- 1 -              Poslovni broj: Usž-239/19-2

 

Poslovni broj: Usž-239/19-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vukičević, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te sudske savjetnice Branke Cvitanović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Centra za restrukturiranje i prodaju, Z., protiv rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Z., klasa: UP/II-363-03/13-03/337, ur.broj: 531-05-2-2-1-13-2 od 20. kolovoza 2013., radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-343/18-25 od 12. listopada 2018., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2019.

             

p r e s u d i o   j e

 

Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-343/18-25 od 12. listopada 2018.

   r i j e š i o   j e

 

                            Tužba tužitelja se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-363-03/13-03/337, ur.broj: 531-05-2-2-1-13-2 od 20. kolovoza 2013., kojim je odbijena žalba Republike Hrvatske - Agencije za upravljanje državnom imovinom izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363-03/2012-01/1703, urbroj: 251-13-31/100-2013-2-MM od 18. lipnja 2013. Tim prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je Republika Hrvatska – Agencija za upravljanje državnom imovinom obvezna na ime komunalne naknade za stambeni prostor površine 40,40 m² u Z., B. 6, plaćati mjesečno iznos od 35,15 kn, sve na način i pod uvjetima navedenim u tom rješenju.

Presuda prvostupanjskog suda donesena je nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, broj: U-III-4671/15 od 25. siječnja 2018., usvojio ustavnu tužbu Grada Z., podnesenu protiv presude ovoga Suda, poslovni broj Usž-88/15-2 od 7. listopada 2015. i presude Upravnog suda u Zagrebu, broj: UsI-4144/13-7 od 28. studenoga 2014. te predmet vratio Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. Naime, u prethodnom postupku, koji je okončan naprijed navedenom presudom ovog Suda rješenje tuženika od 20. kolovoza 2013., bilo je poništeno kao i rješenje tijela prvog stupnja uz obrazloženje da se ovdje radi o primjeni odredbe članka 16. stavka 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj: 143/10.), a koje shvaćanje Ustavni sud u naprijed navedenoj odluci od 25. siječnja 2018., nije prihvatio zbog čega je presudu ovog Suda i prvostupanjskog suda ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

Postupajući po presudi Ustavnog suda Republike Hrvatske prvostupanjski upravni sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenje tuženika od 20. kolovoza 2013. 

Protiv naprijed navedene presude suda Centar za restrukturiranje i prodaju (dalje: CERP) u žalbi navodi da je sukladno odredbi članka 14. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 94/13.), propisano da je Državni ured za upravljanje državnom imovinom središnje tijelo za upravljanje i raspolaganje državnom imovinom i koordinaciju upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u odnosu na središnja tijela državne uprave i druga tijela, odnosno pravne osobe osnovane posebnim zakonima, koje su imatelji, odnosno raspolažu imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Osporava svoju pasivnu legitimaciju te upućuje na odredbu članka 80. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 94/13., 18/16., 89/17.), kojom je propisano da AUDIO prestaje s radom 30. rujna 2013., a člankom 14. tog Zakona da je Državni ured za upravljanje imovinom središnje tijelo koje upravlja i raspolaže tom imovinom. Upućuje na odredbu članka 15. tog Zakona kojom je propisano da Vlada Republike Hrvatske u ime Republike Hrvatske povjerava Državnom uredu vršenje vlasničkih ovlasti u odnosu na državnu imovinu koja je predmet uređenja toga zakona, osim one imovine za koju vlasnička prava vrši CERP u skladu sa zakonom te ako isto posebnim propisom nije povjereno drugom tijelu. CERP sukladno mjerodavnim zakonskim odredbama upravlja, kao zakonski zastupnik, dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska te dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji su imatelji Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka. Iz tog proizlazi da on ne posjeduje evidenciju o vlasničkopravnom statusu nekretnine jer istu vodi Ministarstvo državne imovine odnosno Državne nekretnine d.o.o., pa nije niti dužan plaćati komunalnu naknadu. Upućuje na odredbu članka 25. Zakona te navodi da je CERP pravni sljednik AUDIO-a u odnosu na sva prava i obveze AUDIO-a sklopljene ugovore i pokrenute sudske i druge postupke u kojima je AUDIO jedna od stranaka temeljem prijašnjih potraživanja Agencije te kroz postupke predstečajne nagodbe, stečaja i likvidacije trgovačkog društva stječe u vlasništvo dionice, udjele, prava, nekretnine i pokretnine, a imovinom stečenom na taj način CERP se raspolagati sukladno odredbama toga Zakona. Slijedom navedenog, obveznik plaćanja komunalne naknade kao pravni sljednik AUDIO-a, za razdoblje za koje se odnosi predmetno rješenje je Državni ured za upravljanje državnom imovinom odnosno sukladno važećim zakonskim odredbama sada Ministarstvo državne imovine. Predlaže da se presuda poništi i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

Tuženik i zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, Grad Z., iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

Žalba je osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama žalbenih razloga, koji nisu isticani u upravnom sporu koji je prethodio donošenju ustavnosudske odluke u ovoj stvari, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud, zbog pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava, nije pravilno ocijenio pretpostavke za vođenje predmetnog upravnog spora te se upustio u meritorno rješavanje tužbenog zahtjeva iako za takvo postupanje nije bilo temelja u zakonu.

Naime, iz sadržaja sveza spisa razvidno je da je protiv rješenja tuženika od 20. kolovoza 2013., kojim je odlučeno o žalbi obveznika plaćanja komunalne naknade Republike Hrvatske – Agencije za upravljanje državnom imovinom (dalje: AUDIO), tužbu podnio tužitelj (CERP) koji nije bio stranka u upravnom postupku okončanom tim rješenjem tuženika, a niti mu je navedeno rješenje uopće dostavljeno kao stranci u upravnom postupku. Prema u spisu iskazanoj dostavi, rješenje tuženika (naslovljeno na AUDIO) preuzeo je Državni ured za upravljanje državnom imovinom (dalje: DUDI), a što proizlazi iz štambilja na spisu priloženoj dostavnici o uručenju tog rješenja

Stranke u upravnom sporu su, u smislu članka 16. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17. – dalje: ZUS), tužitelj, tuženik i zainteresirana osoba.

Odredbom članka 17. stavka 1. ZUS-a propisano je da je tužitelj fizička ili pravna osoba koja smatra da su joj prava i pravni interesi povrijeđeni pojedinačnom odlukom, postupanjem javnopravnog tijela, odnosno propuštanjem donošenja pojedinačne odluke ili postupanja javnopravnog tijela u zakonom propisanom roku ili sklapanjem, raskidom ili izvršavanjem upravnog ugovora.

Interes, dakle, ne može biti bilo kakav, već mora biti pravni, a to znači da proizlazi iz zakona ili je zakonom zaštićen. U konkretnom slučaju za ocjenu da li tužitelj ima pravni interes sudjelovati u predmetnom postupku kao pravni sljednik AUDIO, koji je izvršnim rješenjem tuženika utvrđen obveznikom plaćanja predmetne komunalne naknade, mjerodavan je Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 94/13., 18/16. i 89/17. – dalje: Zakon). Tim Zakonom je, naime, stavljen izvan snage Zakon o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 143/10.), a temeljem kojeg je AUDIO utvrđen obveznikom u predmetnom slučaju, te je određeno da AUDIO prestaje s radom 30. rujna 2013. (članak 80. stavak 1. Zakona).

Prvostupanjski sud, međutim, citirajući odredbe Zakona (članak 14. i 25.) pogrešno zaključuje da je CERP pravni sljednik AUDIO, jer to ne proizlazi iz citiranih niti drugih relevantnih odredaba Zakona, osobito članka 28., kojim su propisani djelatnost i poslovi CERP-a, a iz koje odredbe proizlazi da CERP upravlja, kao zakonski zastupnik, dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, te dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji su imatelji Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciji banaka.

Prema tomu, u poslove CERP-a ne spada upravljanje stanovima i poslovnim prostorom u vlasništvu Republike Hrvatske. Na takav zaključak ukazuje i odredba članka 18. stavka 1. Zakona, prema kojoj Državni ured upravlja i raspolaže fondom stanova i poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske, a u odnosu na koje upravljanje nije uređeno posebnim propisom, upravlja i raspolaže rezidencijalnim objektima, nekretninama koje je Ministarstvo obrane proglasilo neperspektivnim za vojnu namjenu te ostalim građevinskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske.  

Slijedom izloženog, a imajući u vidu citirane zakonske odredbe i podatke sveza spisa, ovaj Sud nalazi očitim da se u konkretnom slučaju rješenjem tuženika ne dira u prava ili pravne interese CERP-a, radi čega ne postoji aktivna legitimacija tužitelja na podnošenje tužbe u predmetnom upravnom sporu. Ovo iz razloga jer rješenje tuženika, kojim je odlučeno o žalbi AUDIO kao obveznika komunalne naknade, nije ni preuzeo tužitelj (CERP), već DUDI, a koji je, upravo u smislu naprijed citiranih odredaba Zakona, u odnosu na predmetnu nekretninu pravni sljednik AUDIO, nakon njenog prestanka s radom 30. rujna 2013. godine. Stoga proizlazi da je DUDI, koji je kao pravni sljednik AUDIO preuzeo rješenje tuženika, bio jedini ovlašten podnijeti tužbu protiv tog rješenja, a što nije učinio.

Kako, dakle, CERP nije bio stranka u upravnom postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika, a niti je pravni sljednik AUDIO da bi u tom postupku uopće mogao nastavno sudjelovati, to nije ovlašten ni podnijeti tužbu u ovom upravnom sporu u smislu članka 17. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a što tužbu tužitelja čini nedopuštenom.

Prema pak odredbi članka 30. stavka 1. točke 2. ZUS-a, sud će rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da se pojedinačnom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a, a primjenom članka 30. stavka 1. točke 2. istog Zakona, odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu 12. lipnja 2019.

 

Predsjednica vijeća

Lidija Vukičević, v.r.