stavka 4. jer se radi o situaciji kada je žalba izjavljena u odnosu na predmet nabave u cijelosti, kako to pravilno zaključuje i tuženik.

              Tužitelj neosnovano prigovora da mu je tuženik uskratio pravo na žalbu pobijanim rješenjem jer je sukladno odredbi članka 403. stavka 2. Zakona o javnoj nabavi tužitelj obvezan dokazati postojanje postupovnih pretpostavki za izjavljivanje žalbe, dakle, tuženik mu nije uskratio pravo na žalbu, već je tužitelj u žalbenom postupku propustio dokazati postojanje temeljnih postupovnih pretpostavki iz članka 420. stavka 1. točke 10. Zakona o javnoj nabavi, što predstavlja prepreku za daljnje meritorno odlučivanje o žalbi tužitelja.

              Imajući na umu navedeno te nespornu činjenicu da tužitelj nije uplatio naknadu za pokretanje žalbenog postupka u propisanom iznosu, žalba je pravilno odbačena kao neuredna sukladno članku 425. stavku 1. točci 2., a u vezi s člankom 421. stavkom 1. Zakona o javnoj nabavi.

              Slijedom navedenog, Sud je ocijenio rješenje tuženika zakonitim te je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika od 16. svibnja 2019.

 

U Zagreb, 3. srpnja 2019.

Predsjednik vijeća:

Boris Marković, v.r.